Politika kao usavršavanje svijeta

Na Novu godinu 1990. u obraćanju građanima Václav Havel, koji je tri dana ranije kao vođa Baršunaste revolucije bio izabran za predsjednika Čehoslovačke, ovako je definirao svoju viziju politike i predsjedničke službe: „Želim biti predsjednik koji će manje govoriti, a više raditi. Predsjednik koji će ne samo pozorno gledati kroz prozore svojega zrakoplova nego će trajno biti prisutan među svojim sugrađanima i pomno ih slušati. Možda se pitate o kakvoj državi sanjam. Odgovorit ću: o državi samostalnoj, slobodnoj, demokratskoj, o državi gospodarskog napretka i, ujedno, socijalne pravde, ukratko o državi ljudskoj, koja služi čovjeku te se stoga može nadati da će čovjek služiti i njoj. O državi svestrano obrazovanih ljudi jer bez njih nije moguće riješiti nijedan od naših problema: ljudskih, gospodarskih, ekoloških, socijalnih i političkih.“ Na predsjedničku poziciju Havel je došao bez ikakva iskustva u praktičnoj politici, kao književnik, donedavni disident i politički zatvorenik uvjeren da politika ne mora biti samo umijeće mogućeg, nego može biti i umijeće nemogućeg, umijeće usavršavanja sebe i svijeta. To je dokazao svojim primjerom: palaču na praškim Hradčanima napustio je 2. veljače 2003, kao predsjednik Češke, a u tom je razdoblju njegova domovina doživjela temeljitu preobrazbu – oslobodila se političkih i duhovnih okova kojima je bila vezana uz Sovjetski Savez i dokazala svoju demokratsku i civilizacijsku razinu mirnim, baršunastim razlazom sa Slovačkom.

Od sive i turobne zemlje iza željezne zavjese Češka je postala napredna i uspješna država razvijenoga demokratskog sustava i tržišnog gospodarstva, socijalno uravnotežena. „Postao sam izravnim sudionikom u velikim promjenama našeg svijeta i mogao sam na njih utjecati. Mislim da je to najveći dar koji mi je sudbina mogla pružiti“, kazao je Havel u osvrtu na svoj mandat. Ni Češku nisu mimoišli problemi uobičajeni za sve postkomunističke zemlje, ali ipak se u velikoj mjeri približila Havelovu idealu. Zaštitni znak takve Češke bio je i ostao upravo Havel, priznat diljem Europe i svijeta kao simbol borbe za slobodu i demokraciju, kao borac za politiku utemeljenu na humanizmu, poštenju, istini i moralu te kao vrhunski intelektualac. Rođenjem i odgojem bio je duboko ukorijenjen u češku povijest, kulturu, tradiciju, mentalitet, u češki duh, koji ga je i iznjedrio. Od svih velikih fraza o demokraciji vjerojatno joj nitko nije dao bolju ocjenu nego Havel: „Urođena mana demokracije je to što onima koji s njom računaju pošteno neizmjerno veže ruke, a onima koji demokraciju ne uzimaju ozbiljno omogućava takoreći sve.“

Havelova jednostavna, ali dubokoumna i logična promišljanja ostaju baština budućim generacijama, dostupna i hrvatskoj javnosti u knjizi njegovih govora Sve je moguće koju je 2000. objavila Matica hrvatska u suradnji s Hrvatsko-češkim društvom. Knjigu je priredila Manja Hribar, koja je i prevela Havelove govore. Predgovor je napisao Vlado Gotovac, koji je ustvrdio da je Havelova biografija moralni prečac i sabiralište one politike koja je u svakom trenutku nepokolebljivi čuvar velikih nada. Gotovac je dao i ocjenu Havela kao predsjednika, ustvrdivši da svoje obveze ispunjava vjerodostojno kao što je to činio kao pisac disident: prihvaćajući odgovornost za sijanje, premda zna da sudbina plodova nije u njegovim rukama.

