Pjesnik koji nikada nije emigrirao

Nakon pet zbirki pjesama objavljenih za pjesnikova života, i još četiri knjige izabranih pjesama, pred nama je deseta knjiga kultnoga suvremenog hrvatskog pjesnika Borisa Marune, koji se za života nije baš nimalo trudio popeti na Parnas, dapače, kao da je uvijek s njega silazio u podnožje i otuda se uzdizao.

Za čovjeka koji je nomadski i emigrantsko-egzilantski kusao svijeta i koji pritom nije želio biti ničiji supozitorij, za pjesnika koji je znao nonšalantno izručiti značenja, doživljenu stvarnost i intimne sadržaje, kao paradigme bitnoga u životu, ne začuđuju njegove polemičko-ironijske nakane o hrvatskoj duševnoj boli druge polovice dvadesetog stoljeća, ili pak osamljeničke, putničke i izgnaničke (naravno, poetske) bilješke o vlastitoj samoći i prijevarnim tzv. velikim idejama svijeta (pjesma Marx je mrtav). Iako je Maruna mislio da čuje zapomaganje Hrvatske iz Platonove pećine te bi svrha njegova mišljenja trebala biti osobna Hrvatska, njegove poetske refleksije i besjedovni, nonšalantni komentari odražavaju prirodne oblike političkog, onog racionalnog, ali i emocionalnog domovinstva s početkom i krajem druge polovice dvadesetog stoljeća, u kojem se guši pjesnikova samoća, a koji nas privlače, ali i nutkaju na čitalačke komentare još i danas. U svakom slučaju, njegov je poetski itinerar proširio nacionalne međe književne Hrvatske baš kad su ih drugi zatvarali ili, ne bez straha, sramežljivo otkrivali. Među pjesnicima naše dijaspore on je nasljedovao i svjetska pjesnička iskustva (Bukowski, Borges, Neruda, Paz), a ne samo ona već prepoznatljiva i uhodano tradicijska.

Biti posve uvjerljiv, organski čist, ne libeći se autobiografizma, bez nebeskih i mitskih uzleta – to je bila Marunina nakana: minimalnom stilizacijom ništa ne oduzeti zbiljnom svijetu i njegovoj životnosti. Pritom je podrazumijevao činjenicu da ne moraš biti podrijetlom Hrvat pa da budeš veliki Hrvat, kao npr. ilirac Stanko Vraz (Slovenac), romantičar Dimitrija Demeter (Grk), romantični realist August Šenoa (pola Čeh, pola Švabo) pa sve do Vladimira Reinhofera ili Ludwiga Bauera te velikog broja Bošnjaka i Srba u naše doba koji su čitavim bićem i srcem bili i jesu Hrvati. Maruna kao da je već u emigraciji, posredujući svojom pjesmom Na sav glas, osjećao da u Hrvatskoj mogu egzistirati i „lijevi“ i „desni“ Hrvati, ako pritom podrazumijevamo doličnu ili pak bezrezervnu ljubav spram Hrvatske. Ljubav je preduvjet uvažavanja i poštovanja hrvatske povijesti, jezika i kulture, a političke mimikrije privode se k njemu na pregled unutar radnoga programa pjesnika kao što je Maruna. I kad se je s pjesmom ironično i humorno obraćao iz „daljine“ Ivici Račanu (Titovom najvećem pioniru i miljeniku), činio je to bez zluradosti i ponižavajućeg diskursa. Bio je sarkastičan i politički duhovit. U tom smislu predsjednik Tuđman bio je njegov najdraži general. Vrativši se u domovinu upravo na poziv prvoga predsjednika postaje HDZ-ov kulturni poslenik, no ubrzo zapada u prijepore i prelazi, na zaprepaštenje dojučerašnjih „suboraca“, prijatelja i istomišljenika, u drugi tabor, gdje obnaša isti posao.

