Prvi baletni ansambl

Hrvatski balet bilježi početak 4. studenoga 1876, praizvedbom opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Plakat predstave poimence je naveo balerine i plesove što su ih izvodile, ali te balerine još nisu imale fizionomiju ansambla. Zahvaljujući bogatom iskustvu što ga je stekao u Milanu i Beču, Zajc je, kao i poslije intendant Stjepan pl. Miletić, znao koliko je za potpuni scenski uspjeh neke opere važan dobar balet.

Za Miletićeve ere (1894–1898) Balet prvi put postaje zaokružena i osmišljena cjelina, prema svim pravilima tadašnjeg ustroja baletnih ansambala, što, nažalost, kod nas još uvijek nije dovoljno poznato ni vrednovano, pa je namjera ovoga članka upozoriti na to.

Pod vodstvom primabalerine Emme Grondone ansambl je stalno rastao. U trećoj i četvrtoj sezoni corps de ballet sastojao se od četrnaest plesačica i desetak elevica, što je veličina veća od današnjeg Riječkog baleta. Muški solisti, Otokar Bartik, Achille Viscusi i Carlo Boggio, bili su velika plesačka imena onodobne Europe i baletne ličnosti velikog potencijala.

Profesionalni život i rad Emme Grondone dokumentirani su u monografiji Giselle u Zagrebu Mladena Mordeja Vučkovića (Hilarion, 2014), ali ni prilično opsežno istraživanje provedeno za tu knjigu nije uspjelo razjasniti osnovne činjenice njezina života: kada je rođena ni koliko je živjela. Oskudni podaci iz starije literature o HNK-u nisu pouzdani. Vjerojatnim se čini da je rođena u Budimpešti 1878, ili koju godinu prije, da je bila austrougarskog, možda židovskoga podrijetla, da je Grondona bilo njezino umjetničko ime i da se, zbog vlastite promidžbe, izdavala za talijansku balerinu. Do dolaska u Zagreb, 1894, bila je solistica baletnog ansambla Theatra Unter den Linden u Berlinu. Godinu prije plesala je na njemačkoj praizvedbi Smetanine Prodane nevjeste, u koreografiji Augustina Bergera.

U Zagrebu je plesala prve solističke uloge, između ostalih naslovne uloge u baletima Coppélia Léa Delibesa i Giselle Adolphea Adama te koreografirala brojne balete. Sudjelovala je u praizvedbama prvih dvaju hrvatskih baleta, 1898: u naslovnoj ulozi fantastičnog baleta u jednom činu Jela Bele Adamovića i kao koreografkinja baleta u dvije slike Na Plitvička jezera Srećka Albinija, u kojem je i plesala ples prve lastavice. Nastupala je i koreografirala plesove u operama i operetama, u scenskom prologu Slava umjetnosti za svečanost otvaranja nove zgrade HNK-a te u nekoliko dramskih predstava.

Na kraju prve Miletićeve sezone Otokar Bartik otišao je iz Zagreba, a Grondona je preuzela vođenje Baleta. Bartik je učio violinu kod Karla Ondriceka i harmoniju kod Antonina Dvořaka. Balet je učio u Pragu, Torinu i Milanu. Do dolaska u Zagreb nastupao je u Pragu, Münchenu i na Svečanim igrama u Bayreuthu. U sezoni 1894/95. prvi je službeni koreograf HNK-a. Postavio je nekoliko predstava, među kojima Coppéliju. Sudjelovao je u redovitom radu redateljskog kolegija, što ga je Miletić uveo. Iz Zagreba odlazi u Hannover i München. Od 1908. do 1919. djeluje u njujorškome Metropolitanu, gdje mu je prvi uspjeh bila koreografija u Prodanoj nevjesti, pod ravnanjem Gustava Mahlera.

U trećoj Miletićevoj sezoni baletna škola koju vodi Ivana (Jeanneta) Freisinger počinje davati pomladak, a baletni ansambl dobiva vlastitoga korepetitora Josipa Kanderala. Na repertoaru su naslovi koji su se tada izvodili na baletnim pozornicama srednjoeuropskih gradova, najviše danas zaboravljeni Bayerovi baleti (Vila lutaka, Đačka ljubav, Sunce i zemlja, Bečki valčik, Olga).

Budući da Miletić nije mogao nastaviti i drugi mandat, kazalište je vraćeno pod državnu upravu. Grondona je iz Zagreba najprije otišla u Prag, gdje je sedam godina baletna majstorica i prva solistica Novoga njemačkog kazališta, ali titulu primabalerine nije osvojila. Ondje su joj partneri bili Carlo Boggio i znameniti talijanski baletni umjetnik, koji je najviše djelovao u Češkoj, Grecco Poggiolesi. On je poznat kao predstavnik virtuozne talijanske plesne škole s kraja 19. stoljeća i plesač sjajne tehnike, osobito tehnike vrteški. Emma je s njim često plesala pas de deuxe u raznim baletima.

Zatim djeluje u Njemačkoj: tri godine baletna je majstorica i ravnateljica baletne škole u Frankfurtu na Majni; zatim je, do 1923, baletna majstorica i koreografkinja Lajpciškog baleta, a djeluje i u Dresdenu. Čini se da od dolaska u Leipzig više nije plesala. Školske godine 1909/10. davala je prvu baletnu poduku čuvenom predstavniku njemačkoga modernog plesa Haraldu Kreutzbergu. Anegdotalne su postale njezine oštre primjedbe o dječakovim sposobnostima, kao i njegova sjećanja kako mu to razdoblje nije bilo baš radosno ni poduka naročita.

U prosincu 1918. podnijela je upravi zagrebačkog kazališta molbu kojom, prije isteka angažmana u Leipzigu, u jesen 1919, nudi svoj povratak u Zagreb kao baletna učiteljica. Očigledno joj je angažman u Leipzigu produljen još četiri godine, pa to nije bilo potrebno. Da se to ostvarilo, zanimljivo je pitanje kako bi izgledao razvoj Zagrebačkog baleta, s obzirom na dolazak Margarete Froman 1921.

Poslije 1923. nema više podataka o Grondoni. Više je ne nalazimo u pedantnim njemačkim kazališnim godišnjacima. Znači li to da se povukla u mirovinu? Moguće, jer je, djelujući u kazalištima na području Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, mogla sakupiti tridesetak godina radnog staža. Je li tada odbacila umjetničko ime Grondona? Je li ostala živjeti u Leipzigu, kada je i gdje umrla, ne zna se.

Miletićeva era bila je sjajno razdoblje Hrvatskoga narodnog kazališta i Zagrebačke opere, koja je u svom okviru prvi put imala solidan i primjeren baletni ansambl, zasnovan na profesionalnim osnovama, i to u sredini koja nije imala velike baletne tradicije, i u društvenim okolnostima koje su tek počele prihvaćati balet kao scensku umjetnost. Godine 1902. ponovo je privremeno ukinuta Zagrebačka opera pa su se izvodile samo drame, uz operne staggione. Balet koji su izgradili Miletić i Grondona uništen je i njegov je razvoj vraćen na nulu, sve do dolaska ruskih umjetnika Margarete i Maksimilijana Fromana.