Od disidenta do predsjednika

Taj i takav Havel pamti se i danas kao jedan od velikana suvremenoga doba, pet godina nakon smrti, u godini u kojoj bi, da je živ, slavio 80. rođendan. Ne samo da se pamti nego se političari slični njemu priželjkuju, iako, kako se čini, uzaludno. Obnašajući dostojanstveno državničku funkciju, Havel je zadržao pristupačnost, jednostavnost, ležernost i pristojnost pa se smatrao idealnim šefom nevelike srednjoeuropske države. Dokazao je da vlast nužno ne kvari svaku osobu, nego da se poštenje i moral mogu i trebaju ostvarivati i na najvišoj poziciji u državi s koje se kao moralni autoritet vlastitim životnim primjerom i porukama može utjecati na politiku, društvo i norme ponašanja bez obzira na ustavom ograničene predsjedničke ovlasti. Kao bivši politički zatvorenik i disident kojem je, kao sinu bogate građanske obitelji, bilo zabranjeno visoko školovanje, Havel je bio svjestan da je njegov uspon na čelo države neobičan paradoks gotovo ravan čudu, što je objasnio u govoru u Jeruzalemu 1990: „Ako sam bolji predsjednik nego što bi mnogi na mojem mjestu bili, to je upravo zbog toga što trajno sumnjam u sebe i u svoje pravo na vršenje ove funkcije. Čovjek sam koji se uopće ne bi čudio kad bi ga usred predsjedničkog posla pozvali i predveli opskurnome tribunalu ili odveli ravno u kamenolom. Što sam niže, moje mjesto čini mi se primjerenijim, što sam pak više, jače mi se nameće sumnja da se radi o nekakvoj zabuni. Na svakom koraku osjećam da je za dobro obavljanje predsjedničke funkcije velika prednost biti svjestan da me u svako doba, s pravom, mogu s nje maknuti.“

Havel je često putovao u inozemstvo, gdje je držao i predavanja u kojima je naročito do izražaja dolazio njegov habitus predsjednika intelektualca, koji promišlja svijet oko sebe. Neke od aktualnih europskih problema Havel je detektirao još devedesetih godina pa je na sjednici Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u Beču 1993. rekao: „Sve velike nadnacionalne države ili alijanse koje su se u povijesti pojavile, neko se vrijeme zadržale i nečim obogatile ljudsku povijest, imale su ne samo svoje vodeće ideje, svoj najveći duhovni uzlet, već ih je obilježavala odlučnost da za te ideje doista jamče te da za njihovo praktično ispunjenje mnogo toga i žrtvuju, jer je svima bilo jasno da se za njih vrijedi žrtvovati. Bojim se da suvremenoj Europi upravo to ozbiljno nedostaje. Pogađamo se o kvotama, tarifama i visini kamata. Trudimo se promicati svoje pojedinačne, često vrlo sebične interese: geopolitičke, ideološke, gospodarske ili druge. Suvremenoj Europi nedostaju etika, fantazija, velikodušnost, sposobnost da gleda iza obzora trenutnih partikularnih interesa, bilo stranačkih bilo drugih, sposobnost da odolijeva pritiscima najrazličitijih lobija, nedostaje joj duboka identifikacija sa stvarnim smislom i ciljem integracijskih nastojanja. Europske države trebaju se čuvati pokušaja da prevare povijest tako što će im europska ideja postati samo uzvišena kulisa za kojom će i dalje grijati prije svega vlastite juhice. Zapad se treba osloboditi protekcionističkog egoizma, a postkomunističke države radikalno razračunati sa svim svojim mračnim duhovima koje je oslobodila netom stečena sloboda.“ Iako je govorio u ime Češke, Havel je u svojim istupima bio na neki način glasnogovornik svih postkomunističkih zemalja suočenih sa sličnim problemima.