Em smo Hrvati

Nažalost neki i danas ne shvaćaju taj inverzivni postupak Borisa Marune – u poeziji kada mu Hrvati idu na jetra i na političkoj sceni. Za jedan crnotonirani ocrt stanja u Hrvatskoj nakon stjecanja neovisnosti i pretvorbe mogli bi poslužiti uvijek aktualni Preradovićevi stihovi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije / čim željenog cilja se dovreba / opet iz njeg sto mu želja klije...“ Dakle, Maruni nije bilo do blaga i političke moći, osim do onih koje je već prije posjedovao i stekao. Naime, bio je već situiran, a hrvatstvo nije morao dokazivati osim kao primjer zavidnicima i čistuncima koji su ga tek počeli otkrivati. Maruna je u rečenoj antologijskoj pjesmi predmnijevao ono hrvatstvo i one Hrvate koji se na domjencima, zborovima i obljetnicama glasom i hrvatskim gardom nadglasavaju i nadjačavaju s Vilom Velebita, s Ustani, bane i s Još Hrvatska ni propala, potom okrenu vola te nakon svega za sobom ostave smeće – em smo Hrvati. No nisu i jedini. Spomenimo Bošnjake ili Hrvate muslimane koji nakon ćevapa, baklava i sevdalinki ne znaju što bi sa sobom, pa postaju još više melankolični, počinju se svađati, oblajavati i međusobno optuživati. Naprosto, moraju se barem i na takav način hrabro boriti. Na sve to Maruna nije navikao. Pisao je u okovima i slobodi kulture sjećanja, većinom daleko od Hrvatske, te je njegova politička naracija bila psihološke i socijalne naravi.

Očito, nije dijelio domotužje i domoljublje s ostalim hrvatskim emigrantima u inozemstvu kao ni s onima (marunovski rečeno) u domovini. Dakle, mogao je živjeti bez njihove kuknjave oh majko domovino ili pak bez modela marijanske lirike. Nije volio stereotipe koji nas u ljubavi spram Hrvatske bacaju u očaj i, što je važno, bio je sumnjičav spram programa tzv. hrvatske neprijateljske emigracije proizišle iz NDH. Uvažavao je trijadu jezika, svjetske erudicije i hrvatske kulturne tradicije. U Novoj Hrvatskoj 1976. piše: „U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative, ali mi smo ovdje zbog svjetla...“, „Oni su iskićeni grbovima i trikolorom...“ Proklamirao je, osvrćući se na Walta Whitmana, snagu razuma i mišica. Nije bio sklon bučnim i organiziranim hajkačima koji bi se vratili u domovinu da vladaju. Pisao je nadalje: „Svi su oni ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog sebe... Mi moramo ostati oni koji će umirati svjesno i svjesni da naša domovina može živjeti i može biti slobodna i neovisna samo i jedino u znaku nepatvorena hrvatstva.“ S takvim je istupima, slijedeći ih, postao disident čije su se zbiljske pjesničke prognoze obistinile. Postao je jedan od prvih pjesnika koji je uočio arbitrarnu stvarnost i njezine slike koje nam se nameću kao psihološka pojava te je pisao svjedočeći život na epidermi vlastita života. Stoga se i mi pitamo, kao i jedan od priređivača njegove poezije Nikica Mihaljević: „Je li Boris Maruna doista emigrirao?“, jer njegova je domovina hrvatski jezik i, kud god pošao, Hrvatsku je nosio u središtu srca, u središtu svojih meditacija.  

Melodrama života

Naravno da nije volio uspostavljati imaginarne odnose ni s onim što je interno, ni s onim što je svjetsko. Volio je impostirati konkretne situacije, koje je dovodio u aluzivne veze. Jednostavno, uživao je kao skeptik i autoironičar u neorealističkim „spoznajama o civilizaciji smeća“ (Cvjetko Milanja), jer pisao je u rijetkim trenucima (po vlastitom priznanju: kada nije imao što drugo raditi) u kojima je improvizirao naše suodnose, čuvene i nečuvene geste, domovinske i iseljene hrvatske, pa ih u korelacijama i s pomoću vještih metamorfoza pretakati iz stvarnosti u stvarnost. Sadržaj njegovih pjesama posve je jednostavan, ali rječit, ponekad neizbrušena kolokvijalna kazivanja, i to bez sustezanja i zadrške. Naoko sve je u prirodnom poretku stvari i njihove događajnosti, iako pjesnik humanizira zbilju na ostacima dehumaniziranoga svijeta te je, čini se, potrebno izvršiti aksiološki zahvat svih njegovih vrijednosti, a on slijedom toga neminovno konstruira tamo gdje je izvršena dekonstrukcija. Njegova otvorenost ka svijetu priječi formiranje jezičnih skrivalica koje bi u jednom trenutku htjele postati nedokučive spoznaje. Nešto onkraj dokučivih spoznaja.

Maruna je znao nadići ganutljivu melodramu života jer kroza nj je kročio odrješito, otvorenih očiju, a ne cmizdreći i neinteligentno se podsmjehujući. Budući da je imao mali razmak od stvarnosti (bez ornamentike i metaforičko-fasadne kozmetike), svakog je trenutka mogao zapasti u prepisivačke poslove sa svijetom. Zbog toga je sam odredio distancu i udaljenost s koje se bolje sagledavaju stvari i s koje se u inverzijama zna voljeti. I upravo je razmak između života Hrvatske u sklopu bivše Jugoslavije i svjetske zbilje bio golem. U tom razmaku ono nešto što se skrivalo pod tepih poslije je buknulo kao gnojni čir. Kao i mnogo puta dosad, udaljenost je porodila blizinu ljudskog glasa kao u pjesmi Bilo je lakše voljeti te iz daljine.

