Umjetnički saloni Zagreba i Pariza

Sfinga velegrada, znamenita slika Milivoja Uzelca naslikana 1921, efektno je poslužila za naslov izložbe o počecima hrvatskoga slikarstva iz razdoblja moderne. Mlada žena s rukama prekriženim na grudima sjedi ispred nakrivljenih zgrada i tornjeva koji simboliziraju grad. Otvorenih očiju gleda prema promatraču. Lijepa žena nije kamena sfinga i ona kao da poziva posjetitelje – dođite, pogledajte što je sve važno naslikano u Hrvatskoj u moje doba prije stotinjak godina i više godina, a sad se čuva u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.

U tom je muzeju ovih dana predstavljena komorna izložba Sfinga velegrada kao posebna izložbena cjelina sastavljena od 48 likovnih djela hrvatskih slikara s početka 20. stoljeća. Tu je pred publikom enciklopedijski vrijedan Autoportret Marina Tartaglie iz 1917, zatim Portret žene u šeširu Vladimira Becića iz 1910, među ostalima tu je vrhunski crtež tušem Tri akta Miroslava Kraljevića iz 1910, kao i mladenački Autoportret Maksimilijana Vanke naslikan 1915, akvareli U krčmi i Kartaš Marijana Trepšea, ali i raskošan portret Miss Williams Vilka Gecana iz 1929. Tu su i crteži Milana Steinera, slike i crteži Marijana Trepšea, portreti Kamila Ružičke i ostalih. Sva ta djela povezuju se s poznatim izložbama Proljetnoga salona u Hrvatskoj, gdje se tijekom dvanaest godina (1916–1928) održavala manifestacija koja je imala utjecaj sličan onomu kao u primjeru Salona de Fleurus, koji je vodila Amerikanka Gertrude Stein u Parizu.

Upravo se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorila i ta druga zanimljiva priča o Salonu de Fleurus – o rekonstruiranom umjetničkom salonu slavne spisateljice i kolekcionarke Gertrude Stein (1874–1946), koja je veliki dio života provela u Parizu, gdje si je kao vlasnica salona u Ulici Fleurus 27 priuštila druženje s najpoznatijim književnicima i mladim slikarima, među kojima su bili velikani Matisse, Picasso i Cézanne. Brojne su fotografije koje pokazuju atmosferu i susrete u Gertrudinu Salonu. Rođena Amerikanka, ona je Pariz doživljavala kao svoju ljubav i dom, gdje je među prvima promovirala slikarstvo slavnoga Picassa, Matissea i Cézannea u doba kad je nastajalo, a prije velikih pariških muzeja. Time su te dvije izložbene cjeline, svaka sa svojim posebnostima, postavljene kao zanimljiva usporedna prezentacija umjetnosti s početka prošloga stoljeća. S jedne strane imamo ambijent privatnoga okupljališta glasovitoga Gertrudina salona kroz američko-francusku presliku, a s druge vrhunsku komornu izložbu o hrvatskim predstavnicima moderne.

 „Kad smo dobili ponudu od organizacije Independent Curators International iz New Yorka da ugostimo njihovu putujuću rekonstrukciju čuvenoga Salona de Fleurus – koji je veliku popularnost stekao između 1992. i 2014, kad je kao poluprivatni prostor u New Yorku oživio sjećanje na Gertrudu, automatski smo počeli razmišljati što mi imamo iz toga vremena. S obzirom da je riječ o izložbi koja na neki način rekonstruira, točnije interpretira, početak 20. stoljeća s počecima moderne umjetnosti, što je originalno Salon Gertrude Stein u Parizu bio kao prestižno mjesto od 1903. do 1934, zamislili smo da i mi pokažemo jedan naš mogući salon. Naime, ideja je da se aktivira i lokalna sredina sa svojim umjetničkim dostignućima u svakom gradu gdje gostuje Salon de Fleurus“, tumači Nada Beroš, muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Otkriće kubizma

