Snalažljivi menadžeri

Posebna vrsta financijskog instrumenta koja se razvila u ratnoj Hrvatskoj bili su menadžerski krediti. Članovi rukovodstva nekog poduzeća u društvenom vlasništvu ili menadžeri, zahvaljujući raspolaganju povjerljivim informacijama o stanju poduzeća, stupili bi u kontakt s poslovnim bankama gdje bi zaključivali ugovor o kreditu pod povlaštenim uvjetima (posebni namjenski kredit), onima koji nisu bili dostupni ostalim zaposlenicima. Drugim riječima, iako je pravo na kupnju dionica nekoga društvenog poduzeća pripadalo svim zaposlenima, banke su kredite odobravale samo pojedincima (menadžerima). Željne stjecanja vlasništva nad lukrativnim dijelovima državne imovine (u slučajevima kada nije moguće naplatiti kredit) ili iz želje da novac perspektivnih poduzeća zadrže na svojim računima, banke su rado sklapale takve ugovore o kreditiranju. Za same banke menadžerski krediti bili su poslovni pothvat bez ikakva rizika jer bi, kada im se kredit ne bi mogao vraćati, postajale vlasnicima udjela u tim poduzećima. Banke su takve kredite odobravale ili iz vlastitoga kreditnog potencijala ili iz potraživanja na osnovi „stare devizne štednje“. U potonjem slučaju banke bi, isplaćujući kredit iz sredstava „stare devizne štednje“ (ili deviznih depozita građana pretvorenih u javni dug), zapravo državu učinile kreditorom.

Pretvorba
Tvornice cementa Našice

Treba odmah napomenuti da su svi menadžerski krediti podignuti do 30. rujna 1994, kada je isticao rok njihova usklađenja sa Zakonom o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu, koji je Sabor izglasao u veljači iste godine, bili u smislu pravosudne odgovornosti zakoniti. Do studenog 1994. banke u Hrvatskoj odobrile su ukupno 30.630 kredita za kupnju dionica ili udjela trgovačkih društava i jasno je da je glavnina tih kredita izdana malim dioničarima. Fokus ovog teksta bit će na kreditima koji su temeljem političkog i društvenog utjecaja, računovodstvenih operacija u najmanju ruku sumnjivog karaktera i vještim korištenjem nedorečenosti zakonske regulative (ili, „rupa u zakonu“) omogućili pojedincima da za vrlo male iznose novca dođu u posjed vrijednih dijelova nekadašnjega društvenog vlasništva. U takvim slučajevima, umjesto da primalac kredita jamči vlastitim sredstvima njegov povrat, događalo se suprotno: osoba bez vrjednijeg imetka dobivala bi višestruko veći kredit.

Slučaj poduzeća Tvornica cementa Našice postao je već početkom 1993. sinonimom za zloporabe u pretvorbi. Prema podacima iz izvještaja postaje Financijske policije Požeško-slavonske županije s početka studenog 1994. pretvorba poduzeća provođena je na temelju procjene tržišne vrijednosti koju je izradio Ekonomski institut iz Zagreba u lipnju 1992. Knjigovodstvena vrijednost poduzeća procijenjena je na 31.487.000 njemačkih maraka (DEM), a tržišna na 41.012.951 DEM: potonja vrijednost određena je za ishodišnu, odnosno onu s kojom se ušlo u pretvorbu poduzeća u dioničko društvo. Iako je postupak procjene vođen prema tada važećim načelima, standardima, preporukama i uputama za vrednovanje imovine i poslovanja poduzeća, kako je navedeno u studiji o vrijednosti, u oči upada da su ona napuštena kada su autori prišli stavci „krediti od banaka u zemlji“. Ispostavilo se da su autori studije nekritički prihvatili novu procjenu stvarne vrijednosti spomenutih kredita, što je omogućilo da banke koje su izdale prvotne kredite dođu u posjed znatno većeg broja dionica. Tim postupkom banke su postale vlasnicima ukupno 233.199 dionica ili više od 35 posto idealnog udjela poduzeća. Drugim riječima, ovakvim načinom procjene tržišne vrijednosti „kredita od banaka u zemlji“, vrijednost „društvenog kapitala“ poduzeća umanjena je za 35 posto ili vrtoglavih 22.456,078 DEM! Navedena „revalorizacijska gimnastika“, kako ju je ocijenio autor izvještaja, dovela je do zapanjujućeg stanja: poduzeće je na dan 31. prosinca 1991. bilo dužno Privrednoj banki Zagreb veći iznos negoli je iznosio izdani kredit, iako ga je otplaćivalo više od tri godine.

