Komunisti su zlouporabili hrvatsku tradiciju

Jedno od izlaganja na 37. zagrebačkim književnim razgovorima Društva hrvatskih književnika posvećenih jeziku, književnosti i nacionalnom identitetu bilo je i ono poljskog slavista mlađe generacije Macieja Czerwińskoga. Profesor filologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu i prevoditelj čiji je znanstveni interes semiotika i semiotička teorija kulture, retorika, teorija književnosti i stilistika, govorio je o hrvatskom nacionalnom identitetu u književnim i neknjiževnim kodovima komunizma, što je i povod ovome razgovoru.

Profesore Czerwiński, u svom predavanju u Društvu književnika suprotstavili ste se uvriježenu mišljenju da je komunistička ideologija oprečna nacionalnim identitetima. Vi tvrdite da su najrigidnije komunističke zemlje u biti bile nacionalističke. Možete li to pobliže objasniti?

Nije baš točno tako. Komunistička ideologija izrasla iz marksizma u svojim je temeljima internacionalistička i u tom smislu suprotstavlja se nacionalnom, a afirmira klasni identitet. No, kao i svaka druga ideologija, i marksizam je doživio određene promjene. Moja teza ne odnosi se na promjene u okviru teoretskoga propitivanja marksizma, već se odnosi na prakse komunizma, kulturne i ideološke, u zemljama istočne Europe.

Kakve su bile prakse?

Komunisti su u svim tim zemljama na vlast došli uglavnom provodeći nasilje i svugdje su uveli nedemokratski poredak. No novi vladari zatekli su kulturu u kojoj su snažno uporište imale nacionalne ideje, pa su oni iz pragmatičkih razloga odustali od otvorenoga sukoba s njima. Umjesto toga pokušavali su se nadograditi na njih, iskoristiti ih. Tako su se marksizam i nacionalno stopili u vrstu hibridnoga koda. To se dogodilo u svim nacionalno definiranim državama narodne demokracije, a u SSSR-u pod krinkom sovjetizacije provodila se rusizacija, (svi su slavili velikoruske mitove, sovjetska lingua franca bio je ruski jezik). U istraživanjima pokušavam pokazati na koji se način to dogodilo i koje su posljedice, no ponajprije me zanima višenacionalna Jugoslavija.

Kakva je situacija s hrvatskim nacionalnim identitetom u komunizmu?

To je vrlo komplicirano pitanje, koje seže još u međuraće i raspravu koja je vođena u Hrvatskoj. No ključan trenutak susretanja, nazovimo to tako, komunizma s nacionalnom idejom događa se već u okviru partizanskoga pokreta, koji se federalizira, što ne znači da je on demokratski. Federaliziranje se provodi po nacionalnom principu, i hrvatski se antifašisti okupljaju oko ZAVNOH-a. Da stvar bude jasna, nisu svi bili komunisti, no uglavnom su bili ljevičari različitog tipa.

Valja također nešto reći o dvjema varijantama socijalističke misli – jedna je bila komunistička, boljševička, dakle nasilnička, a druga lijeva, više demokratska, iz koje su izrastali različiti hrvatski ljudi, poput Ivana Supeka. Proces se diferencijacije na te dvije struje događa već u partizanskom pokretu. Dio hrvatskih komunista pokušava osporavati sve moguće pritiske centralizma koji uglavnom dolaze iz Beograda. Ne znam je li iskreno ili nije, no, sigurno iz pragmatizma, oni to rade koristeći se komunističkom retorikom i komunističkom vizijom svijeta, što će se najbolje vidjeti u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada će komunisti upotrebljavati birokratski komunistički jezik, a ujedno afirmirati hrvatstvo, govoreći i ustrajavajući na tome da se komunizam može izgraditi isključivo kada postoji ravnopravnost naroda i narodnosti. To eksplicitno kažu u svojim nastupima Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i drugi proljećari. To je njihov lajtmotiv.

Premda hrvatski nacionalni identitet nije u potpunost zanijekan u komunizmu, kako tvrdite, ipak je komunistička Jugoslavija predstavljala poligon za ekspanziju velikosrpskog nacionalizma.

