Lekcija iz povijesti ropstva

Film američkoga redatelja i scenarista Garyja Rossa Pobunjenik iz okruga Jones slobodna je interpretacija povijesnih činjenica o Newtonu Knightu (tumači ga Matthew McConaughey), dezerteru iz južnjačke vojske tijekom Građanskoga rata (1861–1865), koji je okupio odbjegle robove, dezertere i siromašne stanovnike okruga Jones u saveznoj državi Mississippi i na nekoliko godina čak ustanovio svojevrsnu državu unutar SAD. Posrijedi je dakle prožimanje biografskih, ratnih i povijesnih žanrovskih odrednica, a sasvim je jasan i revizionistički predznak sagledavanja američke prošlosti i nepravilnosti razvidnih ponajprije u rasizmu, segregaciji i klasnim razlikama.

No prije nego što posvetimo pozornost građi filma, potrebno je ukratko se osvrnuti na tridesetogodišnju karijeru Garyja Rossa. Kako je u film dospio kao scenarist, nužno je prisjetiti se dvaju važnih predložaka, vrlo uspjele fantastične komedije Veliki (1988) redateljice Penny Marshall i političke komedije drame Dave (1994) redatelja Ivana Reitmana. Oba su filma komičnim temeljima pristupala sa stanovišta karaktera i neobičnosti situacija, apostrofirajući gegove kao nadgradnju, a ne tek nadomjestak nedostatku priče, što je postajalo pomodnim upravo u razdoblju prijelaza u 1990-te. Zamalo se začudnim može učiniti da u Rossovu opusu bilježimo samo četiri redateljska rada. Pleasentville (1998) je također fantastična komedija, izrazito uspjelo djelo o dvoje adolescenata koji se slučajno nađu u televizijskome serijalu iz 1950-ih. Humoristično stanovište tek je otponac propitivanju rasizma i slobode govora u okvirima konzervativnih društvenih zasada, a taj je film iznimna prethodnica hvaljenoj sportskoj drami Seabiscuit (2004) o konju čiji je uspjeh obilježen razdobljem Velike depresije prve polovice 1930-ih. Niz nominacija za prestižnu nagradu Oscar potvrdio je Rossov stvaralački status. Međutim do sljedećega redateljskog uratka prošlo je čak osam godina. Distopijski je znanstvenofantastični film Igre gladi (2012) postao i najvećim tržišnim uspjehom toga filmskoga autora. Razmatrajući dotadašnji rad, nimalo ne čudi da je i taj film nudio znatno raskošniji kontekst negoli većina blockbustera. U redateljskim dosezima Garyja Rossa – čak i ako su smješteni u budućnost – opažamo zanimanje za povijesno, zanimanje koje se ponajbolje apostrofira u Pobunjeniku iz okruga Jones.

Borba Afroamerikanaca

Film je to koji počinje in medias res, usred krvave bitke tijekom druge godine Američkoga građanskog rata, a protagonist uočava sav besmisao ratnog žrvnja i ostavlja bojišnicu da bi kući ponio tijelo tek unovačena stradalog nećaka. Svijest o tome da je posrijedi rat bogatih u kojem se bore siromašni podcrtava se i nemilosrdnim iskorištavanjem što ga čini vojska nad običnim stanovništvom Juga, a bijeg u močvaru postaje i percepcijom nasilja počinjena nad odbjeglim afroameričkim robovima predvođenih Mosesom (Mahershala Ali). Junakov emotivan pomak od supruge Serene (Keri Russell) prema Afroamerikanki Rachel (Gugu Mbatha-Raw) uvjetovan je i ženinim odlaskom, a mreža se likova uslojava i suprotnošću s južnjačkim časnikom (Bill Tangradi) kao i njemu nadređenim (Thomas Francis Murphy). Prostorni pomak od močvare prema južnjačkome gradu pokazatelj je snaženja Knightove družine, ali se apostrofira i politički žrvanj u kojem sjevernjački general ne šalje nužno potrebnu pomoć. Ni svršetak rata ne nudi olakšanje jer nakon atentata na Abrahama Lincolna novi američki predsjednik povlači većinu pogodnosti tek oslobođenim Afroamerikancima, pa je tzv. era rekonstrukcije zapravo ponovna borba za ostvarenje građanskih prava i ravnopravnosti s bivšim plantažerima, koji se vraćaju na svoje položaje. Nepravilnosti prigodom izbora ili snaženje rasističke organizacije Ku Klux Klan sužavaju egzistencijalni prostor junaku i njegovim privrženicima, a neminovna su i stradanja, kao što je Mosesovo. No i taj kronološki tijek od 1862. do druge polovice 1870-ih mjestimice se presijeca segmentima kraja 1940-ih u kojima svjedočimo suđenju Knightovu praprapraunuku – osminom afroameričkoga podrijetla – zbog toga što se vjenčao s bjelkinjom.

