Svijet kroz dječje oči

Jorgos Teotokas još je jedan klasik europske književnosti dosad neprevođen na hrvatski jezik. Srećom, to je nedavno ispravljeno zahvaljujući trudu mladoga prevoditelja Luke Vukušića i agilnosti splitske Naklade Bošković, koja je prije nekoliko mjeseci objavila autorovu knjigu Djetinjstvo. Riječ je o grčkom piscu romana, novela, putopisa, drama i poezije, rođenu 1905. u Istanbulu, a preminulu 1966. u Ateni. Najpoznatije je Teotokasovo djelo roman Argo, koji je od izvorne objave 1930. doživio više od dvadeset izdanja, a njegovi romani Zloduh, Leonis, Bolesnici i putnici, putopisna knjiga Putovanje na Srednji istok i Svetu goru te tri kratke priče objedinjene u knjizi Djetinjstvo ubrajaju se u vrhunce grčke proze 20. stoljeća. Jorgos Teotokas od rođenja 1905. živio je u Istanbulu, a nakon grčko-turskog rata 1922. s obitelji se preselio u Atenu, gdje je nakon završenoga studija prava neko vrijeme radio kao odvjetnik da bi se nedugo zatim u potpunosti posvetio književnosti.

Spoznaja života

U knjizi Djetinjstvo okupljene su tri njegove kratke priče koje opisuju iskustva i zgode iz djetinjstva dječaka u Istanbulu, s početka 1900-ih. Autobiografski utemeljene, te su priče vrlo zanimljiva građa književnim povjesničarima koji se bave proučavanjem Teotokisova stvaralaštva, a tematikom, motivima, stilistikom i načinom na koji su pisane pripadaju među ponajbolje stranice toga velikog pisca, ali i među vrhunce kratke proze posvećene dječjem doživljaju svijeta i zbilje. Upravo dječja percepcija stvarnosti kod koje je moguće da se u jednom trenutku očaranost magijom svijeta zamijeni smrtnim strahom potaknutim iracionalnošću u srži je prve priče koja svoj naslov Therapia duguje dijelu Istanbula u kojem su smještena strana veleposlanstva i gdje sedmogodišnji junak provodi bezbrižne dane u igri s vršnjacima. No prikaz dječje igre, bezbrižnosti i uživanja, vješto nadograđen poetičnim pejzažnim dionicama, Teotokas naglo prekida kad usred šetnje vrtom i uživanja u mirisima bilja i šarenilu cvijeća dječak odjednom pomisli na zmije, pa uživanje i očaranost prirodom za tren zamijeni prestravljenost, a maleni junak u grozničavu trku napušta poprište igre i užitka. U opisu te zgode do izražaja dolaze kontrasti kao važno obilježje životne stvarnosti, zbog kojih svijet koji se malenu dječaku u pričama otkriva postaje dodatno bogatiji i raznolikiji. Zato za kontrastima Teotokas često poseže u toj, ali i u ostalim pričama iz knjige. Tako prethodno izložen slučaj užitka u igri naglo prekinuta smrtnim strahom od zmija dobiva analogiju u opisu iskustva prvoga dječakova zaljubljivanja, gdje očaranost ljupkošću i ljepotom nepoznate mu djevojčice biva prekinuta nespretnim padom s litice jednoga dječaka zbog nepažljiva trčanja za loptom. Time autor kao da implicite želi nagovijestiti kako su radost i tuga, sreća i bol, dobro i zlo u životu neodvojivi jedni od drugih i neminovnost – njihovo je izmjenjivanje neizbježno u životima svih nas, a upravo djetinjstvo etapa je u kojoj se na takvu nestalnu i nepredvidljivu narav života valja naviknuti i prihvatiti je.

Nakon što čarobnost zbilje, ali i tajnovitost i nepredvidivost života u prvoj priči postaju spoznate i prepoznate kao važan segment egzistencije tada sedmogodišnjeg dječačića, u sljedećoj priči (naslovljenoj Banda) on u dobi od jedanaest godina već i sam želi postati tajnovit i neobičan. U tu svrhu s nekolicinom prijatelja osniva bandu Crna ruka. To čine začarani književnim pustolovinama detektiva Sherlocka Holmesa i Nata Pinkertona, ali još i više filmovima o Divljem zapadu, vesternima. Također, to je i vrijeme kada škola postaje najvažnijim poprištem zbivanja i ključnim središtem dječakova života, ali je to i vrijeme kada dječak počinje prepoznavati nepravdu kao važnu sastavnicu životne realnosti. Uz to, nesreću i tragediju (motiv iznenadne smrti prijateljeva oca) on osvješćuje kao još jedan neizbježan dio svakodnevice i neugodan element egzistencije koji treba prihvatiti i na koji se također treba naviknuti. Kroz igru dječak spoznaje i registrira od kojih je sve sastavnica sačinjen život, istovremeno postajući zreliji jer na ozbiljniji način počinje promatrati stvarnost, a djetinjstvo se i dalje pokazuje kao priprema za iskušenja koja čovjeka čekaju u zreloj dobi. A uživajući u slušanju profesora francuskog jezika koji je bio vrlo vješt u pripovijedanju (kako osebujnih zgoda iz svoga bogatog životnog iskustva tako i stvarnih povijesnih događaja iz prošlosti Europe i svijeta) dječak počinje otkrivati ljubav prema pripovijedanju, kao prvi korak prema budućem zanimanju književnika. Ubrzo njihova banda postaje „žarištem opasnih nemira i zabranjenih maštarija“ te izaziva znatiželju, zazor, negodovanje, pa čak i otpor među školarcima, s kulminacijom u sveopćoj tučnjavi. No opstojnost njihove bande grubo dokida stvarnost u vidu kazne vješanjem dvojice zločinaca nedaleko školske zgrade, zbog čega strah nagoni dječake da se čak i u igri zauvijek odreknu uloge zločinaca. Ta priča čvršće je strukturirana od prethodne, dinamičnija je, i u većoj je mjeri osovljena oko zbivanja u odnosu na kontemplativniju prvu priču. Osim dinamične fabule vješto sastavljene od nekoliko zaokruženih dijelova, priču Banda krasi i fino profiliranje grupice dječakovih prijatelja, petorice karakterno različitih dječaka, uz nastavak implicitnog oslikavanja djetinjstva kao važne razvojne etape u životu, s anticipacijskom ulogom u odnosu na životnu cjelinu, te uz važnu nadogradnju u obliku dječakova spoznavanja uloge kazne kao društvenoga korektivnog sredstva.