Naravno da je to bilo tako. U izlaganju sam rekao da je Jugoslavija u svom kulturnom i političkom planu, pri čemu mislim na komunikaciju, bila prostor sukoba kodova, odnosno jezika. Ona je bila i prostor suživota, no mene u tom trenutku zanima spor. Činjenica da je srpska ideologija pokušavala ostvariti svoje nacionalne ciljeve, o kojima govorite, a ne komunističke, samo potvrđuje ono što tvrdim.

Treba, međutim, reći još jedno. Nacionalne identitete naslijeđene nakon Drugoga svjetskog rata koje je hrvatska komunistička nomenklatura preuzela nije preuzela onakvima kakvi su bili u prošlosti, već ih je nužno modificirala i prilagodila. To je moja glavna teza o stapanju kodova, odnosno amalgamiranju nacionalne ideje i komunizma. Na takav način nastali su koncepti koji su poslužili spašavanju dijela hrvatske tradicije u Jugoslaviji, no s druge su je strane modificirali i nametnuli joj novu viziju, onu komunističku. Možemo reći da je to neka vrsta zlouporabe tradicije. Na takav način, primjerice, Nazor može nazvati komuniste nastavljačima tradicije hrvatskih kraljeva, a Tito se može slaviti kao nastavljač politike narodnih vladara i Zrinskih. Tito je zapravo i sam bio čovjek koji se volio na svojevrstan način afirmirati kao čovjek koji nasljeđuje određene forme i oblike iz prošlog vremena – uniforme, cigare, raskošni život, prsten na ruci, dvorce. Živio je kao monarh, a u otvorenom je govoru mrzio monarhe i feudalizam. On je, kao i svi drugi komunisti u ovom dijelu Europe, iskoristio mogućnost spajanja i povezivanja naizgled oprečnih ideja. Čini se da je dio današnjih nesporazuma i konflikata u našim društvima upravo proizlazi iz toga stapanja kodova.

Kroz koje ste književne i neknjiževne kodove proučavali hrvatski nacionalni identitet?

Zanimaju me hrvatska i srpska proza o Drugom svjetskom ratu jer književnost afirmira određene političke ideologeme prije nego što se dogode u političkom govoru. Kako je Jugoslavija bila nedemokratska zemlja, neke teze nisu se mogle javno izreći. Književnost je, zahvaljujući polifonosti i fikcionalnosti, omogućivala krijumčarenje određenih ideja.

Kako se hrvatska nacionalna ideologija afirmirala u hrvatskoj prozi?

Dao sam primjer triju razina na kojima se afirmacija hrvatske nacionalne ideologije dogodila u hrvatskoj prozi prije nego što se to dogodilo u javnom prostoru. To je rehabilitacija domobrana, to je afirmacija ZAVNOH-a, i naposljetku to je isticanje u ratnoj prozi slabog junaka, koji je neka vrsta parabole hrvatskog čovjeka.

Možete li to pobliže objasniti?

Rehabilitacija se domobrana u hrvatskoj prozi vidi već od 40-ih godina, primjerice kod Jože Horvata, koji je i sam bio domobran, a poslije se priključio partizanima. U tom razdoblju u medijima i u političkim nastupima domobrani su stigmatizirani kao i ustaše, no u književnosti ih se prikazuje kao obične seljake, prisilno mobilizirane u vojne redove koji nemaju veze s tim ratom, već su tu slučajno i ne mogu ništa napraviti. To se nadovezuje na fundamentalnu predodžbu hrvatske kulture, Krležinu imaginaciju Prvoga svjetskoga rata iz Hrvatskog boga Marsa (1922), gdje prisilno mobilizirani domobrani dolaze u Galiciju, u kojoj se ne bore za svoju stvar. Ne kažem da se tu predodžbu iskoristilo svjesno, no književnost je preuzela model lika koji postaje zapravo žrtva ratovanja, bez obzira na kojoj se strani nalazi. Uz rehabilitaciju domobrana, koja se poslije događa otvoreno, dolazi do rehabilitacije HSS-a, odnosno dijela HSS-a, njegove takozvane lijeve frakcije te se na taj način 70-ih godina afirmira Stjepan Radić, koji je nakon rata stigmatiziran kao pandan hrvatskoga nacionalizma. Na početku 70-ih godina on u službenom glasilu hrvatskih komunista, Vjesniku, postaje, uz Gupca, preteča revolucije. Čitamo na primjer: „U NOR su ostvareni ideali za koje su umrli i Gubec i Radić i mnogi heroji“ (Vjesnik, 1971). 

