Što je glumac bez publike?

Za razgovor s Milkom Podrug Kokotović, ikonom hrvatskoga glumišta, povod uvijek postoji. Pogotovo kada je u visokoj životnoj dobi upravo odradila još jednu fascinantnu predstavu, Bjegunke autorskoga dvojca Palmade i Duthurona; predstavu premijerno nedavno izvedenu u njezinu matičnom Kazalištu Marina Držića, u kojoj je igrala u tandemu s Ksenijom Prohaska u režiji Nenni Delmestre. Predstava je to koja s deset izvedaba dosad i prepunim gledalištem obećava da će postati kazališni hit. Svaki je scenski nastup Milke Podrug Kokotović za pamćenje i svojevrstan hit tijekom šest desetljeća glume, samo u kazalištu s više od 150 uloga te u filmovima Ante Babaje, Antuna Vrdoljaka, Lordana Zafranovića, Emira Kusturice, Željka Senečića; pa u brojnim televizijskim serijama i dramama s prekidima u dvadeset godina od 1971. do 1991. zbog prezauzetosti ulogama u matičnom kazalištu, iako je bila vrlo tražena i izvan Dubrovnika.

U čemu je tajna snage i neprolazne ljepote vaše glume, suptilne emocije i svježine koje s nevjerojatnom lakoćom kreirate na sceni, danas jednako kao prije dvadeset, trideset godina?

Kako sam imala dara za crtanje, moji su profesori očekivali da ću ići smjerom likovnosti. Glumu sam upisala slučajno, a dogodilo se da je bila i ostala moj prvi, pravi i jedini profesionalni izbor. Nakon prethodnog obrazovanja, glumu sam završila u Sarajevu. U ansambl dubrovačkoga kazališta došla sam u sezoni 1954/55. zahvaljujući preporuci velikoga redatelja i pisca Kalmana Mesarića. Tada je direktor dubrovačkoga teatra bio Zlatko Kauzlarić, povjesničar umjetnosti, a njegova supruga Vesna redateljica s kojom sam radila i svoju prvu dubrovačku kazališnu ulogu u Begovićevoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci. Slijedile su uloge jedna za drugom, po šest, sedam u sezoni. Igrala sam i ulogu starice, sve prema potrebi i podjeli. Do tridesete godine za mene je kazalište bilo samo igra.

Za boravka u Dubrovniku Ranko Marinković zapazio me u predstavi Sveti plamen. Prepoznao je moj talent i, zahvaljujući povjerenju u moje sposobnosti, preporučio me Kosti Spaiću, koji je pripremao Dubrovačku trilogiju za Ljetne igre. Tada bih bila zadovoljna i ulogom male žene u Taraci, a Marinkovićevom preporukom za ulogu slijepe Mare (što je zbog moje mladosti i neiskustva Kosta odbijao), ipak sam na audiciji, s velikim komplimentima, dobila tu ulogu. Za nju me spremao Joško Juvančić, tadašnji Spaićev asistent.

To je bio vaš novi početak?

Da, to je bio moj pravi početak, kada sam počela ozbiljno misliti o kazalištu. Omogućeno mi je zatim da igram u sjajnim djelima s velikim domaćim redateljima Spaićem, Habunekom, Parom, Juvančićem, Durbešićem, Violićem, Radićem, Kunčevićem, Magellijem, Dolenčićem... Na Ljetnim igrama i s inozemnim velikanima poput Stuarta Burcha i Denisa Carreyja. Osvijestila sam svoje dosege, uvjerila sebe da dobro radim i da to i publika i struka vrednuju.

Bio je to moj trnovit put stoga što u meni uvijek postoji dežurni osobni korektiv, sumnja da sam možda mogla i bolje i to me potiče na još usrdniji rad i propitivanja. Jer, ja nemam hobije. Moji su hobiji druženje s tekstovima u samoći, bilo da sam u svom domu, čak u kužini dok kuham, ili sam u uobičajenom điru brzim hodom do crkve sv. Vlaha na Gorici, ili Gospe od milosrđa. Posvetila sam se u potpunosti svome zvanju ostajući do kraja samokritična, kako prije tako i danas. Nakon odigrane predstave ponovno volim biti sama, slijediti predstavu u mislima i tako se polako smirivati. U toj zdušnoj posvećenosti i potpunoj predanosti, neprestanom ispitivanju i traženju, moja je tajna, i neprekidna potreba za radom.

Dubrovniku i dubrovačkom kazalištu darovali ste svoju umjetnost vjernošću od 1954, unatoč pozivima za angažmane u velike kazališne kuće. Što je odlučilo u tom izboru?

Najprije je došao poziv iz Jugoslovenskoga dramskog pozorišta. Uslijedio je i drugi iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a stigao je i od genijalnog i meni vrlo šarmantnog Miroslava Krleže. Nakon što me vidio na televiziji u monodrami Henriette von Schirach, redatelja Branka Ivande, bila sam pozvana gošća u njegovu domu. Tom prigodom obećao je doći u Dubrovnik na kultnu festivalsku predstavu Aretej, u kojoj sam igrala, ali to nažalost zbog njegove bolesti nije ispunjeno. Znajući da mi je u srcu Zagreb, osobito Gornji grad, i Krleža i Savka Dabčević Kučar nagovarali su me da se preselim u Zagreb i uživam sve moguće beneficije.

Ipak ste odabrali Dubrovnik.

