Sigetska bitka i njezini odjeci

Herojska smrt hrvatskoga bana Nikole Šubića Zrinskoga i njegovih suboraca pod Sigetom 1566. ušla je u hrvatsku i svjetsku povijest i književnost kao velika tema, vrijedna sjećanja i poticajnih povijesnih rasprava, dostojna umjetničke obrade u pjesmama, u priči i romanu, u slikarstvu i kiparstvu i glazbi, a posebice na kazališnim daskama.

Nikolu Zrinskoga je i povijest i legenda, a zatim i usmena i pisana književnost, vrlo rano prikazala kao junaka te ga izjednačila s likom iz antičke povjesnice, spartanskim kraljem Leonidom, koji je sa svojih tristo boraca poginuo, ali i zaustavio perzijsku vojsku u njezinu osvajačkom pohodu na Grčku. Slavi Zrinskog pomogla je ne samo književnost nego i ideja da je u borbi protiv svake ugroze, pa i islamske, potrebno jedinstvo: tog jedinstva tada u Europi nije bilo. Europa je bila ugrožena turskim prodorima na istoku Europe i tragičnim vjerskim i političkim podjelama u sjevernim europskim državama.

Nakon što su Osmanlije srušile Istočno Rimsko Carstvo, Bizant i zauzele njegovo središte Konstantinopol (1453), zauzele su i susjedne države na istoku Europe, Bugarsku, Srbiju, Bosnu, Hercegovinu i dio Ugarske te je ta organizirana vojna sila krenula na Beč, kao ključ kršćanske Europe, kako bi jednom jedan sultan stigao i do Prvoga, Staroga Rima, središta zapadnoga kršćanstva, koje se u 16. stoljeću raspadalo na katolicizam i protestantizam. Zabavljeni svojim ratovima i interesima, europski vladari nisu znali odgovoriti potrebama vremena u kojem su živjeli, a oni koji su upozoravali na opasnost nestanka kršćanske Europe, među prvima hrvatski humanisti, svojim su govorima protiv Turaka – pred papom, carevima, kraljevima i staležima – govorili gluhim ušima, i pisali uzaludna pisma europskim vladarima. Ti su tragični vapaji postali svojevrsnom književnom vrstom, ali imali su tek neznatan odjek u praktičnoj političkoj i vojnoj europskoj stvarnosti tih tragičnih stoljeća. Poginuli su brojni znameniti hrvatski branitelji – Petar Berislavić, Krsto Frankopan, Petar Kružić, Nikola Zrinski, branitelji Gvozdanskog i toliki drugi. Nije bilo uzalud!

Vrhunac turskoga prodiranja u Europu vezan je uz ime sultana Sulejmana II. Veličanstvenoga (1494–1566). Čim je došao na vlast, krenuo je u osvajanja: Šabac, Beograd, istočni Srijem. Godine 1526. pobijedio je kršćansku vojsku na Mohaču. Prvi pohod na Beč 1529. ostao je bez uspjeha. Godine 1532. opet je krenuo na Beč, ali ga je kod Kisega zaustavio Hrvat Nikola Jurišić. U međuvremenu je osvojio Mezopotamiju, Jemen, Alžir. Treći pohod na Beč zaustavio je 1566. Nikola Šubić Zrinski kod Sigeta svojim životom i životom svojih suboraca, ali je pod Sigetom, prije nego što je grad spaljen i razoren, umro i Sulejman. Nakon Sulejmanove smrti počelo se rušiti veliko Carstvo, a za četvrtoga pohoda na Beč pod velikim vezirom Kara Mustafom (1683) slomljena je turska premoć u Europi. Dug je to povijesni put, a na njemu mnogo hrvatskih grobova. Među njima i grobovi brojnih Zrinskih.