Drugo je afirmacija ZAVNOH-a, što je manje izraženo u književnosti premda se pojavljuje u prozi Ivana Supeka, čovjeka koji je osobno doživio traumu boljševizma iako je sam bio ljevičar. Njegova je proza fikcionalizirana priča svega onoga što je doživio. Nakon pada Jugoslavije u narativu o ZAVNOH-u najčešće se prepoznaje Andrija Hebrang, koji strada od ljudi koje Supek naziva boljševicima.

Govorite i o afirmaciji „slabog junaka“.

Da, to je treća, najkompleksnija stvar, jer prve su dvije dosta očite. Slabi junak nije više samo zagorski seljak kao kod Krleže ili kao kod Horvata, već je to uglavnom lijevi intelektualac koji se pojavljuje u urbanom prostoru, a sa zagorskim ga seljakom povezuje prijezir prema ratu. Seljak nema izražen intelektualni pacifizam, već priprosto razmišljanje, odnosno jednostavno promišljanje rata. Junak pak koji se pojavljuje u urbanom prostoru, najčešće u Zagrebu, filozofski propituje smisao rata i protivnik je ratovanja. U prvom ga razdoblju propitivanje rata na kraju vodi do odluke da se mora uključiti u borbu, što je vidljivo u romanu Vjekoslava Kaleba Poniženi grad, Ivana Kušana Razapet između te Supekovoj knjizi Između ratnih linija. Nakon rješavanja unutarnjih dilema, svojevrsna hamletiziranja, oni se priključuju ratu na strani partizana. No s vremenom slabi junak ostaje uz svoje dileme i rat doživljava kao katastrofu. Tako je u knjizi Krste Špoljara Gvožđe i lovor, u Marinkovićevu Kiklopu, a poslije također u Supekovoj knjizi Otkriće u izgubljenom vremenu.

Što je značenje tih literarnih koncepata?

Te tri značajke, a osobito treća, uvode u hrvatsku literarnu zbilju ideju o besmislenosti rata, što je kontradiktorno komunističkoj viziji – časnoj borbi naroda Jugoslavije za slobodu i protiv fašista. Doduše jugoslavenski su komunisti poslije, pod utjecajem geopolitike kojoj je sankciju dala Krležina historiozofija, odustali od deklariranog militarizma. Egzistencijalistički roman tog tipa mnogo je više istaknut u Hrvatskoj nego u Srbiji, a pozicija slaboga pojedinca u sukobu s velikim ideologijama izraženija je u hrvatskoj prozi.

Spominjete kako se u hrvatskim prilikama isticanje nacionalnog identiteta ostvarilo zahvaljujući translaciji važnog koncepta – hrvatskoga državnog prava.

U stapanju komunizma i nacionalne ideje izrazito se ističe teritorijalnost, koja se za vrijeme Hrvatskog proljeća naziva državnošću, a otvoreno se govori i o hrvatskoj državi. Isticanje ZAVNOH-a isticanje je državnosti. Čini mi se da u tom narativu dolaze do izražaja crte hrvatskoga državnog prava. Hrvatsko državno pravo najčešće se povezuje s Antom Starčevićem, no kad se pogledaju spisi iliraca, vidljivo je isticanje Trojednoga Kraljevstva. Ilirci, dobrim dijelom građani i pučani (osim Draškovića ili Farkaša Vukotinovića), nasljeđuju taj plemenski ideologem.

U 19. stoljeću državno pravo služilo je izigravanju Austrije – ili na blagi način kao što su to činili ilirci ili na radikalni način kao što je to činio HSP. Poslije će taj koncept služiti Hrvatima u izigravanju Srba i Jugoslavije, i u Prvoj, a napose u drugoj Jugoslaviji. To je poslužilo spašavanju hrvatske tradicije, kao što je služilo i za vrijeme Habsburške Monarhije.

