Lov na pastrve u Krki

U romantičnoj komediji Lov na losose u Jemenu daleko precijenjena Lassea Hallströma, protagonista Alfreda Jonesa kojeg tumači Ewan McGregor zatječemo kao povučena i prilično ukočena Londonca, stručnjaka za ribolov nesvjesna da njegov brak s hladnom i distanciranom Mary postoji još samo na papiru i da se svodi na puku formu bez sadržaja. Kad mu iznenada stigne poziv da za bogatoga šeika u Jemenu prema planu mlade poduzetnice Harriet u praktički pustinjskom predjelu izgradi mrjestilište za losose, Alfred će nevoljko prihvatiti ponudu, ne znajući ono što gledatelj od prvoga trenutka ispravno sluti, da će u skladu sa žanrovskim obrascima boravak u Jemenu i poznanstvo s Harriet iz temelja i nepovratno izmijeniti njegov život te ga dakako uputiti na iskrenu ljubav i prave životne vrijednosti, koje će ga do odjavne špice pretvoriti u boljega čovjeka. Ako Alfreda zamijenimo dobrodušnim Krešom (vrlo solidan Stjepan Perić), nezaposlenim zagrebačkim biologom oženjenim podjednako hladnom i dalekom poslovnom ženom (korektna Olga Pakalović) iz dobrostojeće i ugledne obitelji, te ako ulogu jemenskoga šeika zamijenimo onom Krešina punca (dosta uvjerljiv Milan Štrljić), zahvaljujući kojem će protagonist dobiti priliku stalnoga zaposlenja u novom inspektoratu za obitelj, a rolu Harriet onom udovice u najboljim godinama Dunje (raspoložena, no i pomalo manirizmu sklona Ecija Ojdanić), koja će Krešu očekivano naposljetku izvesti na pravi put, umjesto Lova na losose u Jemenu dobit ćemo romantično-socijalnu komediju Ministarstvo ljubavi scenarista i redatelja Pave Marinkovića. Recimo odmah da je Marinkoviću, među ostalim i scenaristu TV-filmova Ajmo žuti i Trešeta redatelja Dražena Žarkovića, ovo u svakom pogledu dosad najzanimljivije i najuspjelije ostvarenje.

U svom drugom igranom filmu, nakon satirične egzistencijalne humorne drame Ljubavni život domobrana iz 2009, Marinković je temeljni žanr romantične komedije nadogradio elementima filma ceste s povremenim naglascima na pohvalnom pučkom humoru i nepotrebnim otklizavanjima u populizam. Protagonist Krešo Matešić plah je i isprva nesiguran momak koji kao da ne može, a i ne želi, priznati sebi da je tek privjesak uspješne supruge koja stalno putuje po svijetu i njega vrti oko malog prsta. Roštiljade u vili s bazenom supruginih roditelja i u društvu njezine obitelji, dok s Krešine strane nikad nikog ne upoznamo, kao i požrtvovna skrb o bistrom sinčiću protagonista uljuljkuju u samozavaravanju o dobru životu, premda su spomenuta plahost i nesigurnost očiti simptomi neosviještena nezadovoljstva. Kad mu punac namjesti da sa sredovječnim „slučajnim partnerom“, udovcem Šikićem kojeg s efektnom kombinacijom stoicizma i rezignacije utjelovljuje Dražen Kühn, za inspektorat koji se tek utemeljuje odradi nezahvalan posao pronalaska što većeg broja udovica branitelja poginulih u Domovinskom ratu koje državu varaju primanjem mirovina iako su u stabilnim novim vezama i „divljim“ brakovima, Krešo će zadatku pristupiti gotovo bez imalo entuzijazma. No susret s udovicama različitih dobi i životnih situacija u Drnišu i okolnim selima postupno će ga početi mijenjati, a promjena će se ubrzati nakon susreta s Dunjom, koja će ga privući na prvi pogled. To će ga razbuditi na dvije razine, najprije u predanosti poslu, u kojem će postati domišljatiji i skloniji improvizaciji, pa će mu se zbog odličnih rezultata nasmiješiti stalni posao s nekim nagradama, a naposljetku i u preispitivanju etičnosti i ispravnosti onoga što radi. Jer njih dvojica, kao i ostali službenici koji u parovima obilaze Dalmatinsku zagoru, poigravaju se ljudskim sudbinama, oduzimaju udovicama mirovine te ugrožavaju njihove veze i egzistencije, podjednako osamljenim starim ženama kao i onima srednje dobi te onima koje su shvatile da ih privlači isti spol. A kad s Dunjom završi u krevetu, Krešo još neće osvijestiti kako mu je i što mora učiniti, ali će se naći na pravom putu na kojem će ga ubrzati otkriće punčeve nevjere i činjenice da ga supruga vara.

U sekvencama u kojima Krešo i Dunja hodaju i sjede ponad sedrenih barijera na Krki te razgovaraju o pastrvama i njihovu uzgoju (pred kraj će Krešo pronaći primjerak iznimno rijetke vrste pastrve, koja funkcionira i kao simbol pronađene vrijedne istinske ljubavi), Marinković gotovo doslovce kopira scene iz spomenutog Lova na losose u Jemenu, što može ali i ne mora biti namjerno. Priča je jednostavno takva da se neki detalji nude sami od sebe, baš kao što se i likovi i njihovi karakteri prilagođavaju toj priči i zakonitostima žanra dijelom pučke komedije. Pritom, nažalost, neki likovi doživljavaju ishitrene mijene te donekle, baš kao i situacije u kojima se nalaze, skreću u karikaturalnost, što uglavnom može proći na račun humornoga poentiranja. Autor voli svoje likove i ne osuđuje ničije postupke, kao sasvim ljudske razumije ih i prihvaća, a u duhu moderne provinciju i selo apostrofira kao mjesta na kojima žive iskreniji, dobrodušniji, plemenitiji i u svakom smislu bolji ljudi od onih u gradu, neiskrenih, licemjera, dekadenata, preljubnika i karijerista. U završnici Marinković cjelinu opterećuje suvišnim doslovnostima i banalnostima, brzom i neuvjerljivom katarzom protagonista te dociranjem u svrhu podvlačenja poruke filma. Šteta što neke epizode, poput u kontekstu pučkog mediteranskog humora najuspjelije s Bojanom Navojcem i emotivne s lezbijskim parom, nisu dobile više prostora za razradu. No i ovako je riječ o sasvim pristojnu filmu koji nudi stotinjak minuta nepretenciozne, dovoljno šarmantne, nakon ponešto tromijeg početka u nastavku solidno dinamične i duhovite zabave.