Most preko Drave

U turskom osvajanju država i gradova sjeveroistočne Europe i napredovanju prema središtu Europe u 16. stoljeću grad Siget (Szigetvár, u hrvatskom i lik Seget) bio je važna utvrda na putu prema Beču i prema Budimu. Siget je iz viteškoga dvorca iz 15. stoljeća zbog stalnih opasnosti od Turaka pregrađen u snažnu utvrdu (castrum), od tri dijela (varoši) odvojena opkopima s vodom i potokom Almašem, a međusobno spojena mostovima: Nova varoš, Stara varoš, Stari grad s kulom i visokim tornjem. Iz Sigeta se moglo nadzirati, ali i sprječavati prijelaz turske vojske preko Drave iz Osijeka u Ugarsku. Nakon pada Pečuha 1543. Siget je bio na sigurnom trgovačkom putu od Bratislave (Požuna) preko Varaždina, Zagreba do Trsta i mora. Kao dobro utvrđen obrambeni sustav, grad je štitio od turskih upada zapadne ugarske županije, sjeverni dio Hrvatske i kranjske zemlje.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da ga osvoji, car Sulejman II. odlučio je krenuti treći put prema Beču. To je bio ujedno trinaesti put u njegovim osvajačkim pohodima Europom i Azijom. Krenuo je iz Carigrada 29. travnja 1566. Petoga svibnja 1566. Hrvatski je sabor proglasio opću vojnu obvezu (insurekciju) jer se već znalo za turski pohod. Nakon 49. dana stigao je u Beograd, ratnu bazu za taj vojni pohod. Vojska je trebala prijeći na lijevu stranu Dunava kod Petrovaradina te krenuti na Eger.

Kad je Zrinski doznao da je dio turske vojske prešao Dravu i utaborio se kod Šikloša, poslao je odred svoje vojske pod zapovjedništvom Gašpara Alapića, koji je iznenadio Turke, porazio njihovu vojsku i odnio velik plijen u Siget. To je odredilo put turske vojske upravo na Siget, a ne na Eger. Sulejman je krenuo prema Sigetu da bi se konačno obračunao s Nikolom Zrinskim i osvetio se za njegove uspješne bitke i pobjede nad Turcima. Početkom kolovoza s golemom vojskom od oko 100.000 vojnika, s velikim brojem topova, pod vodstvom velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića krenuo je prema Sigetu. Da bi turska vojska sigurno stigla do Sigeta, trebala je prijeći Dunav kod Petrovaradina. Kako je nabujali Dunav odnio drvene mostove, a i sve što se novo podizalo voda je odnosila sa sobom, Sulejman je zapovjedio Hamza-begu da u najkraćem roku podigne most preko Drave i močvara od Darde prema Osijeku: 25.000 ljudi sudjelovalo je u izgradnji mosta. Bio je to čudesan most: dug oko osam kilometara, dovoljno širok da prijeđu vojnici, konjanici, topovi i stoka za ishranu vojske. Hrvatski pjesnik, Zadranin Brne Karnarutić, nekoć i sam vojnik, u spjevu Vazetje Sigeta grada, opisuje opsadu i zauzeće Sigeta, a uz to i izgradnju i dužinu mosta: „U malo vrimena množ dasak snesoše / i mnogo slimena gdi su sinokoše / niz Osika doli srid zelene trave, / gdi ta beg oholi most čineć prik Drave / u manje deset dan jak, tvrd, dug milju most / prik vrulj, priko blata zdan, prik rike zbija most, / da na brodih prija biše se prebrodil / sanžak Taralija ki j’ prid vojskom hodil“. Preko njega je vojska krenula prema Mohaču, a cilj je bio Siget, kamo je vojska stigla 6. kolovoza. Čim su Turci stigli, počeli su napadati Novu varoš, slabo utvrđenu, te su se janjičari nadali da će je lako zauzeti. Skupo su platili svoj nakanu, jer ih je u bezuspješnom napadu mnogo izginulo. Zrinski je znao da neće moći dugo čuvati Novu varoš te je grad dao zapaliti, a vojska se povukla u Staru varoš. Turci su se približili zidovima Stare varoši. Zasipali su jarak koji je dijelio Staru varoš od Nove, ali se iz Stare varoši sa svojim vojnicima među njih zaletio Mate Sečujac te rastjerao i janjičare i kršćanske radnike koji su dovedeni da pomažu vojsci. Turci su odlučili srušiti velik nasip u kojem je bila voda potoka Almaša i koja je čuvala zidove Stare varoši. Velik broj vojske i kršćanske raje rušio je nasip i prijetila je opasnost da se Turci približe zidovima. Dovukli su i četiri topa da njima ruše gradske bedeme. Zrinski je poslao svoje pouzdane vitezove s dvjesto vojnika, koji su rastjerali janjičare i radnike, oštetili topove, a kad su se vraćali u Siget, poginula su obojica vođa, Radovan i Dando, čuvajući kao odstupnica glavninu vojske da se može vratiti u Siget.