Liniju odrastanja maloga junaka Teotokas nastavlja pratiti i u trećoj priči naslovljenoj Vrt s čempresima. To je najosebujnija priči ove knjige, s fokusom na tematizaciji smrti i ljubavi. Autor uvjerljivo dočarava kako dječak tijekom jednoga ljeta spoznaje smrtnost, dok istovremeno počinje naslućivati i postojanje njemu još nejasna, skrivena, zamamna svijeta seksualnosti. Istina, tek u diskretnim naznakama i u obliku dječaku još nerazumljivih konotacija. S motivom smrti djevojčice koja mu se sviđala dječakov život zadobiva drukčiji okus i novi ton, mračniji, tjeskobniji, kobniji, a zapravo se time dodatno otvaraju dveri ka zrelosti. Jer jedna od najvažnijih etapa na putu do dosezanja zrelosti jest spoznavanje da nas sve na koncu nužno čeka ista sudbina i isti neizbježan kraj te da je život jednosmjeran put bez povratka. Pritom je i u ovoj priči uočljivo autorovo građenje narativa na kontrastima – rivalstvo dječaka Grka i Talijana, otok podijeljen na bukolički dio i nepristupačne predjele, djeca razdvojena u grupice s obzirom na spol, tematizacija ljubavi i smrti, jasna razdijeljenost priče na vedriji početni i mračniji i tjeskobniji završni dio. Time autor kao da želi simbolički ponovno oslikati i sam život kao cjelinu sastavljenu od suprotnosti i različitosti, pri čemu je djetinjstvo razdoblje vedrine, bezbrižnosti i nevinosti u odnosu na zrelu dob u mnogo većoj mjeri ispunjenu brigama, tjeskobom, strahom i nesigurnošću.

Vrstan prijevod

U trima pričama okupljenima u knjizi Djetinjstvo Jorgos Teotokas na nesvakidašnje uvjerljiv način dočarava doživljaj svijeta i percepciju stvarnosti iz perspektive dječaka, i to čini trima sukcesivno izloženim etapama njegova djetinjstva. Autor pritom naglasak stavlja na dječakovu spoznajnost, na njegovo osvješćivanje različitih karakteristika zbilje i nekih od najvažnijih elemenata čovjekove egzistencije – ljubav, prijateljstvo, znanje i učenje, pojmovi zločina, kazne i pravde, smrt – te vrlo uvjerljivo uranja u psihu djeteta koje u tri narativa prati od njegove sedme pa sve do dvanaeste godine. Napisane u razdoblju od 1932. do 1937, tri priče tvore dojmljivu i zaokruženu cjelinu te čine jednu od uvjerljivijih dionica književnosti koja tematizira djetinjstvo i odrastanje, a za junaka i pripovjedača ima malena dječaka, uz autorsko usredotoočenje na dječje poimanje svijeta i stvarnosti. No tu osnovnu tematiku Jorgos Teotokas ne propušta proširiti, pa u podtekstu donosi brojne konotacije i aluzije na političko-socijalnu i društvenu realnost tadašnjeg Istanbula. Kao dodatna vrijednost prepoznaju se dojmljive poetične ambijentalne dionice, kako one smještene u urbane predjele Istanbula, tako i dionice ambijentirane u prirodu, šumu, vrtove. Jer Teotokasov junak, kao i ostala djeca toga vremena (za razliku od današnje kod koje je to, nažalost, bitno reducirano zbog tehnoloških promjena i promjena u načinu života) većinu vremena provodi vani, na zraku, na ulici ili u prirodi, igrajući se s vršnjacima.

Na koncu svakako još treba pohvaliti odličan prevoditeljski rad mladoga Luke Vukušića (rođ. 1981), koji je Teotokasove priče vrlo skladno s novogrčkoga transponirao u hrvatski jezik, ne izgubivši ništa od autorove stilistike, izražajnosti i vještine pripovijedanja. Osim toga Luka Vukušić knjigu je nadogradio opsežnom pogovornom bilješkom u kojoj čitatelja upoznaje s detaljima iz života važnog a dosad na hrvatski jezik neprevedena grčkog autora, ukazavši na njegove najvažnije knjige, ali i objasnivši društveno-povijesni kontekst vremena u koje su radnje priča locirane, na taj način pojedine dijelove u knjizi okupljenih priča učinivši razumljivijima.