Siget i kraj herojskog čovjeka

Obilježavanje 450. godišnjice Sigetske bitke, za koju povijest smatra da je spasila Beč i europsku civilizaciju zahvaljujući zapovjedniku sigetske utvrde Nikoli Šubiću Zrinskom koji je zaustavio osmanlijsko nadiranje, dobra je prilika za prisjećanje na davna vremena kada su sudbonosne bitke poput Sigetske, ili one kod Termopila, Poitiersa, Waterlooa ili Staljingrada, odlučivale o ishodištu i smjeru povijesti.

Prisjećanje na herojsko žrtvovanje Nikole Šubića Zrinskog i njegovih tisuću hrabrih vojnika trebalo bi biti sastavni dio i hrvatske i europske kolektivne svijesti, a ne tek još jedan arhaični  događaj iz „slavne prošlosti“. Zapravo se treba zapitati koliko sjećanje na junaštvo u povijesti kao model identifikacije ima danas vrijednost u društvu i našem odgojno-obrazovnom sustavu? Služi li ono kao referentna točka i duhovno-moralni orijentir za buduće generacije, ili je samo prikladni povod za skandiranje „u boj, u boj za narod svoj“ na nogometnim derbijima?

Postupni nestanak modela herojskog čovjeka plod je dugog tijeka društvene i političke sekularizacije i znak Weberova „raščaravanja svijeta“ koje je prouzročilo prosvjetiteljstvo. U svim tradicionalnim civilizacijama, herojstvo je usko povezano s duhovnom i ratničkom funkcijom unutar društvene piramide. Zapravo je devalorizacija te herojsko-ratničke funkcije povezana s procesom društvene nivelacije i nastanka novog modela čovjeka – malograđanina, koji u obliku figure „buržuja“ pripada nižoj, ekonomskoj sferi, i antipod je figuri heroja. To su primijetili antimodernistički književnici konzervativne revolucije u razdoblju između dva svjetska rata pa je opozicija heroja ratnika i trgovca malograđanina prisutna u gotovo svim njihovim djelima, npr. kod Ernsta Jüngera, Oswalda Spenglera ili Ernsta von Salomona.

Put spoznaje

Treba se, dakle, zapitati, podalje od historiografske faktografije i epskog narativa bitke kod Sigeta, što zapravo ostaje danas od simboličkog značenja figure Nikole Šubića Zrinskog i drugih junačkih figura hrvatske povijesti ne samo u kolektivnom pamćenju nego i u kontekstu simboličkih referentnih nacionalnih točaka u odnosu na odgojno-obrazovni obrazac budućih generacija. Ne tako davno, a osobito prije tzv. revolucije 1968, odgojno-obrazovni programi europskih zemalja posvećivali su ključno mjesto herojskim modelima u sklopu građanskog odgoja. Tako je u Francuskoj za vrijeme Treće republike nastava za učenike obuhvaćala proučavanje lika i djela velikih figura francuske povijesti, poput čuvenoga galskog kralja Vercingétorixa, Ivane Orleanske, Luja XIV. ili Napoleona. Ostaci takvog nauka danas predstavljaju reliquiae reliquiarum školskog odgoja, posebno nakon kulturne revolucije iz 1968. koja je provela sustavnu dekonstrukciju tradicionalnog pristupa tako da su junačke figure ne samo nestale iz udžbenika nego i iz samih republikanskih simbola, poput Ivane Orleanske.