Turci su odustali od proboja prema zidinama te su umnožili topovske napade na Staru varoš. Devetnaestoga kolovoza izveli su sedam jurišnih napada, branjeni topništvom. Iako su se približili gradu, i penjali se na zidine, branitelji Sigeta odolijevali su braneći se topovima, puškama i mačevima. Poginulo je pet tisuća turskih vojnika, među njima i 1500 janjičara. Sulejman je u napad mogao slati odmorene vojnike, a Zrinski je obranu morao organizirati s malo vojske, koja nije imala odmora. Odlučio je da će, ako ne bude mogao izdržati, zapaliti i Staru varoš i povući se s vojskom i sa stanovnicima u Stari grad. O tome je izvijestio kralja Maksimilijana, koji je s vojskom čekao u Gjöru. Zadnjim jurišem prodrli su Turci u Staru varoš, a na ulicama se zametnula bitka prsa u prsa. U tim sukobima poginuo je i Mate Sečujac. Staru varoš postupno su zauzimali Turci, a kršćanski su se vojnici povukli u unutarnji grad, koji je bio dobro utvrđen. Zrinski je poslao glasnike u kraljev tabor i izvijestio ga da sada treba udariti na Turke, koji su izgubili mnogo vojske i mnogo zapovjednika, demoralizirani su neuspjesima, osjećaju su prevarenima i neuspjehom osramoćenim.

Kralj Maksimilijan i vojni savjetnici nisu se znali odlučiti. Ta neodlučnost vjerojatno je iznenadila i Sulejmana i Sokolovića. Zato su željeli zauzeti Siget prije nego što kršćanska vojska stigne u pomoć.

Dvadesetoga kolovoza Turci su izmijenili taktiku: tukli su po gradu sa četiri strane, zasipali grad bombama, rušili bedeme i kuće u Starom gradu. Poginulo je tisuću janjičara. Zapovjednik vojske Ali-aga, koji je vodio napad, bio je zarobljen. Među poginulima bilo je mnogo uglednih turskih zapovjednika. 

Dana 29. kolovoza, na obljetnicu zauzeća kod Beograda 1521. i pobjede na Mohaču 1526, Sulejman se jašući na konju pridružio vojnicima. Zapovjednik turskoga topništva Ali Portuk uz pomoć bornih kola i drugoga materijala podigao je pomoćni most po kojem se vojska mogla približiti zidinama Staroga grada. U prvom naletu poginuo je zapovjednik vojske Ali Portuk.

Sultanova ponuda

Sultan Sulejman i njegovi savjetnici bili su očajni jer je u redovima Osmanlija zbog neuspjelih napada rasla napetost i nesloga među vojnim zapovjednicima i jer se nije vidio kraj, niti se nazirala toliko željna pobjeda: toliko poginulih, a nikakav uspjeh! Među vojnicima pojavila se i dizenterija. Na sultanovo pismo koje u grad bilo ubačeno strelicom, u kojem on poziva Zrinskoga da preda grad i da će nakon toga biti imenovan gospodarom Hrvatske, nije stigao odgovor. U grad su strelicama bili ubacivana pisma na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, s pozivom vojnicima da odustanu od uzaludnih borbi. Sulejman je Zrinskome otposlao i poslanstvo koje ga je trebalo uvjeriti da preda grad te bude nagrađen za tu uslugu, ali i to je bilo bez uspjeha. Poslužili su se i prijevarom: lovačkim rogom glasali su se melodijom kojom je Nikolin sin Juraj u lovu zvao lovce na okup te su razglasili da su uhitili njegova sina, kojega će ubiti ako njegov otac, Nikola, Turcima ne preda grad. Ni to nije slomilo odluku Zrinskoga da do smrti ustraje u očuvanju grada.

Noću između 4. i 5. rujna Turci su donijeli pod zidine Staroga grada i u opkope suha drva, slamu, korov, daske i mnogo baruta, i to sve potpalili 5. rujna. Eksplozija je raznijela zid, vatra se prenijela u grad, vjetar je raznosio plamen na brojne zgrade (koje su bile drvene). Provalili su u grad, ali je Zrinski s vojnicima uspješno odbijao sve napade. Sa svakim sukobom ginuli su branitelji, te ih je bilo sve manje. Dok su se odvijale borbe oko Sigeta, umro je sultan Sulejman. Nije dočekao zauzeće i rasap Sigeta.

