Važan repertoarni potez

Slučaj je htio da se premijera opere Porin Vatroslava Lisinskog u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku, 4. studenoga, održi na dan 140. obljetnice praizvedbe Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog. Usud je istome danu pridodao smrt velike Irmengarde i Eve, velike sopranistice hrvatske opere Branke Stilinović. 

Osječka opera počela je, sa Zrinjskim, sredinom rujna novu, jubilarnu, 110. kazališnu sezonu u velikom stilu, gostovanjem u Mađarskoj državnoj operi u Budimpešti. Opera je – pod ravnanjem Mladena Tutavca, u režiji Nine Kleflin, sa solistima Hanzalekom (Zrinjski), Dorotićem (Juranić), Puškarićem (Sulejman), Felbinger (Eva) i Fijačko (Jelena) – izvedena u povodu 450. obljetnice Sigetske bitke, pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Mađarske Jánosa Ádera. Uz prepuno gledalište Stare opere, s 1300 mjesta, stotine gledatelja pratilo je predstavu na videozidu ispred zgrade Opere.

Izborom Porina Osječka opera iskazuje brigu za hrvatsku baštinu u današnjem vremenu koje nije naročito sklono domaćim djelima. Porin je u Osijeku zadnji put postavljen 1974. i iz te produkcije na sceni su ponovo bile tri članice opernog zbora! Ta druga hrvatska opera, „viteška opera u pet činova“, što ju je Lisinski, na libreto Dimitrije Demetra, skladao u Pragu od 1847. do 1851, praizvedena je 46 godina poslije skladateljeve smrti. Obično se izvodila s uvriježenim kraćenjima te raznim intervencijama u libretu i partituri.

Tek je 1993. u Zagrebu prvi put izvedena cjelovito u izvornoj Lisinskijevoj instrumentaciji i s izvornim Demetrovim tekstom. Potvrdilo se tada da djelo odiše iskonskim slavenskim duhom i da se pojedini brojevi, odnosno zbor Hrvatica, romanca Porina i arija Sveslava, ubrajaju među najljepše ulomke svekolike operne literature. Pojedine stranice kao da anticipiraju neke od opera Bedřicha Smetane, a efektni odjeci bitke u četvrtom činu kao da anticipiraju srodan prizor u Čajkovskijevoj Mazepi. Kada se tomu pridodaju druge arije, lajtmotivi i uvertira simfonijskoga karaktera te osebujna, rijetka forma septeta sa zborom pri kraju, lako je uočiti iznimne glazbene vrijednosti djela, što sve potvrđuje nova osječka izvedba. Djelo je to nesretnog autora koji je – studirajući glazbu u Pragu, a najviše vlastitom nadarenošću – učinio golem iskorak u odnosu na Ljubav i zlobu (1846) te stvorio operu iznad prosjeka europskoga stvaralaštva sredine 19. stoljeća. A toga možda još nismo dovoljno svjesni.

Nova osječka produkcija također se oslanja na kraćenja, koja ipak osiguravaju cjelovitost dramaturškog slijeda, iako se zato ponekad gubi logično glazbeno pretapanje pojedinih prizora. Zadržan je, a nekad se redovito izbacivao, dramaturški snažan Kocelinov prizor Konja, konja. Redatelj Ozren Prohić prikazao je – pričom o mladome hrvatskom plemiću iz 9. stoljeća Porinu i njegovoj borbi protiv Franaka, za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda – današnji trenutak hrvatskog naroda i njegovu borbu za opstojnost, ponajprije ekonomsku. Jer Hrvatice, uza svoj milozvučan zbor, kopaju po kontejnerima za smeće i skupljaju plastične boce. Današnji Franci, tko god oni bili, u crnim odijelima i s polucilindrima na glavi koji, znakovito, čitaju Le Matin, na kraju su poraženi, ali pobjede kao da nema. Paralela je dosljedno provedena, napose uz pomoć kostima Mirjane Zagorec: skromnim kostimima Hrvata suprotstavljena je samo glamurozna, iako figurama pjevačica ne baš prikladna, pojava Irmengarde. Dinamična je scenografija Dinke Jeričević s mnogo brzih promjena, prikladan scenski pokret Jasne Frankić Brkljačić, odlični prijeteći bljeskovi rasvjete Vesne Kolarec, s videoprojekcijama Ivana Faktora.

Dirigent Mladen Tutavac bio je zborovođa zagrebačke produkcije 1993. To mu je iskustvo, nedvojbeno, bilo od velike pomoći, osobito u oblikovanju zborskih ulomaka, uz pomoć zborovođe Davora Kelića. Zborski su nastupi, pojedinačno muški i ženski, te zajednički – unatoč smanjenu broju članova ansambla – bili glazbeno i pjevački besprijekorno dotjerani, glasovno tek nešto manje u Davorijama. I orkestar je dao puni prilog angažiranim muziciranjem.

Osječka opera može osigurati solističku podjelu za Porina, iako bi za puni sjaj djela, koje publika ipak dovoljno ne poznaje, trebala, recimo to tako, reprezentativna podjela na hrvatskoj razini. Možda bi upravo postavljanje djela iz domaće baštine, poglavito onih najvažnijih, trebalo dogovarati kao suradnju svih četiriju hrvatskih opernih kuća, uz poticaj Ministarstva kulture, a zašto ne i njegovih sankcija u slučaju neprovođenja. Tako da najbolje hrvatske snage sudjeluju u njihovu izvođenju i da se izvode u svim gradovima.

U solističkom ansamblu izdvojio se Domagoj Dorotić u naslovnoj ulozi, junačkim karakterom krasnoga glasa, raspjevanošću i muzikalnošću. Treba istaknuti dobar glumački angažman svih solista u pjevački vrlo teškim ulogama.

Umor visokih tonova Tamare Franetović Felbinger (Irmengarda) odražavao se na intonaciju. Ni Marijana Prohaska (Zorka) nije ostvarila pravu lirsku lakoću visokih tonova. I Berislavu Puškariću (Sveslav) manjkalo je glasovnog intenziteta. Bolji su bili Dalibor Hanzalek kao Kocelin, Helena Lucić Šego kao Klotilda i Damir Fatović kao Klodvig.