Naravno, kako su Amerikanci majstori trgovine uspomenama, oni su od 1992. do 2014. prvo za sebe u New Yorku, u Sohou, u dvorištu ulice Spring 41 oživili sjećanja na izvorni pariški Salon de Fleurus. U New Yorku je publika dolazila punih dvadeset godina pa se preko ambijenta „teleportirala“ na izvornu parišku adresu. Anonimni umjetnik izradio je kopije Matisseovih, Picassovih i Cezanneovih slika kakve su visjele na zidovima nekad u Parizu. Tako je rekonstrukcija Gertrudina salona zapravo suvremeni umjetnički rad, kopija koja zamjenjuje original, ali unosi priču u povijest i ostavlja prostor za preispitivanje te prošlosti. Autor te koncepcije sebe je najradije nazivao tek doormanom, vratarom, brinuo se i primao publiku samo u popodnevnim satima. Kako je u New Yorku tijekom dvadeset godina ostarjela i kopija Salona de Fleurus, prestao je postojati taj svojevrstan vremeplov o Gertrudi i njezinim američkim promotorima moderne europske umjetnosti. Kopije slika je 2015. preuzela organizacija Independent Curators International (ICI). Oni sad nastavljaju ideju i dalje šalju po svijetu te slike. U drugim sredinama redovito se uspoređuju s lokalnim zbivanjima u slikarstvu iz istoga razdoblja. Osim kopija slika, svaki je put drukčiji izgled Salona na tom nomadskom putu od Beiruta, Los Angelesa i drugih metropola pa konačno sada i do Zagreba.

Kod Gertrude Stein okupljala se subotom navečer umjetnička krema Pariza, najpoznatiji slikari i književnici, ljubitelji umjetnosti. Bila je tamo i čuvena „izgubljena generacija“, od Hemingwaya do Fitzgeralda, svi obožavatelji kubizma, pravca koji je podržala upravo Gertuda Stein. Prve slike Gertruda i njezin brat kupili su izravno na izložbama Jesenskog salona, ne preko nekog posrednika. Veliku pažnju, ali i ogorčenje publike, izazvao je Portret gospođe Matisse. Gertruda Stein zajedno s bratom kupila je taj portret, a mediji su brujali o tome kako je dvoje ludih Amerikanaca kupilo njima važnu sliku. S obzirom da su kulturnjaci željeli vidjeti taj portret, Gertruda im je izašla ususret tako što je subotom otvorila salon. A ostalo je povijest.

„Radi se o tome da se Salon de Fleurus predstavlja putem kopija najslavnijih slika Pabla Picassa, Henry Matissea, Paula Cezannea. Ukupno je izrađena 31 kopija slavnih slikara, a sav namještaj i oprema Salona prikuplja se kod domaćina izložbe“, podsjeća Nada Beroš i dodaje da se tako i u Zagrebu uz pomoć privatnih kolekcionara, Hrvatskoga narodnoga kazališta i pojedinaca prikupio namještaj koji je po stilskim oznakama najsličniji inventaru poznatog Gertrudina Salona. Njezin je Salon bio ujedno prvi pariški muzej moderne umjetnosti. „Posjetitelji zagrebačke izložbe u ovoj konstelaciji mogu osjetiti atmosferu mjesta gdje se stvarala povijest slikarstva, simulaciju doba i ukusa koji je pratio najveća imena“, kaže muzejska savjetnica Nada Beroš.

Proljetni salon

Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti tako je i mjesto eksperimenta. S obzirom na sam naslov njihova stalnoga postava, Zbirke u pokretu, povremeno se u MSU unosi novi tematski sadržaj u izložbeni postav. U korpus stalnoga postava MSU-a sad je na drugom katu postavljena ta doista zanimljiva priča o privatnom Salonu de Fleurus, ekskluzivnom mjestu društvenoga i kulturnoga života Pariza. Zagreb prije stotinjak godina nije imao tako neki poznati salon ili atelijer za druženje umjetnika, ali je zato imao redovite izložbe Proljetnoga salona, što se najvećim dijelom i vremenski poklapalo.

Možda se netko može pitati kako se u zbirkama suvremene umjetnosti muzeja koji je s prikupljanjem građe počeo 1954. udomaćio i dio slikarske hrvatske modernosti nastale prvih desetljeća prošloga stoljeća. Jednostavno, nekadašnji ravnatelji i kustosi otkupljivali su i prikupljali i slike i crteže, primjerice, Kraljevića, Becića, Tartaglie, Joba, Trepšea, Uzelca, Steinera, Kraljevića i ostalih, bez obzira što je njihov fokus bila poslijeratna umjetnost prošloga stoljeća. 