Dana 7. rujna, u subotu, od ranoga su jutra počele po krovovima kuća padati plamene strijele i zapaljene kugle. Zrinski je naredio da se dragocjenosti i sve blago koje se čuvalo u njegovoj riznici baci u vatru. S glave je skinuo kacigu, na ruku je stavio mali štit. Obukao se u svečane haljine, u donju halju između atlasa i podstave ušio je sto dukata za onoga koji ga svuče iz odjeće. Između sabalja uzeo je očevu, s kojom se proslavio u brojnim bitkama. Izabranim suborcima, među kojima je bio i komornik Ferenac Črnko, koji ga je odijevao, rekao je: „Verujte mi dobro da dokle ja budem mogal mojom rukom i sabljom gibati i vladati da ovih sto dukat i ovih ključev gradckih nigdor neće vzeti od mene, a po mojoj smrti komu dopadu, neka mu budu jer sam ja to prijel gospodinu Bogu da me nete (=neće) Turci od šatora do šatora po turskom taboru voditi, ni neće nitkor na moju dicu prstom kazati.“ Skupio je preostale branitelje i održao nagovor prije proboja iz grada i juriša na neprijatelje: „Moja bratjo i vitezi! … Jur vidimo vsi da ovdi našega ostanka dalje ne more biti, zač ako bismo vse otili, tako ne moremo pred silom i ognjem ostati... Hodimo, vitezi, van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice (=prsa o prsa) s našimi neprijatelji i ondi pomrimo da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas! Ki umre, oće z Bogom biti, a ki ostane, oće vazda dobar glas imati. Zato ja oću biti prvi i ja oću najprvo pred vami pojti. Ča ja budem činil, to i vi činite! Verujte mi, moja braćo i vitezi, da vas do smrti nigdar neću ostaviti“. I tako zakričaše triput: „Jezus! Jezus! Jezus!“

S ostatkom svoje vojske provalio je iz gorućega grada, i borio se sabljom dok nije pogođen u prsa hicem iz puške, ali se i ranjen nastavio boriti dok nije pogođen hicem u glavu te pao na zemlju. Suborci su ga okružili da ga brane. Dok su Turci robili po Starom gradu, vatra se približila kuli u kojoj se čuvao barut, ušla u kulu i prouzročila strašnu eksploziju koja je razorila unutrašnji dio Staroga grada, srušila zidove obližnjih zgrada te je „od kamena i od praha palo tri tisuće Turak, zač po taboru i vojski onda velika vika i plač staše neprestano od Turak“.

Odrubljenu glavu donijeli su Mehmed-paši Sokoloviću. Kad je vidio glavu, upitao je da li je to kneževa glava. Odgovorili su mu potvrdno, a on se obrati glavi riječima: „Hrvate, Hrvate, više sam te puta poticao da mi predaš utvrdu, i nisi htio, sad si mi je prepustio, i svoju glavu također“. Glavu je poslao bratiću Mustafi, budimskom paši, a on ju je poslao Eugenu Salmu, kapetanu u Komarnu, prenesena je zatim u Gjör, gdje ju je preuzeo sin Juraj i sahranio u obiteljskoj grobnici u pavlinskoj crkvi sv. Jelene kod Čakovca. Godine 1671. provaljeno je u grobove Zrinskih.

Zrinski u književnosti

Sigetska bitka ušla je na poseban način i u narodnu tradiciju i u pisanu književnost, i kod nas i u Europi. Od prvoga svjedočanstva, opisa opsade i propasti grada Sigeta (Segeta), kako ih je opisao Ferenac Črnko, na hrvatskom, i u prijevodima na latinski, njemački i talijanski, preko epskoga spjeva Brne Karnarutića Vazetje Sigeta grada i Vitezovićeva Odiljenja sigetskog do velike epopeje njegovih praunukâ Nikole, hrvatskoga bana i mađarskog pjesnika, pod naslovom Sigeti veszedelem – Propast Sigeta i Petra, također hrvatskoga bana, priređivača spjeva na hrvatski jezik, pod naslovom Opsada sigecka. Nakon toga i jedna od najljepših pjesama fra Andrije Kačića Miošića o Nikoli Zrinskome i Sigetu. Hrvatski ban i mađarski pjesnik Nikola poginuo je od vepra; ni njegov brat Petar, hrvatski ban i pjesnik, nije pao od turske ruke kao borac za kršćanske vrijednosti, kao njihov pradjed, nego je pogubljen kao urotnik, apsolutističkom politikom Dvora, koja nije vodila obrambenu i protursku politiku, nego svoju apsolutističku prisilu te nije poslušala ni kršćanske vladare, ni papu, ni političke subjekte (Sabor, hrvatski i mađarski) da pomiluje buntovnike, te su tada iskorijenjene dvije najznamenitije feudalne hrvatske obitelji, Zrinski i Frankopani.