Poznato je da volim svoja tri grada, rodni Split, Zagreb i Dubrovnik, koji je prevagnuo. Fascinirao me ljepotom i posebnošću, izazivao u meni mir i veselje za lijepih vedrih sunčanih dana, a divljenje snazi valova što se za tmurnoga juga razbijaju o stijene podno Lovrijenca. A i Kazalište Marina Držića imalo je sjajno repertoarno razdoblje 70-ih s nizom predstava Kunčevićeva bloka, kada je u Grad doveo mlade talentirane glumce Krunoslava Šarića, Zdenka Jelčića, Dubravku Miletić, Kostadinku Velkovsku... Bila je to krasna ekipa dubrovačkoga teatra, a istodobno se njegovao i rastao do sama vrha festival s kvalitetnim predstavama na ambijentalnim scenskim prostorima. Bilo je itekako razloga za ostajanje u jedinstvenom gradu i kazališnom krugu. Moju posvećenost Dubrovniku grad mi je vratio uzdarjem i mojom vjernom publikom, koja me oduvijek i do danas sa scene ispraća iskrenim pljeskom, iako se osobno ne volim klanjati. Zato sam se nemalo neugodno iznenadila kada sam nedavno u lokalnom tisku pročitala „svoju izjavu“ da ne volim publiku, nego probe. Potpuno pogrešno interpretirana bit moje izjave. Jer što je glumac bez publike? 

Jedno stereotipno pitanje. U riznici uloga ostvarenih u širokom repertoarnom luku od antičke drame, hrvatske baštine, svjetskih klasika do suvremenih domaćih i inozemnih dramatičara, izdvajate li neku koja vam je ostavila posebni emotivni trag?

Teško je izdvojiti jednu ili čak nekoliko između tolikih uloga. To je kao da majku pitate koje dijete najviše voli. Ja sam uvijek preferirala komediju, no okolnosti su mi nametnule brojnije dramske uloge, koje sam jednako prihvaćala i dobro radila.

Suradnja s redateljicom Nenni Delmestre u najnovijim Bjegunkama zapravo je nastavak suradničkoga niza koji otkriva postojanje profesionalnog suglasja. Jesam li u pravu?

Suradnja s Nenni oduvijek je bila pravo zadovoljstvo s obzirom da sam u njoj pronašla ono što i sama nosim – duboko oranje, nepresušni izvor inspiracije i međusobno umjetničko podudaranje. Dodajem i divne predstave za moga gostovanja u splitskom HNK-u: Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka i prema Márquezu Pukovniku nema tko pisati. Bilo bi i više lijepe suradnje na Splitskom ljetu da predstave nisu kolidirale s mojim angažmanom na Ljetnim igrama. Kad spominjemo zadnju predstavu Bjegunke, poklopila se i moja želja da uz mene glumi Ksenija Prohaska. I ja, kao i publika, sretni smo da je to bilo pravo partnerstvo, a za mene, Kseniju, Nenni i Linu i užitak suradnje.   

Vaše je ime desetljećima vezano uz KMD kao matičnu kuću, ali i za repertoar Dubrovačkih ljetnih igara, posebice u zlatno doba festivala. Prošlo je mnogo vremena, mnogo se toga promijenilo. Kako uspoređujete stanje u kazališnom životu grada, kulturi uopće, iz vremena prije i nakon Domovinskog rata?

Do rata bilo je bitno drukčije, fantastično vrijeme zlatnog doba Igara. Bila je čast biti sudionikom Igara koje su me izdigle i profilirale moju glumačku osobnost, omogućile mi stjecanje iznimnog iskustva. No svako vrijeme nosi svoje obilježje i promjene, osobito nakon ratnih zbivanja početkom 90-ih. To je vrijeme promjena koje se očituju i u kulturi, kako tematski u kazalištu, svojevrsnom zrcalu promjena, pogotovo nažalost sa smanjenjem potrebnih sredstava.

Novo vrijeme donijelo je i pokušaje obnove u novo ruho pojedinih festivalskih uspješnica iz „povijesnih“ vremena kao što je Stullijeva Kate Kapuralica, obnovljena prije nekoliko godina, ili Goldonijeva i Čalina Kafetarija iz ovogodišnjeg repertoara Igara. Obje su izvedbe izmamile kontroverzne komentare publike. Meni suvremena produkcija nije usporediva sa starom, ona naprosto ima novi život, stanovit šarm. Ne bih bila odveć kritična, zapravo obje mi se remake-izvedbe sviđaju.

Odobravate li osuvremenjivanje klasičnih djela novim redateljskim pristupima, koji nerijetko kraćenjem klasika osakaćuju autentično djelo?

Nisam protiv osuvremenjivanja ako ono ima smisla, ako se poštuje autorski tekst. To je vrsta istraživačke umjetnosti i ne mora biti negativna. Ipak, moraju se poštovati klasici, Molière, Shakespeare, mora se poštovati osnovna konstrukcija djela. Dramaturgija je tu vrlo važna. Ali i neka izvedba iz prošlih vremena ne mora nužno biti dobra. Dapače, može biti loša zbog prevelika patosa, teatralnosti, epske dužine teksta; zbog svojevrsne arhaičnosti.

Danas se susrećemo s hiperprodukcijom scenskih produkcija lošeg ukusa. Kriteriji kao da gube dah u utrci za što bržom i boljom zaradom sve moćnijega potrošačkog društva. Očituje se to posljednjih godina sve više u društvenim sredinama, pa i naš Grad gubi bitke. Sve njegove glasovite scenske prostore zaposjeda prevelik broj ugostiteljskih stolova, toliko da je onemogućeno normalno kretanje gradskim ulicama i trgovima, čak Stradunom. Kada idem na probu u kazalište, doslovno se moram probijati kroz kaos od stolova i konfuziju skupina kruzerskih turista. Teško je, gotovo nemoguće, priviknuti se na neka nova stanja, koja nažalost, čini se, postaju konstanta.