Istodobno, Tihomir Milovac i Nada Beroš, kao autori stalnoga postava MSU i koordinatori izlaganja Salona de Fleurus, odlučili su pokazati nešto što je manje poznato hrvatskoj javnosti – da Muzej suvremene umjetnosti čiji je fokus suvremena umjetnost ima u fundusu i vrijednu kolekciju vrhunskih djela moderne umjetnosti. To su uglavnom djela koja su stvorili hrvatski umjetnici prije Prvoga svjetskoga rata te posebno u godinama između dvaju svjetskih ratova. Odlučili su kako bi idealno bilo grupirati slike i crteže oko poznatih izložaba Proljetnoga salona. Posebice stoga što se tijekom 2016. obilježava stogodišnjica Proljetnoga salona, koji je bio najvažnija manifestacija moderne umjetnosti, kako je to naglasio njihov suradnik Petar Prelog, stručnjak za modernu umjetnost iz Instituta za povijest umjetnosti, koji se posebno bavi tim razdobljem nacionalne povijesti umjetnosti.

Kakva je situacija bila u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća? Postojao je Salon Ullrich u Ilici 54, u kojemu je i bila prva izložba Proljetnoga salona, usred Prvoga svjetskoga rata nastaje inicijativa mladih umjetnika (1916) da se prodaju likovna djela u korist ranjenika i potrebitih. Slično je i Gertruda Stein, zajedno sa svojom životnom partnericom Alice B. Toklas, putovala u zaleđe fronta tijekom Prvoga svjetskoga rata, razvozile su pomoć vojnicima sa svojim kamiončićem.

„Naša izložba Sfinga velegrada okuplja 48 djela od ukupno 22 umjetnika kronološkim redom, iako mi u MSU ne radimo kronologije, već problemske izložbe, ovdje smo ipak odlučili pokazati radove koji su prethodili Hrvatskom proljetnom salonu, kako se zvala prva izložba 1916. Stoga ta cjelina upućuje na paralelizme naših ‘modernizama’ u lokalnom i međunarodnom kontekstu“, veli Nada Beroš.

Indirektni utjecaji

Na izložbi predstavnika Proljetnoga salona nalazimo djelo osnivača Salona Tomislava Krizmana, potom slike Vladimira Becića, predstavnika münchenske škole, da vidimo koji su to bili utjecaji na naše slikare. Ne zaboravimo da utjecaji nisu dolazili izravno iz Pariza – već posredno. Jedna linija išla je preko Praga, gdje su studirali Uzelac, Gecan, Trepše, Varlaj. Stavljen je i Kraljević, koji je već mrtav kad počinje Proljetni salon, ali ima snažan utjecaj na slikarstvo toga doba. Tu je i Ljubo Babić, jedan od najvažnijih teoretičara i slikara i njegov rad Verona. Mogu se vidjeti i naši sezanisti, Gecanov Pejzaž iz Gomirja i Becićev brdski krajolik Priroda, koji samo izdaleka izgleda kao rad sezanističkog načina slikanja, a izbliza je on sasvim nešto drugo.

„Ono što je nama bilo važno“, nastavlja Nada Beroš, „jest činjenica da hrvatska publika poznaje mnoga od ovih pedesetak djela. Mnoga su viđena na retrospektivama pojedinih umjetnika. Međutim, sada su prvi put sva ta djela predstavljena kao cjelina. Nama je bilo važno pokazati da je nekadašnja Galerija suvremene umjetnosti prethodnica današnjega Muzeja suvremene umjetnosti te da su naši kustosi od početka imali svijest o tome da ni te pedesete ne počinju od nule. Zato su kupovali radove koji su bili važni za formiranje moderne hrvatske umjetnosti. S iznimkom Tartagliina Autoportreta, koji je kupila moja generacija čim je viđena na tržištu, što je ujedno i jedna od skupljih akvizicija. Odlični su radovi Save Šumanovića, jedan pravi kubistički rad. Tu je i Kupač (iz 1927) Sonje Kovačić Tajčević, a savršen je primjer kubizma koji dolazi preko Andrea Lhota, jer se ona usavršavala u Parizu. Izložba također pokazuje divergentnosti te hibridne stvari od realističkoga sloga primjerice u Autoportretu Jerolima Miše, do tridesetih godina i nadrealizma koji se vidi u djelu Željka Hegedušića“, kaže kustosica. Htjeli su pokazati i samu kolekciju, radove prikupljene u MSU, te osvijetliti kontekst, pogotovu u usporedbi sa svjetskim kretanjima. Istodobno, tu je kod nas zabilježeno i stanovito kašnjenje slikarskih utjecaja.

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ponudio je publici pitku priču u dva dijela, a da je publika itekako zainteresirana, pokazuje prisutnošću na svakodnevnim popodnevnim vodstvima. Čini se da naša publika voli modernu umjetnost više od suvremene, jedno je mišljenja koje smo čuli ovih dana.