Pjesnički odgovor na Petrovu Opsidu sigecku stigao je iz Dubrovnika, od pjesnika Vladislava Menčetića spjevom Trublja slovinska, a iz Zagreba, ili sjeverne Hrvatske, pjesničkim djelom Pavla Vitezovića Odiljenje sigetsko. U 19. stoljeću, stoljeću nacionalnih integracija, tema Zrinskih i obrane nacionalnih posebnosti došla je u središte zanimanja u hrvatskoj književnosti: mladi Josip Jelačić, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Franjo Marković, Petar Preradović, Đuro Arnold, Ivan Dežman, Krsto Pavletić (pod pseudonimom Osma-beg Štafić). Drame su napisali Higin Dragošić i Matija Ban.

U 20. stoljeću sigetska tematika skromno je zastupana: Milutin Mayer objavio je povijesni pučki roman Štit kraljevstva hrvatskoga, nekoć veoma popularan (1911). August Đarmati objavio je pjesmu Nikola Šubić Zrinski (1942) u kojoj govori o nekadašnjim hrvatskim granicama, na kojima stražari Zrinski. Boro Pavlović napisao je 1950. ironijsku pjesmu Commoedia Zrinski (1966) i podulju pjesmu Zrinski i Sokolović na Sigetu gradu – i jednu i drugu sam je izvodio, tj. recitirao društvu koje se okupljalo u birtijama. Marijan Matković ironijskim je postupkom, karakterističnim za njegove „herojske“ drame, napisao dramu General i njegov lakrdijaš koju mlađi gledatelji, s galerije, nisu dobro razumjeli, pa su i reagirali na svoj, „galerijski“ način (1970). Miro Međimorec ostvario je predstavu Obsidio Sigetiana – Carmen heroicum croaticum iliti Zrinijada (1969). Kolažom tekstova, „kazalištem u kazalištu“, u kojem glumci vježbaju i izvode predstavu, kao da se želi reći da je cijela naša povijest, zapravo, veliki herojski pokus. Krsto Špoljar među pjesmama iz ciklusa s ironičnim prizvukom – Sat narodne povijesti – objavio i pjesmu znakovita naslova Nagrada od zlata (1957).

U njemačkoj književnosti Theodor Körner, predromantičar, njemački rodoljubni pjesnik, protivnik Napoleonovih osvajanja, koji je mlad poginuo u postrojbama njemačke vojske protiv Napoleonove armade, napisao je 1812. tragediju Zrinski, djelo koje je imalo sasvim neobičnu književnu sudbinu u hrvatskoj i mađarskoj književnosti i glazbi. Tom je dramom otvoreno u Zagrebu tzv. Stankovićevo kazalište, prikazivana je u hrvatskom prijevodu prozom u mnogim hrvatskim gradovima, prema tom je tekstu Hugo Badalić sastavio tekst za libreto jedne od najpopularnijih hrvatskih opera Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca.

Zanimljiva je politička i književno-jezična problematika povezana s proslavom 300. obljetnice Sigetske bitke. Ante Starčević jedini se usprotivio proslavi Zrinskog, s tvrdnjom da je Zrinski (i Jelačić poslije) spašavao Austriju, a obrana Hrvatske nije im bila na prvom mjestu. Austrija je pogubila prave branitelje Hrvatske – Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana. Proslava je održana, ali od toga se vremena vezuju sudbine Nikole Zrinskoga koji je pao kod Sigeta i Petra Zrinskoga koji je poginuo od carskoga mača.

Proslava se ipak 1866. održala, jedan je zagrebački trg imenovan njegovim imenom, ali obećanje da će na njemu biti postavljen spomenik do danas nije ispunjeno. Od toga vremena i Siget i Bečko Novo Mjesto zauzimaju ravnopravno mjesto u našoj političkoj i kulturnoj povijesti. Slava Sigetske epopeje nije jenjavala, ali joj se pridružila komemoracija tragedije Zrinskih i Frankopana. Mjesto koje je u pučkim pjesmama do tada imao ban Jelačić zauzeo je ban Petar Zrinski. To je bio odgovor i Austriji i Mađarskoj, nakon nagodbi, Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske.