Trenutak je za povratak na „menadžere“. Privredna banka Zagreb, koja je, kako smo vidjeli, došla u posjed znatnoga vlasničkog udjela, sada je odobrila ukupno 41 kredit osobama (kredit je odobren još jednom potencijalnom kupcu, ali o tome poslije), koje će, temeljem tog iznosa, postati, zajedno s bankom, a nakon kupnje dionica i upisa u registar Okružnog suda u Osijeku, većinski vlasnici poduzeća. Spomenuti krediti bili su dakako menadžerski krediti, a kretali su se u iznosu od 100.000 do 5.000 DEM. Krediti su izdani uz uvjete koje bismo danas mogli okarakterizirati idealnim: rok otplate od pet godina, poček u trajanju od dvije godine, fiksnu kamatnu stopu od 7 posto godišnje i otplatu u polugodišnjim anuitetima. Banka je kao osiguranje naplate od korisnika kredita tražila: dvije bjanko-mjenice, mogućnost naplate s depozitnih računa korisnika kredita u samoj banci, ugovor o prijenosu prava i potraživanja, zalog dionica s prijenosom svih prava, izjavu korisnika kredita da će sada novo poduzeće Našicecement d.d. obavljati cjelokupno poslovanje preko banke kreditora i, kako će se poslije vidjeti, hipotekarnim pravom. U prvi mah, može se učiniti da su „menadžeri“ utrošili znatan novac kako bi postali vlasnici: ukupna vrijednost menadžerskih kredita iznosila je 9.370.443 DEM. Zapravo, kako je ljutito naveo autor izvještaja, „veliki dioničari su postali vlasnici Cementare, a da za to praktično nisu morali dati niti jedan jedini dinar iz vlastitog džepa!“.

Na koji način? Naravno, uz pomoć banke. Ona je internom doznakom, izvršenom 10. prosinca 1992, cjelokupni iznos menadžerskih kredita prenijela Hrvatskom fondu za razvoj, što je omogućilo velikim dioničarima, menadžerima, popust od 52 posto: 35 posto temeljem popusta na jednokratno plaćanje i 17 posto temeljem osnove promjene tečaja, što je banka internim proknjižavanjem učinila iz sredstava javnog duga („stara devizna štednja“). Time je banka izravno prekršila navode Zaključaka Sabora od 1. srpnja 1993, prema kojima „plaćanje obavljeno iz kredita koji je banka odobrila iz potraživanja banke po osnovi javnog duga po staroj deviznoj štednji ne smatra se gotovinskim plaćanjem i ne mogu se ostvariti popusti po toj osnovi“. Sve navedeno djeluje složeno, ali sljedeći primjer pojasnit će stvar. Jako snalažljiv radnik poduzeća s ne posebno dobrim dodirima u banci, a koji je poželio biti dioničar, mogao je u konačnici otplatiti samo 15 posto njihove vrijednosti, i to s pravom počeka od dvije godine. Jer, pored početnog popusta od 20 posto, na primjerice 27 godina staža u poduzeću dobivao je dodatnih 27 posto popusta, u slučaju da mu banka odobri povoljan kredit, što bi mu omogućilo jednokratnu otplatu dionica, imao je pravo na još 35 posto popusta, a dodatnih nekoliko postotaka „prebrisale“ bi tečajne razlike. Zalog za kredit mogle su biti i nekretnine. Većinski je pojedinačni dioničar poduzeća (vlasnik 50.000 dionica procijenjenih na 5.000.000 DEM), nakon iskorištavanja svih popusta, ostao kod banke zadužen za kredit u iznosu od 2.147.378.05 DEM. Kredit je osiguran hipotekama nad, pored ostalog, i ovim nekretninama: dvjema stajama za tov goveda, objektu za tov svinja, kanalizacijskoj jami (sic!), pomoćnoj zgradi sa sanitarnim čvorom i garderobom (sic!) i šupom za vozila. U vlastitom posjedu imao je samo manji dio navedenog, a čak sedam objekata nije bilo upisano u zemljišne knjige.

