Plaća

U svakim novinama postoji rubrika u kojoj razni stručnjaci komentiraju zbivanja u privredi i financijama. Iznose oni tu, dakako, i posve oprečna mišljenja, ali u jednome se svi slažu: da naše gospodarstvo funkcionira mimo svih ekonomskih zakona, pa čak i mimo svih zakona logike. E, toj njihovoj tvrdnji htio bih i ja pridružiti skroman laički argument. Nalazi se on na području jezika, a tiče se naziva za novčanu naknadu koju dobivamo za rad što smo ga obavili kao zaposlenici neke firme ili državne službe.

Ovako glasi moja teza: onda kad smo naknadu za svoj rad dobivali u novčanicama – dakle u konkretnom obliku – ona se zvala osobni dohodak, a to je posve apstraktan naziv. Sada pak, kad se taj iznos zove plaća, mi nikakav novac ne vidimo, pa je tako plaća za nas poprilična apstrakcija.

Doduše, onomu tko je u svijet rada stupio istom posljednjih desetljeća, to je stanje posve prirodno i on u njemu ne vidi ništa nelogično. Mi ostali, međutim, koji se sjećamo i osobnih dohodaka, jasno uviđamo koliko je ova sadašnja situacija apsurdna, pa smo čak spremni iz nje izvoditi i vrlo dalekosežne zaključke.

Jer, plaća se nekad sastojala od pravoga novca koji se mogao držati u rukama, opipati, prebrojiti, poslagati po apoenima. Blagajnik poduzeća odlazio bi određenoga dana u mjesecu u banku i ondje bi mu u torbu natrpali lovu koja je bila potrebna za plaće. U najboljem slučaju firma bi mu dala službeni auto, ali blagajnici malih firmi vozili su se sa svim tim novcem u tramvaju i u autobusu. Po poduzeću bi pukao glas da su plaće stigle, i tada se znalo da negdje u prostorijama uprave traje proces njihova brojenja te da svakome zaposleniku vrijedi ostati na poslu malo dulje, jer će tako dobiti plaću još istoga dana.

Za brojenje plaća uprava bi angažirala žene iz knjigovodstva i računovodstva, a poslije bi im za taj angažman i platila. Svakomu je trebalo odbrojiti njegov iznos, pazeći pritom na prekovremene sate, odbitke, kredite, sindikalnu članarinu, blagajnu uzajamne pomoći i sve drugo. Zato je uz lovu uvijek išla i duga, uska traka na kojoj su svi ti dodatci i odbici bili ispisani. Novac bi se stavio u kuvertu koja je s prednje strane imala razne rubrike, ali je najčešće na njoj pisao samo krajnji iznos plaće i ime zaposlenika. Zato u Dalmaciji plaću i danas po toj kuverti zovu bušta, premda bušte više nema ni za lijek.

E, dobiti tu kuvertu u ruku bilo je časno, ali je bilo i opasno. Jer, mnogi bi tada osjetili potrebu da na putu s posla proslave u birtiji taj dobitak, a to je onda znalo završiti i jako ružno. Zato su neke firme isplaćivale osobni dohodak na dvaput – ti iznosi zvali su se kolokvijalno plaća i akontacija – kako šljakeri ne bi došli u iskušenje da odjednom zapiju sve.

Oni odgovorniji sretno bi donijeli novac do kuće, a ondje se on podvrgavao prikladnim tretmanima. Postojalo je, recimo, tajno mjesto gdje se novac držao – obično u spavaćoj sobi, na dnu ormara s rubljem – kao što je postojao i običaj da se lova odmah rasporedi za razne namjene. Tako bi otac i majka sjeli za kuhinjski stol, s papirom i olovkom ispred sebe, pa bi računali: toliko za stanarinu, toliko za struju, toliko za hranu, toliko za školske knjige… A djeca su znala da će u toj raspodjeli neki iznos – koliko god skroman – dopasti i njima. Tada bi se klinci osjećali kao da su našli zakopano blago.

Blago se, uostalom, negdje oko prvoga u mjesecu moglo doista i naći, premda nije bilo baš zakopano i nije se sastojalo od zlatnika u zemljanom ćupu. Tada su, naime, ljudi nosali novac po džepovima, pa im se znalo dogoditi da ga izvuku skupa s maramicom te da on tako završi na pločniku. Svi smo vukli sa sobom mnogo novca, budući da nije bilo drugoga načina da išta kupimo. Nije tada još bilo kreditnih kartica, pa ako ste trebali platiti kakav veći iznos – ako ste, recimo, kupovali odjeću ili pokućstvo – onda ste morali svu tu lovu donijeti na lice mjesta i ondje je istresti na pult. Kad su ljudi išli na ljetovanje, onda su sa sobom nosili novac za sve što će morati platiti, od sobe u pansionu i obroka u restoranu pa do sladoleda na rivi i ulaznica za plažu.

Ukratko, tada smo svi baratali velikim količinama gotovine i nije nam to bilo nimalo neobično. Dapače, imali smo osjećaj da po tom novcu znamo koliko smo bogati odnosno siromašni, koliko vrijedi naš rad, kakvo mjesto zauzimamo u društvu. A to je, moram vam reći, u znatnoj mjeri olakšavalo snalaženje, pa i stvaranje nekakva mišljenja o svijetu i ljudima.

A onda se to promijenilo. Najprije su prestali donositi novac u firmu i ondje ga brojiti, pa su nam davali nekakve listiće uz pomoć kojih smo mogli tu lovu podići u banci. Onda su i od toga digli ruke, pa su nam dali štedne knjižice i svakoga mjeseca nas obavještavali kad bi novac na te knjižice sjeo. To je već bio prijelazni stupanj prema ovome današnjem stanju, jer kintu smo, dakako, dizali malo-pomalo, a ne svu odjednom, pa se ono što bi ostalo na banci počelo pomalo pretvarati u apstrakciju.

A onda je u apstrakciju sasvim i prešlo. Došli su tekući računi i kartice uz pomoć kojih se s njih diže novac. Pojavili su se bankomati kojih ima na svakom koraku, pa zato čovjek nastoji dići što manji iznos, budući da uvijek može uzeti još. Komunalije plaćamo tako što sa svoga računa prebacujemo novac na račun onoga komu smo dužni. Tako je naš novac postao čista ideja: mi u teoriji znamo da on postoji, ali ga zapravo nikad ne vidimo, pa je on za nas misao, a ne stvar. A logična je posljedica ova: kad je novac tako apstraktan, onda se on lakše i troši.

A kad se malo bolje pogleda, tako je svuda i tako je na svim razinama. Svuda se barata apstrakcijama i svuda se tvrdi da su te apstrakcije novac. Tako kao mi postupaju cijeli sustavi i korporacije, tako postupa i država, tako postupa i cijela svjetska ekonomija. Ne mislite valjda da banka doista ima onaj novac koji vama daje kao kredit? Zlatne podloge više nema ni od korova.

Mi gotovo da više i ne znamo kako izgledaju prave novčanice. Zato ponekad pomišljam da su oni tipovi što pljačkaju banke zapravo borci protiv današnje ekonomske doktrine. Nije im toliko do same love, koliko do toga da je vide i da je natenane broje.