Sluga naš kerempuhovski

Ako je suditi po reakcijama premijerne publike onda je Satiričko kazalište Kerempuh dobilo predstavu po ukusu publike koja se više voli smijati nego misliti čemu se smije. Riječ je o komediji Jedan sluga, dva gospodara, premijerno izvedenoj 5. listopada tekuće godine na pozornici Kerempuha u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera, koju je prema komediji Sluga dvaju gospodara Carla Goldonija skrojio engleski dramatičar Richard Bean, a za kerempuhovske potrebe adaptirala kućna dramaturginja Dora Delbianco.

S obzirom da živimo u vremenu koje se rijetko kada želi suočiti sa sobom – koje rijetko želi vidjeti išta loše o sebi jer svoju odgovornost redovito prebacuje na druge – tada tom istom vremenu ne preostaje ništa do rugati se drugima i kada je poželjno narugati se sebi. To jest idealnoj projekciji sebe unutar albuma ispunjena ružnim slikama drugih. To nažalost nije ništa novo ni kada je riječ o satiričnim bodljama kojima kazalište Kerempuh ubada anomalije hrvatske stvarnosti, manje-više ljevičarski selektivno, dakle uvijek izbjegavajući vidjeti sve uzroke posljedicama svojih satiričnih žalaca.

Naime, u davnu Goldonijevu fabulu komedije Sluga dvaju gospodara, koju je svojem vremenu i engleskim društvenoaktualnim potrebama prilagodio R. Beam, dramaturginja Dora Delbianco upisala je ljevičarski pogled na hrvatski suvremeni društveni sadržaj, preciznije dijelove tog sadržaja. Time je publiku suočila s poznatim činjenicama na ne odveć duhovit način, te je „prisilila“ da se smije općenitostima koje nisu nikakva novina u hrvatskom neduhovitom kazalištu. No i to nije loše jer je i ta površna duhovitost potrebna društvu koje živi u strahu od govora istine, koji je duboko zakopana u već tradicionalnu hrvatsku šutnju.

U kerempuhovskoj adaptaciji kao i u Beanovu tekstu promijenjene su geografske lokacije, ali je komedija i dalje temeljena na Goldonijevu zapletu. Radnja se ne odvija u Veneciji ni u Brightonu, nego u Opatiji, a akteri komedije su škrci, tajkuni, robijaši, feministice, ubojice..., a glavni sluga „nespretnjaković“, vičan svakoj situaciji. Kazališni stil izvire iz commedie dell’arte, ne nedostaje mu improvizacije, pantomime, akrobatike, žonglerstva, gegova, parodije, stand-up-komedije, dakle svega što uključuje ili žanrovski podsjeća na izvorišnu vrstu. Tipološki i karakterološki likovi podsjećaju na svoje prethodnike iz commedie dell”arte.

I Bean i Dora Delbianco drže se tema iz commedie dell’arte: ljubomore, sukoba starih i mladih, ljubavi i preljuba... glazba slijedi obrazac takve vrste komedije: živa svirka benda na sceni praćena pjesmom i plesom, i po glumačkom iskazu glumci slijede zadanu šprancu.

Središnji lik, sluga Trufaldino, Harlekin, u Kerempuhovoj je predstavi Frano Herman, sluga dvaju gospodara, improvizator, i u stalnoj je komunikaciji s publikom; bogati i škrti starac Pantalone je Mirko Čarlić, škrti korumpirani političar; Brighella, vesela i poduzetna služavka, Enver Hoti, bivši robijaš, vodi restoran; Florindo / Capitano, hulja i kukavica, jest Arsen Artuković, mafijaš odgojen u sjemeništu; Smeraldina / Columbina, inteligentna služavka, sada je knjigovotkinja i feministica Lili; stari učenjak i liječnik Lombardi / Dotore sada je Božo Batula, Čarlićev odvjetnik koji govori latinski; ljubavnica Beatrice sada je Renata Kračić, sestra blizanka ubijenog brata Roberta, kriminalca i homoseksualca; ljubavnik Silvio sada je Bernard Batula, nadobudni glumac; mlada zaljubljenica Clarice sada je Paulina Čarlić, kći Mirka Čarlića.

Svakom od likova dramaturginja Delbianco zadržala je tipske osobine commedie dell’arte i „obdarila“ ih stereotipnim i karakterološkim odlikama suvremenika koji reprezentiraju anomalije našega društva. Posuvremenila je njihovu svevremenost i univerzalnost. Istina, ne naročito kreativno ni duhovito.

Redatelj Taufer ne osobito inventivno slijedio je sadržaj adaptacije, a model commedie dell’arte – zadržavši njegove odlike u igri – prilagodio suvremenom glumačkom iskazu, pri čemu bi bilo doista neinteligentno ne ustrajavati na suigri i interakciji glumaca s publikom. Pritom se naročito oslonio na govornoimprovizacijsko žongliranje, dosjetljivo, ali često i neduhovito spletkarenje te tjelesnu spretnost glavnoga pokretača svih peripetija i obrata, sluge Frana / Harlekina, kojega je vješto i dojmljivo interpretirao Borko Perić.

Perića su u raspletanju zapleta te manjkom okretnosti i duhovitosti slijedili uvjerljivom prevrtljivošću Nikša Butijer (Mirko Čarlić / Pantalone), s manje fleksibilnosti i nijansiranosti Vilim Matula u dočaravanju Arsena Artukovića / Florinda; pomalo suzdržan u iskazu ali tijelom sugestivan Hrvoje Kečkeš (Enver Hoti / Brighella), glumački vrlo uvjerljiva u ulozi muškarca bila je Anita Matić Delić kao Robert i njegova sestra Renata Kračić / Beatrice; minucioznu glumačku minijaturu dojmljivo je odglumio Željko Koenigsknecht (Božo Batula / Dotore), izvrstan lik starca Ante ponudio je Damir Poljičak, a otresitu i živahnu feministicu (Lili / Smeraldinu), žensku verziju Harlekina, glumila je Mia Anočić-Valentić. Nezahvalne uloge ljubavnika Bernarda Batulu / Silvia i Pauline Čarlić / Clarice glumili su glumački potentni Matija Šakotonja i zanimljiva Ornela Vištica.

Maja Posavec odlično je pjevala, a u tome su je slijedili svirači: Mate Matišić (autor glazbe i songova), Ivan Đuričić i Luka Petrušić.