Predani povjesničar

U nedjelju, 6. studenog, nakon kratke i teške bolesti napustio nas je istaknuti povjesničar, arhivist, prevoditelj, kulturni i politički djelatnik Nikola Crnković (Novalja na Pagu, 1928–Rijeka 2016). Pučku školu polazio je u Novalji i Otočcu, učiteljsku školu u Banjoj Luci i Sarajevu. Studij povijesti i zemljopisa slušao je na dvogodišnjoj Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu, potom istu skupinu predmeta na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje je i diplomirao. Djelovao je kao učitelj, referent Ministarstva prosvjete BiH u Sarajevu i profesor gimnazije u Zenici (1950–1957). Bio je ravnatelj i osnivač Srednje ekonomske škole (1957–1961) u Ogulinu, a potom ravnatelj osnovne škole i gimnazije (1961–1967) u Opatiji. Također je utemeljitelj opatijske gimnazije. Godine 1972. prelazi u Rijeku, gdje radi kao asistent u Sjevernojadranskom institutu JAZU-a i postaje profesor na katedri nacionalne povijesti na Pedagoškoj akademiji (1967–1972). Istaknuti je član Matice hrvatske, u kojoj je obnašao različite dužnosti, među ostalim bio je tajnik riječkog ogranka i član njezina upravnog odbora. Također je bio, zajedno s dr. Franjom Tuđmanom i drugima, član Razreda za povijest Matice hrvatske u Zagrebu 1971. Po zabrani djelovanja Matice hrvatske udaljen je 1. listopada 1972. s nastave zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, potom gubi mjesto na fakultetu. Bio je bez službe do 1. travnja 1974, kada se zapošljava kao arhivist u Državnom arhivu u Rijeci, gdje je ostao do umirovljenja 1986. Dok je bio nezaposlen, zarađivao je prevođenjem knjiga. Političkom pritisku u raznim oblicima bio je dugo izložen. Pisac je brojnih znanstvenih i stručnih članaka te knjiga o različitim temama iz hrvatske povijesti.

Objavio je ove knjige: Bibliografija Izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani Rijeka 1954–1973, 1974; Izdavačko poduzeće Otokar Keršovani Rijeka, 1974; Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga I; Historijski arhivi u Pazinu i Rijeci, 1988; Veli Lošinj, iskonska civiliziranost i arhivsko blago, 2001; Hrvati za narodnih vladara, 2007; Pažka pučka poetika kao povijestni govor u četiri sveska tiskana 2003–2013.

Riječki časopis Dometi (br. 7–12/1998), u povodu sedamdesete obljetnice autorova života, u cijelosti je posvećen njegovu radu. Bavio se i prevođenjem. Pojedine knjige i znanstvene radove pisao je pravopisom koji je naučio u vrijeme Banovine Hrvatske, čime je pisanom gradivu dao povijesnu patinu.

Istraživao je povijest Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja od razdoblja mletačke vlasti do NOP-a te rezultate objelodanio u brojnim zbornicima i časopisima. Bio je urednik i autor glavnine priloga u iscrpnom vodiču Historijskog arhiva u Rijeci (1980), što je u skraćenom opsegu izdan i u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu. Iz bogatoga znanstvenog i publicističkog opusa izdvajaju se radovi o novijoj povijesti Rijeke (Političke prilike u Rijeci 1943. godine do kapitulacije Italije, 1970), starijoj povijesti otoka Lošinja (knjiga Veli Lošinj: iskonska civiliziranost i arhivsko blago), o pretkršćanskim kultovima i dakako rodnom otoku (Prilog istraživanju agrarnih odnosa na pašnjacima sjevernog dijela otoka Paga i na otoku Rabu i dr.).

Prevodio je s njemačkog, talijanskog i francuskog jezika i bio član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Iako se nakon umirovljenja vratio na rodni otok, ostao je jednako povezan s kulturnim i društvenim događanjima, nastavljajući istraživački i znanstveni rad koji je kontinuirano objavljivao u periodici i autorskim knjigama.

Kao čovjek iznimna radnog elana, s entuzijazmom je pristupao velikim projektima i vrlo opsežnim istraživanjima. Energijom, upornošću i višedesetljetnim znanstvenim, istraživačkim i arhivističkim radom stvorio je zaokružen opus čije značenje daleko prelazi lokalne okvire. Za hrvatsku povijesnu znanost ispisao je respektabilan broj radova, nezaobilaznih pri proučavanju brojnih istraživanja. Pamtit ćemo ga kao povjesničara koji se uvijek bavio znanstvenim radom, pružajući primjer kolegama kako život i stalni interes za novim spoznajama čine smisao čovjekova bivanja u svijetu i kao motivi egzistencije idu ruku pod ruku, jedno s drugim.