Ross dakle jasno percipira suprotnost osobnoga etičkoga stava pojedinaca, često temeljena na biblijskim vrijednostima i društvenih normi opravdanih pisanim zakonima. Tako ni središnji lik kao ni njemu bliski ne može dosegnuti društvenu afirmaciju pa i sam ostanak na vlastito stvorenoj farmi s Rachel i djetetom – usprkos nesmiljenu pritisku – postaje poput junačkoga čina. Njegov je potomak ipak dosegnuo društveno opravdanje nakon što savezni sud poništava presudu lokalnoga na pet godina zatvora. Autorov kritički stav spram nepravilnosti izravan je i usklađuje se sa smjernicama političke korektnosti, a kako je Pobunjenik iz okruga Jones film trajanja od zamalo dva i pol sata, u tome vremenu Gary Ross nastoji obuhvatiti toliko širok opseg tema da se naposljetku ne usredotočuje na središnju, koja bi građu cjeline održala posve usmjerenom u jasnoj provedbi. Zacijelo i zbog toga sam rasplet ne može postići željeno pročišćenje, već postaje zalihosnim na taj način da je film mogao završiti i u bilo kojem trenutku nakon nepravednih izbora 1875. kao što je mogao trajati i dulje nego što jest, a da gledatelj pritom ne bi percipirao nikakve bitne dramaturške pomake.

Didaktički pristup

Tako autorska društvena samosvijest postaje i bremenom koje šteti kvaliteti filma. Kao potpisnik scenarija i redatelj Gary Ross ne uspijeva izmaknuti nedostacima predloška. Ako je razdoblje Građanskoga rata oslikano pravovaljanim redateljskim rukopisom, dojmljivim stilom i nenametljivim etičkim svjetonazorom, u razdoblju poslijeratne Rekonstrukcije redateljski postupci i stil povlače se pred društvenom kritikom pa je razvidno i pretjerano moraliziranje, što dakako šteti percepciji gledatelja. Ako je pritom hvalevrijedno Rossovo mjestimično posezanje za arhivskim fotografijama razdoblja koje film obuhvaća, fotografijama koje film podižu na razinu djelomičnoga slikovnog povijesnog izvora, česti izvanprizorni faktografski navodi ne samo da komentiraju ili čak opravdavaju neprikazane događaje nego nastoje postati didaktično-obrazovni pa Pobunjenik iz okruga Jones može nalikovati na kakav školski udžbenik, a ne na istinski dojmljivo djelo sedme umjetnosti. Usprkos navedenome, Gary Ross nadahnut je redatelj, s nizom izrazito dojmljivih sekvenci. Primjerice, proturatni naturalizam uvodne sekvence, opustošenje ratnoga zaleđa junakova mjesta obitavanja, močvarna područja bjegunaca ili pak retoričnost Mosesova stradanja visoki su dosezi Rossova umijeća. Primijetimo li da zbog nesvrhovitosti scenarija montažerski rad Pamele Martin i Juliette Walfling nije mogao dosegnuti potrebnu ravnomjernost strukture, spretna koordinacija Rossa i snimatelja Benoita Delhommea uz rad odjela produkcijskoga dizajna pridonijela je snažnijoj evokativnosti razdoblja.

Ipak, najveći su doseg ovoga filma glumačka tumačenja. Izvrsni Matthew McConaughey dojmljivo utjelovljuje povijesnu osobnost Newtona Knighta, te iznova širi raspon svoga stvaralaštva. Podjednako su kvalitetni i Mahershala Ali, kao i Gugu Mbatha- Raw, čiji likovi Mosesa i Rachel usprkos podčinjenom društvenom, klasnom i rasnom položaju uspijevaju očuvati osobno dostojanstvo. Keri Russell u liku junakove prve supruge nije imala dovoljno prostora za snažnije tumačenje, a nema dvojbe da su dojmljivi i Bill Tangradi kao prijetvorni južnjački časnik, kao i Thomas Francis Murphy kao okrutni stožerni časnik. Iako mu je stanovište različito, Pobunjenik iz okruga Jones poput 12 godina ropstva (2013) Stevea McQueena jasno razabire tegobe ropstva Afroamerikanaca. Njihovu oslobođenju pak pristupa drukčije negoli primjerice Rat za slavu (1989) Edwarda Zwicka, koji u središte fabule stavlja prvu afroameričku postrojbu Građanskoga rata, a nema sumnje da je ocrtavanje apsurda sama rata podjednako učinkovito kao u Studengori (2003) Anthonyja Minghelle. Tako je naposljetku Pobunjenik iz okruga Jones djelo čija proturječja i nedostaci ipak ne mogu zakriti i vidljive kvalitete. Međutim, nije to tako značajan i dobar film kako bi njegovi tvorci, pogotovo Gary Ross, zasigurno željeli, čemu je ponajviše kriv sam autor, ujedno koproducent, upravo zbog činjenice da svom radu nije prišao iz same građe već s nametnutim izvanjskim stavovima. Pritom nema sumnje da je taj film i kvalitativno barem nekoliko koraka iza Pleasentvillea, Seabisuita i Igara gladi, pa je za oporavak karijere Gary Rossu nužno potreban neki novi vrstan filmski uradak.