Posebice se 1866. u proslavi Nikole Zrinskog istaknula Matica ilirska. Njezin predsjednik Matija Mesić sabrao je i tiskom izdao najvažnije dokumente o Nikoli Zrinskom, a Matica je izdala i lijepu knjigu – s književnim tekstovima o Nikoli Zrinskome i Sigetu (Trnski, Vežić, Kukuljević). I poslije je Matica hrvatska bila otvorena za Zrinske i Frankopane te je 1908. izdala krasan zbornik Posljednji Zrinski i Frankopani.

Zrinski i Jugoslavija

Jedna od važnih tema u 19. i u 20. stoljeću bio je odnos između mađarske, Nikoline Zrinijade i hrvatskoga prijevoda, odnosno preradbe Petrove. Nikola piše za svoje prijatelje, mađarske plemiće, Petar za svoje suborce, prijatelje u ratu i kratkotrajnim primirjima. Uvijek je lošije prolazio Petar, jer da je bio slab stihotvorac, da i nije bio pjesnik, da je izabrao težak stih, dvostruko rimovani dvanaesterac, kojemu nije bio dorastao. A on se tim stihom priključio hrvatskoj tradiciji, od Marulića, preko Karnarutića do svoga doba. Ispalo je da mu neki zamjeraju što je uopće išao prevoditi bratovo djelo! Tek novija književnopovijesna znanost dala je trijeznu ocjenu njegova djela (Đ. Novalić, P. Pavličić). A i izbor jezika za to djelo dobio je novu procjenu u okviru djelatnosti književnika i leksikografa ozaljskoga kruga (S. Težak, J. Vončina). Zrinski i njihov krug htjeli su na temelju triju naših narječja uspostaviti jedinstveni jezik za sve Hrvate. Hrvatski povjesničar, predsjednik Matice hrvatske, a zatim i Jugoslavenske akademije Tadija Smičiklas, ovako je opisao značenje žrtve Nikole Zrinskoga i njegovih suboraca: „Smrt Nikole Zrinskoga i Sulejmana zaključuje onu periodu turske povijesti kada je bila na zenitu svoje moći. Smrću Sulejmanovom poblijedio je polumjesec i nije mu veće bilo Sulejmanova sjaja; smrću Zrinskoga zasvijetli zvijezda Danica kršćanskomu svijetu, pripravljena je mjesto obranbene navalna kršćanska politika. Već suvremenici cijele Europe priznadoše mu da je Leonida svoga vijeka bio…“  

I Sigetska tema i tema urote zrinsko-frankopanske bila je „koleteralna žrtva“ domaćih društvenih i političkih prilika, u 19. stoljeću austro-mađarskih, u prvoj Jugoslaviji nije bilo poželjno isticati hrvatski značaj povijesnih i političkih procesa, u drugoj Jugoslaviji proslave su se dogodile u „nezgodno vrijeme“ – za vrijeme Deklaracije i ugušenja Hrvatskoga proljeća. Ove, 2016. godine, u povodu 450. obljetnice Sigetske bitke hrvatska društvena i kulturna javnost bit će bolje obaviještena o značenju toga za Hrvatsku i Europu važnog događaja. Osim znanstvenih skupova i objavljene knjige svjedočit će o tom prijelomnom događaju. Izašle su dvije antologije hrvatskih pjesničkih svjedočanstava o toj slavnoj temi: Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu („Gradu Zrinskih“) objavio je antologiju Sigetski boj u hrvatskoj epici (od Črnka do Vežića) koju je priredio Ivan Pranjić. Društvo hrvatskih književnika izdalo je golemu antologiju Nikola Šubić Zrinski u hrvatskom stihu, a Matica hrvatska izdat će Opsidu sigecku Petra Zrinskoga.

Sigetska tema prisutna je već četiri i pol stoljeća – gotovo pola tisućljeća – u hrvatskoj književnosti i kulturi. Ukorijenjena je u hrvatskoglagoljskoj književnosti prvim pisanim svjedočanstvom, prisutna je živo i plodno u kasnoj renesansi kao i u manirizmu, bila je lijepo prihvaćena u baroku, prešla je u prosvjetiteljstvo, a bila je i u temeljima hrvatske nacionalne integracije, u 19. stoljeću. Izoštravala je spoznaje o biti slobode i samožrtvovanja u 20. stoljeću. Ona je u sebi nosila poruke obrane domovine, kulturnoga identiteta, osobne i narodne slobode te je svako povijesno vrijeme u njoj moglo naći klice za svoju identifikaciju s dobrom i napretkom, u domovini, Europi i svijetu.