Nemoralno bogaćenje

Pretvorba Tvornice cementa u Našicama neovisno o očitim amoralnostima ili mogućem dodirivanju granice zakonitosti ipak je bila u skladu s postojećim zakonima i drugim propisima. Prema rješenju koje je potpisao predsjednik Hrvatskoga fonda za privatizaciju Ivan Penić 14. rujna 1993. nadzor nad provedbom pretvorbe poduzeća nije utvrdio da se ona odvila protivno izdanoj suglasnosti Agencije za restrukturiranje i razvoj te Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. Često korišteni izvještaj Financijske policije iz Požege utvrdio je, pak, da je provedba provedena „mimo zakona“. Opet, prema nalazu Područnog ureda za reviziju iz Virovitice iz 2003. i pretvorba i kasnija privatizacija provedene su u skladu sa zakonom.

Ipak, gorak je dojam nezasluženog i nemoralnog bogaćenja ostao. Ivica Čeme, zastupnik HDZ-a u prvom višestranačkom Saboru i zaposlenik poduzeća, s razlogom se osjećao prevarenim. On je u travnju 1991. glasovao za Zakon o pretvorbi, a u travnju 1993. bio je uvjeren da pretvorba poduzeća nije postigla onaj cilj koji je u Saboru podržao. Zaista, Čemeu nije bilo jasno da je netko bez ulaganja i rizika mogao gotovo preko noći doći do bogatstva. „Smatram“, napisao je u zahtjevu za revizijom pretvorbe poduzeća, „da ovo predstavlja neopravdano bogaćenje pojedinaca na račun čitavog društva, jer ne znam kako bi drugačije nazvao to da pojedinac koji ništa ne uloži, ništa ne uplaćuje od svojih sredstava, ništa ne riskira, a za 5 ili 7 godina može steći veliko bogatstvo (čak ne mora ništa raditi ni privređivati Tvornici ili banci)!!! Da li je to menadžer?“.

Mesićevi u Našicama

Slučaj pretvorbe poduzeća zasigurno ne bi u tolikoj mjeri privukao pozornost javnosti da u njega nije bila uključena kći tadašnjeg predsjednika Zastupničkog doma Stjepana Mesića. Dunja Mesić kupila je 10.000 dionica poduzeća vrijednih milijun njemačkih maraka, za što je s Privrednom bankom Zagreb zaključila ugovor o kreditu. Oko toga danas ne bi trebalo biti nikakve dvojbe: na popisu korisnika kredita iz prosinca 1992. nalazi se na visokom trećem mjestu i ulazi u krug svega sedam osoba koje su namjeravale kupiti 10.000 dionica poduzeća. Potom je, s popustom, vrijednost dionica isplatila jednokratnom uplatom. Javnost je cijeli slučaj doživjela kao nedopustiv primjer političkog nepotizma: moćni otac utjecajem je pokušao steći materijalnu dobit vlastite obitelji. Naravno, egzaktni dokaz Mesićeve umiješanosti u slučaj nikad se nije pojavio. On sam optužbe je odbacivao kao „lovačke priče i podmetanja“. U jednoj je prilici naveo: „Pričaju i o tomu da sam svojoj kćeri kupio tvornicu cementa, a ja nisam ni kćeri niti komu drugomu kupio ni vreću cementa, a kamoli cijelu cementaru“. Ipak, a što je prilično indikativno, Dunja Mesić ugovor o kupnji dionica raskinula je tek u rujnu 1993. ili nakon što je slučaj postao poznat javnosti.

Slučaj je u znatnoj mjeri utjecao na pad Mesićeve popularnosti u društvu, ali je u važnom segmentu i delegitimirao napore režima u borbi protiv gospodarskoga kriminala i drugih negativnih pojavnosti. Naime, upravo u vrijeme kad je Vlada odlučila odlučnije pristupiti borbi protiv gospodarskog kriminala, ili u drugoj polovici veljače 1993, javnost je bila preplavljena tekstovima o tome da predsjednik Zastupničkog doma Sabora pogoduje vlastitoj obitelji.  Tuđman, koji je tom prigodom predsjedavao sjednicom Vlade, gnjevno je reagirao: „Kćerka jednog funkcionara kupuje za milijun dionice u nekakvoj ne znam provinciji, Našicama, na temelju ne čak kredita, negoli, tamo joj je dao ne na policu osiguranja, [nego] na neko jamstvo“. Još ogorčeniji bili su sami radnici poduzeća. Ali i uplašeni. Nakon što je zagrebački Globus objavio popis nositelja menadžerskih kredita, jedan radnik izvjesio ga je na porti. Zbog toga je dobio otkaz.