Koji su korijeni hibridnih idioma o kojima govorite?

Ni teoretske spekulacije ni istraživanja lenjinističkih teza nisu dio moga znanstvenog interesa. Mene više zanima činjenica da su nacionalni identiteti i osjećaj zajedništva bili odveć jaki da ih se jednostavno uruši. Pragmatičnije ih je bilo usisati, adaptirati i prilagoditi. Uzmimo primjer Hrvata i Srba. Oni, mislim na elite, pristupaju Jugoslaviji s različitim, drukčijim pa čak i oprečnim kulturnim imaginarijima, drugim sjećanjima na prošlost i vrednovanjem prošlosti. Bez obzira na snažan pritisak partizanske ideologije, koja je bila ujedinjujući čimbenik, proza od samih početaka najbolje pokazuje da u Hrvatskoj i Srbiji nema dubinski zajedničkih sjećanja na rat – osim borbe protiv fašizma i Titova kulta, premda se Tito sam rijetko pojavljuje u prozi. Hrvatska i srpska proza o Drugom svjetskom ratu različita je, ima niz drukčijih crta, što ću pokušati dokazati u novoj knjizi koju upravo završavam. Primjerice, drukčija je konstrukcija junaka, kronotopi, odnos prema prostoru, prošlosti, kao i prema ujedinjenju.

Kako gledate na ideju hrvatske pomirbe u 1990-im, kad su se, kako pišete, u ratnim prilikama „dvije Hrvatske“ ujedinile jer su dobile isti cilj: slobodu i neovisnost?

Takva pomirba, kako se ona publicistički zove, a ja je zovem stapanjem ili amalgamiranjem kodova, nastala je kao posljedica procesa o kojima govorim. Kad je komunistička ideologija adaptirala dio nacionalne tradicije i imaginarija, silom se prilika približila nacionalnoj ideji, pa čak onoj desnoj. To stapanje ima danas svoje reprezentacije u svim domenama: u političkim programima, u književnosti, u filmu (Duga mračna noć), u historiografiji – to rade povjesničari (npr. Dušan Bilandžić i Trpimir Macan). Ideja dvije Hrvatske ističe se u historiografiji, no naslutila ju je književnost mnogo prije. Cilj mi je također pokazati na koji se način to zbilo.

Danas se hrvatsko društvo čini duboko podijeljeno, prije svega s obzirom na odnos prema nasljeđu totalitarizama, fašizma i komunizma. Kakva je situacija s komunističkim nasljeđem u Poljskoj?

Situacija je sasvim različita jer nismo imali lokalnu kvislinšku tvorevinu. Najizraženiji oblik otpora u Poljskoj bila je Zemaljska armija (Armia krajowa), koja je bila vojno krilo poljske vlade u izgnanstvu, u Londonu. Ona se borila i protiv Nijemaca i protiv komunista. Nakon rata mnogi pripadnici tih formacija stradali su od Sovjeta i domaćih komunista, koji su ih proglasili reakcionarnima i fašističkim. Druga vojna formacija, Narodna armija (Armia ludowa), bila je malobrojnija, a razlikuje se od AK po tome što je bila antinjemačka, ali prosovjetska. Ona je na kraju preuzela vlast zahvaljujući sovjetskim tenkovima i međunarodnim dogovorima koji su Saveznici postigli u Teheranu i Jalti.   

Jedna od vaših monografija prevedena je na hrvatski jezik: Naracije i znakovi. Hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti. U čemu se razlikuju hrvatsko i srpsko viđenje povijesti?

U mnogočemu. Istraživao sam određeni žanr, odnosno sinteze nacionalne povijesti u kojima sam pronašao eksplicitne i implicitne tragove drukčijega shvaćanja povijesti u Hrvata i Srba. Neizbježno, bez obzira na ujedinjujući faktor Jugoslavije i komunističkog svjetonazora koji je pokušavao nametnuti zajedničku viziju svijeta, povijesne naracije evociraju drukčije sjećanje i viđenje povijesti. Do 18. stoljeća govori se o različitim teritorijima, a od 19. o programima ujedinjenja, no ti se programi različito interpretiraju i daje im se drukčije značenje.