U Washingtonu je 1993. Amerikancima objašnjavao zašto nakon pada komunizma odjednom dolazi do nastanka novih država: „Bitna tendencija komunizma bila je da sve izjednači. Najveći neprijatelj komunizma bila je uvijek samobitnost, raznolikost, različitost, naprosto, sloboda. Taj veliki pokrov izjednačavanja koji je potiskivao sve nacionalne, duhovne, socijalne, opće civilizacijske ili vjerske raznolikosti prekrio je svaku različitost i stvarao nakaradnu varku da smo svi jednaki. Pad komunizma razbio je taj pokrov jednakosti i svijet je bio zatečen eksplozijom neslućenoga mnoštva različitosti koje su se pod njim skrivale. Svaka od njih – nakon duga boravka u sjeni – osjetila je naravnu potrebu da upozori na sebe, naglasi svoju nezamjenjivost i svoju različitost. Čežnja da se obnovi i naglasi vlastiti identitet i različitost stoji i u pozadini nastanka brojnih novih država. Narodi koji nikad nisu imali svoje države osjećaju posve razumljivu potrebu da okuse vlastitu samostalnost. I nije njihova krivica što prigodu za to dobivaju desetljećima ili stoljećima kasnije od drugih naroda.“ Havel se zalagao za pomirenje Čeha s Nijemcima i osudio njihov progon nakon 1945, ali nikad tako da relativizira njemačku krivnju za ono što je tomu prethodilo ili da izjednači obje strane. Primjer takva državništva i domoljublja dao je u govoru u Pragu 1995. poručivši: „I ako – kao Česi – priznamo svoj dio odgovornosti za prekidanje češko-njemačkog suživota u češkim zemljama, tada, u interesu istine, moramo reći da smo, doduše, dopustili da nas zarazi zlokobni virus etničkog poimanja krivnje i kazne, no da taj virus – bar u njegovu suvremenu obliku – u našu zemlju nismo donijeli. Češka Republika izravni je nasljednik čehoslovačke državnosti koja je rođena iz dvaju groznih ratova, a u njihovu razbuktavanju Česi nisu ni na koji način sudjelovali. Zbog toga naša država nikada neće pregovarati o reviziji njihovih posljedica, o bilo kakvu posezanju u kontinuitet vlastitog pravnog poretka, o bilo kakvu načinu ispravljanja povijesti na štetu suvremenika.“

Havel i Hrvatska

I Hrvatska ima razloga sa zahvalnošću se sjećati Havela, koji je tijekom srpske agresije pružao veliku moralnu potporu Hrvatskoj i BiH ne ustručavajući se jasno imenovati agresora i žrtvu. Havel je 1995. branio i legitimitet hrvatske oslobodilačke operacije Oluje rekavši: „Razumljiva je želja Zagreba da uspostavi svoju vlast u okviru hrvatskih granica. Hrvatska se zbog neuspjeha diplomatskih pregovora odlučila za ofenzivu kako bi ponovno uspostavila svoj teritorijalni integritet. Hrvatska je međunarodno priznata država i ne može se uspoređivati s divljim vojskama Radovana Karadžića.“ Havel je 1999. podupro i NATO-ovu intervenciju protiv Srbije, a posebno ga je smetalo poistovjećivanje bivše Jugoslavije sa Srbijom, što je kod Čeha bilo česta pojava: „Riječ Jugoslavija za njih označava dalmatinsku obalu, gdje Česi ljetuju. Međutim, to nije Jugoslavija, to je Hrvatska, već odavno neovisna zemlja. Želio bih naglasiti da je Milošević bombardirao i Dubrovnik, Split, nama draga mjesta i prekrasne stare spomenike kulture. Toga se svega treba sjetiti kad netko kaže da nas je Jugoslavija podržavala 1968. Jugoslaviju, koja nas je tada podržala, činili su i kosovski Albanci, Hrvati, Slovenci i Makedonci. Zato je izjava da smo stari prijatelji samo s Beogradom čista demagogija.“

Havel je Hrvatsku službeno posjetio u srpnju 2000, kad je u svom govoru citirao Stjepana Radića rekavši: „Samo je jedan viši interes iznad narodnog interesa – humanost, čovječnost. Sve naše narodne težnje ne samo što nisu u suprotnosti s idealnom humanosti nego izravno proistječu iz njega. Mislim da ove riječi imaju trajnu vrijednost i da ih valja pamtiti i u kontekstu toga što smo doživjeli u čitavom ovom stoljeću i njegovih zadnjih godina.“ To je ono što bi nam Havel, a s njime i Radić, poručio i danas: budimo dobri Česi ili dobri Hrvati, ali ne zaboravimo prije svega biti ljudi kojima neće biti svejedno kakva će biti Češka ili Hrvatska i na kakvim će se vrijednostima izgrađivati.