Kult heroja kao sastavni dio europskog pogleda na svijet pronalazimo još u antici i Homerovoj Ilijadi, osam stoljeća prije naše ere, u liku Ahila koji je bio model grčkog odgoja, a koji je više volio živjeti kratko i slavno nego dočekati starost u sramoti. Kršćansko nije izbrisalo kult heroja nego mu je dodalo još jednu, božansku i transcendentnu dimenziju, pa su heroji često postajali svetima, kao Sveti Juraj ili Ivana Orleanska. Isus Krist također ima herojsku dimenziju jer se žrtvuje na križu u ime ljubavi prema bližnjima i ljudima. Heroj se ističe izvanrednom hrabrošću, ali i ljubavlju prema nečemu što je važnije od osobnoga života, kao što je obitelj, domovina, vjera… Susret i na neki način sjedinjenje herojstva s kršćanstvom vidljivo je u instituciji viteške časti. Kardinalne crte herojskog karaktera pronalazimo, primjerice, kod Ramona Llulla kod kojeg ne postoji osobna komocija, zavist, ljubomora i materijalizam već ideali požrtvovnosti, službe prema slabijima i siromašnijima, pravde, istine i časti. Takav herojski tip nikada ne traži sreću i udobnost za sebe, što su ideali koje Nietzsche rezervira za „krave i Engleze“. Herojski model vidljiv je u umjetnosti i književnosti od grčke tragedije do Corneillea, Schillera i drugih. Suvremena kinematografija također je likovima heroja posvetila dobar dio svojih produkcija poput likova iz Gospodara prstenova, vojnika iz Mosta na rijeci Kwai i mnogih drugih.

Postupno rastakanje

U tom pogledu, po mišljenju Juliusa Evole, dekadencija Zapada prepoznaje se kroz razvoj patološkog prezira prema unutarnjim duhovnim vrednotama i kontemplaciji. Evolina središnja metafizička figura je herojski tip koji simbolizira olimpsko svjetlo, koje se suprotstavlja brutalnom nasilju, barbarskom načelu koje je demonske naravi. Heroj je neprestano usred vječnog duhovnog rata između suprotstavljenih metafizičkih snaga, i kao takvog pronalazimo ga u svim sakralnim tekstovima indoeuropske tradicije od Indije, preko Irana, sve do srednjovjekovne kršćanske Europe i sjeverne mitologije (Valhala, Odin) ili arijevsko-perzijske tradicije Mitre, „ratnika bez sna“. U svim tim tradicijama ratnički put heroja uvijek je usko povezan s kontemplativnim putom spoznaje, a askeza s ratnim djelovanjem. Pobjeda heroja tako je ponajprije duhovna, metafizička pobjeda nad samim sobom, nad materijalnim ljudskim djelom, a to je i iskonsko značenje svakog islamskog „svetoga rata“ kao unutarnjeg duhovnog džihada.

Često se zaboravlja da je mit o heroju i središnja integrativna figura u demokraciji, koja se temelji i na „krepostima građanima“, a ne samo na fikciji opće narodne volje. Postupni nestanak ili devalorizacija heroja zapravo pokazuje degenerativni proces demokracije i njezino pretvaranje u oligarhiju, proces koje iznimno opisao general De Gaulle u djelu Oštrica mača.