S čim je to povezano?

Drukčije propitivanje prošlosti povezano je s nacionalnim imaginarijima koji su bili u sporu, ako ne i u konfliktu, i to od samog početka. Moglo bi se reći da spajanje toliko udaljenih vizija može biti opasno. Osobito ako je riječ o režimu koji je nedemokratski pa ne dopušta potpunu slobodu u raspravi, a krijumčarenje donosi još veću frustraciju suparnika.

Semiotika je jedno od područja vašeg interesa te ste istraživali znanstveni diskurs hrvatske i srpske historiografije. U kojem je on odnosu s nacionalnom ideologijom?

Historiografija je usko povezana sa semiotikom jer bilježi određeno viđenje prošlosti, što je osnova zajedničkoga kolektivnog identiteta, a identitet i svako drugo promišljanje svijeta bilježi se znakovima. Čovjek je animal symbolicum. No, kako različite kulture na drukčiji način simboliziraju predmetni svijet, tako i moraju neminovno drukčije doživljavati taj svijet. Wittgenstein je rekao: Granice moga jezika su granice moga svijeta. Objeručke potpisujem tu tezu. Ona se pokazala ispravnom i u historiografiji. Hrvati i Srbi ne samo da grade drukčije narative o prošlosti, već i pripisuju znakovima koji su sastavni dijelovi tih narativa drukčija značenja. Isti znakovi, npr. ujedinjenje ili Jugoslavija, znače Hrvatima i Srbima nešto drugo. Ti znakovi, i mnogi drugi, kodirali su u svojim semantičkim reprezentacijama drukčija iskustva, drukčije svjetonazore, pa čak, rekao bih, i drukčija očekivanja.

Do kojih ste još zaključaka došli?

Zaključaka ima više. Primjerice, u interpretaciji 19. stoljeća potpuno je različit odnos prema nekim pojavama. U hrvatskim sintezama povijesti ne postoji ili je marginalizirana uloga srpskih ustanaka i srpske države, jer oni nisu imali neposredna utjecaja na Hrvatsku. Dobar dio srpskih knjiga u svim hrvatskim ideološkim gibanjima u 19. stoljeću vidi izraz velikohrvatske ideje. Ilirci, Strossmayer i Starčević – svi oni postaju eksponenti velikohrvatstva, u različitim varijantama. Na kraju tim ljudima pripojen je i Tito, i on je antisrpski orijentiran. Jer je Hrvat. Hrvatska i srpska kultura i historiografija imaju drukčiji imaginarij, jednostavno drukčije vide prošlost. Od knjiga koje sam istraživao, bilo je njih nekoliko, ali ne baš mnogo, koji su pokušavali da se to spoji, da se stvori jugoslavenski prostor. U takvoj perspektivi Karađorđe, Petar II. Petrović Njegoš i Ljudevit Gaj – svi su predstavljeni kao zastupnici iste stvari, južnoslavenskog ujedinjenja. Naravno da se ne spominje da su to ujedinjenje drukčije definirali.

Hrvatski jezik ne predaje se na svim europskim sveučilištima kao samostalan predmet, već u kombinaciji sa srpskim i bošnjačkim, a dugo je bio tumačen kao inačica nepostojećega zajedničkog srpskohrvatskoga jezika. Kakva je danas situacija u Poljskoj?

U Poljskoj je veliki procvat slavističkih, pa i kroatističkih istraživanja. Primjerice u Krakovu naša katedra, kao i nekoliko drugih sveučilišnih centara, ima i hrvatskog i srpskog lektora, no kad su u pitanju druge, zapadne zemlje, ne radi se o problemu nemogućnosti uspostavljanja hrvatskog i srpskog jezika, već uopće bavljenja slavistikom. Više se ne radi o pitanju ideologije, ovakve ili onakve, već financija i nedostatka interesa za istraživanje tog područja. Zatvaraju se slavistike u Njemačkoj i Engleskoj, u SAD-u su odavno postale većinom rusistike. U Poljskoj Hrvatska sufinancira lektore te tako potiče učenje jezika.