Ničim omeđene, Marunine slike emitiraju uvijek nove impulse prividne jednostavnosti za koje možemo reći da su do sada neizrečene i nenapisane. Uglavnom optičke, ali i jezične slike (one iz područja neknjiževnog) dinamični su prizori koje gomila sveprisutni pjesnički subjekt koji opet gomila predodžbe o sebi i konfrontirajućem svijetu. Primjeri optičko-operativnih slika („Uistinu, čitavo mi se popodne / Motala po glavi slika Preka / Gledam s rive u Zadru“) i onih jezičnih koje šire posebno polje jezičnog oblikovanja („Ako mi ikad dođe u ruke kao vruć krumpir / Neka bude oprezan“) sa svakom novom pjesmom inauguriraju novo zbivanje u istom ritmu izlaganja, njihova punjenja i pražnjenja. Pjesnikov subjekt koji se dobro snalazi osluškujući bilo života jedino je na taj način i u takvoj stvarnosti mogao živjeti sa sobom. Stoga će on neprestano preispitivati temeljne stavove života.

Glasnik nove lirike

Iako iz daljine, Maruna je najavio novi (domaći) senzibilitet (poslije prepoznat kao stvarnosni, a u natruhama i s metodom vrckave i škakljive humornosti već naznačene u stihovima Ivana Slamniga, a potom i nešto „ozbiljnijeg“ Antuna Šoljana) koji je dotad u poeziji bio dokučiv tek kroz saznanja o „novoj subjektivnosti“ suvremene njemačke poezije prošloga stoljeća, ali i američke bitničke i underground-poezije. Prispodobe su moguće i s tzv. frajerskom poezijom Alojza Majetića i Zvonimira Majdaka iz šezdesetih godina. No Maruna u pjesme uvodi čvrste stavove (u domovini tabuizirane) kao i osjećajnu mladost svoga vremena, a da se nije oglušio o povijesna i društvena previranja svoga vremena, koja svakako treba kritički komentirati. Pjesnik sa svojom nazočnošću udvostručuje stvarnost, osim što je reproducira. Pa kad je već ne ornamentira u suočenju s organskim oblicima s kojima je živio kao pjesnik i funkcionalno osvjedočeni patriot, pitamo se što to njegove pjesme spašava od suhoparnosti obične presnimke svijeta i njegove suhoparnosti. Bit će to upravo spasonosni umeci koji odbacuju svaku proturječnost vlastita gledišta i zauzetog stajališta. Dakle, Maruna je žrtvovao svoje tijelo, svoju žudnju, i pustio da izgore, a da se ne izgubi svrhovitost puta na koji je kao pjesnik krenuo, uz zadovoljstvo samospoznaje da je na tragu jedinstva zajedničkih ideja.

U knjizi je priređivač Bruno Kragić pobrojao sve učestale antroponime i toponime koji posredno otkrivaju poetiku on the road, zatim, sve leksičko blago, ono o čemu Marunina poezija govori: o čekanju i čitanju, govorenju, gledanju i viđenju, vremenu i smrti, svijetu, Hrvatskoj i Hrvatima, Jugoslaviji, kiši, svjetlu i, naravno, poeziji, što otkriva i autoreferencijalne autorove stavove, ponajviše iščašene i kulerske. Taj se mali arhiv u sklopu zagovora na kraju knjige pretvara u sjajan frazeološki rječnik, npr. uz imenicu žene, koja je gotovo sveprisutna erotska konstanta njegove poezije, veže se nepresušan izvor inačica: sasvim pristale djevojke, filmske zvijezde, djevice, žene s ulica, kurve, žene što ga izrabljivahu, supruge, djevojčice, Engleskinje, crnkinje, nastrane Dankinje, mulatkinje u Riju, maloljetnica koja je plesala gola, mlada sobarica, gospođa iz susjedstva, zgodna mala koja se svlači, prokisle kineske kurve, mala bezimena Zagorka, bivša žena u Los Angelesu itd. Uz vlastitu imenicu Hrvatska navodi se, opet posve marunovski, da je ona velika krčma s očajnim vinima, zemlja čudna oblika kao klinasto pismo i da je usprkos svemu još tu.