Heroji su na neki način uzvisili čovječanstvo na izvanredan etički nivo, kao što to  ističe ruski filozof Nikola Berdjajev u Filozofiji nejednakosti. Takvo je herojstvo spašavalo kroz povijest europsku kulturu i civilizaciju od sekularne totalitarne tiranije jednog Robespierrea, Staljina i Hitlera. Odstupanje od herojskog modela i smisla za čast u ime društva blagostanja i materijalističkog komoditeta neće osigurati istinsku sreću i mir. Herojska figura zapravo omogućuje čovjeku da nadmaši osobnu materijalnu i egoističnu dimenziju. Sustavna simbolička, narativna i epistemološka dekonstrukcija ideala heroja svakako se događa nakon prosvjetiteljstva s njegovim racionalističkim i materijalističkim poimanjem čovjeka kojega se razmatra u antimetafizičkim okvirima. Stoga je heroj danas shvaćen kao arhaična kategorija ili zabavna figura holivudskih blockbustera. Međutim, junaštvo kao duhovna, a često ratoborna vrlina bila je odlučujući čimbenik u povijesti naroda. Ipak, razvidno je kako su se danas u zapadnim demokracijama političke profesionalne elite odvojile od naroda, radije promičući materijalističku i individualističku dimenziju društva, a ponajviše od 1968, od kada se liberalna ljevica i desnica supstancijalno ne razlikuju nego su prihvatili zajedničke političke, financijske i sekularne vrednote. Iako herojstvo u doba političkog poltronstva, kompromisa i pragmatizma nije više u skladu s „duhom vremena“,  Zapad od kraja Drugoga svjetskog rata nije nikad kao danas bio toliko suočen s tragičnim povijesnim događajima, novim terorističkim ugrozama, podjelama i katastrofama koji iziskuju minimum političke hrabrosti u pogledu identitetskih, sigurnosnih i drugih pitanja. Na stranu hvalevrijedne aspiracije prema Kantovu vječnom miru u međunarodnim odnosima, nakon naivnih eshatoloških projekcija o kraju povijesti nitko nije siguran da tragični kolosijek zbivanja i splet okolnosti neće biti okidač novih ratova na globalnoj razini, što je scenarij koji će ponovno postaviti sudbonosna pitanja prepoznavanja i imenovanja „prijatelja“ i „neprijatelja“, nacionalnog i pojedinačnog opstanka.

Zapravo taj dugi proces degeneracije realnosti počinje sa zaboravom krajnjih ciljeva, koji opravdavaju samo postojanje političkih elita. Naime, zaborav duhovnih misija u korist ekonomskih, hedonističkih i karijerističkih interesa prouzročio je krajnje izopačenje smisla i uloge politike kao brige za opće dobro i javnu stvar. To se vidi i u određenom elitističkom preziru političara prema vlastitom narodu i samoj demokraciji, koji se često označava kao populizam. Međutim, nema heroizma bez određenog altruizma i bezinteresne brige za drugog. Klasična edukacija i obrazovanje u kojima je figura heroja bila prisutna u književnosti, povijesti i filozofiji više ne postoji, a suvremeno obrazovanje nema za cilj stvarati i oblikovati slobodne, odgovorne ljude, građane-patriote i istinske republikance jer je to previše opasno za oligarhiju. Stoga se na institucionalnoj razini u školstvu i obrazovanju promiču kulturne i znanstvene elite koje su opsjednute statistikom, tehnologijom i birokratskim pristupom odgoju i obrazovanju kao sustavu koji funkcionira radi samog sebe, a ne radi učenika ili studenata. Lišene fundamentalnih znanja o povijesti, književnosti i filozofiji, takve su elite postale glavne poluge u promicanje kozmopolitizma te uništenja glavnih referentnih kanona u kulturi i umjetnosti.

Povratak heroja

Međutim, unatoč tom dugom procesu devalorizacije društvenog modela heroja, nijedna ljudska zajednica, nacija ili civilizacija, nije imuna na to da u kobnom trenutku (pogotovo u sudbonosnim ratnim trenutcima) ponovni uspostavi i oživotvori heroja, ili herojski model čovjeka, što smo imali priliku i čast upoznati, primjerice, u hrvatskom Domovinskom ratu u obrani Vukovara. Riječ je o tragičnim razdobljima povijesti koje nazivamo kriznim, a izvorno značenje krisisa povezano je s katarzom i novim rađanjem. Zapravo, kulturna i civilizacijska kriza usko je povezana s gubitkom individualnog i kolektivnog smisla, sa zaboravom bitka i vlastitog identiteta. Postupni nestanak duhovnosti i racionalistička sekularizacije Europe te jačanje islamskog fundamentalizma plodno su tlo za daljnji napredak procesa vjerske radikalizacije i terorizma. S druge strane, nestanak herojskog modela čovjeka, gubitak vjere u vlastite nacionalne snage, opći hedonizam i individualizam, prevlast ekonomije i osobnog blagostanja nad općim interesom, kult prava i negiranja obveza stvaraju povoljne uvjete za  kulturno i civilizacijsko izumiranje.