Bi li Hrvatska trebala imati jezični zakon kojim bi se branio nacionalni identitet? Kako se to provodi u Poljskoj?

Zapravo nisam siguran znam li što znači zaštita identiteta, i kako se ona može provoditi. No, da bi se ljudi i dalje prepoznavali kao sastavni dio neke zajednice, ta zajednica treba voditi računa o razvoju kulture i lokalnih tradicija te, naravno, jezika. Čuvanje identiteta, koji je sam po sebi dinamična pojava, može se postići samo ako se ulaže u visoku kulturu, ako se toj kulturi da mogućnost razvoja. Identitet ne možete dugoročno zaštiti zabranama jer kultura uvijek pronalazi načina da se tomu suprotstavi. Potrebna je briga za jezik i kulturu, ali nije potrebno s tim pretjerivati jer se kulture razvijaju u susretu s drugim kulturama. Mislim da je važno još nešto. Identitet treba promovirati, i kod sebe i vani da bi se određene zemlje prepoznavale po nekim vrijednostima. To rade sve razvijene države, pa ne vidim razloga da to ne čini Poljska ili Hrvatska.

Međutim, drugo je elitna kultura, a drugo svakodnevni život. Mene zapanjuje da su naše ulice, bez obzira na postojeći zakon o jeziku u Poljskoj, preplavljene engleskim i drugim nazivima, no engleski je najizraženiji. Bez obzira u kojem se europskom gradu nalazite, kafići i restorani izgledaju slično, ako ne identično, imaju čak ista imena. To je posljedica općih trendova i dakako globalizacije, a globalizacija je ujedno neka vrsta imperijalizma velikih. Nije loše kad se kulture susreću, no postoji u tom procesu velika neravnoteža. Jer nitko ne posuđuje od nas, a mi posuđujemo od drugih. Ne dolazi do pravedna susreta kultura, već je to susret neravnopravnih identiteta, pri čemu su mali i slabiji uvijek na gubitku.

Kritični ste prema globalizaciji?

Bila strana ili domaća, masovna kultura ima istu dimenziju – uništava civilizacijske vrijednosti i promovira loš okus. Mi danas živimo u svijetu u kojem dominiraju mode koje nameću primitivizam pod krinkom otmjenosti, loš ukus pod krinkom luksuza, slabu kvalitetu pod krinkom atraktivnosti, otuđenost pod krinkom mobilnosti, niske instinkte pod krinkom uljuđenosti, a kič pod krinkom visoke vrijednosti. Sve to ulazi i u visoko školstvo: snižavanje kriterija studiranja prikazuje se kao uvođenje demokratskog načela i, pazite, unaprjeđivanje nastave. Mislim da se tu krivo shvaća egalitarizam. On ne bi trebao značiti da svatko može studirati, nego bi morao značiti da svatko – ako ispuni određene kriterije – ima pravo studirati, i država mu to treba jamčiti. Krivotvoren egalitarizam urušava elitizam. Danas vrijedi samo ono što se može prodati, stoga i visoka umjetnost i književnost postaju roba. Ako ih ne kupuju mase, njima se ne pridaje nikakva vrijednost. To je populizam demokracije. Ja znam kako zaštititi sebe od te stvarnosti, no nisam siguran znam li kako zaštititi naše zajednice bez zatvaranja u sebe, jer kulture, da ponovim, moraju biti u dodiru s drugima da bi se razvijale, samo u kontaktu one mogu disati punim plućima.

Spominjete susret kultura. Krakov Zagrebu: album posvećen stradalnicima potresa 1880. godine, o čemu je riječ?

Nakon potresa u Zagrebu 1880. poljska ili bolje rečeno krakovska inteligencija napravila je album crteža i kratkih tekstova. Našli su se tamo najvažniji poljski stvaraoci onoga vremena. Nastala je raskošna publikacija namijenjena prikupljanju novca za obnovu srušenog u potresu, a doživjela je čak tri izdanja u jednoj godini. Sav novac poslan je u Zagreb. Album je ležao 130 godina u bibliotekama, a ja sam ga pronašao u Krakovu jer mi je na taj problem skrenula pozornost Ellen Elias-Bursać. Pretpostavljam kako postoji i neki primjerak ovdje u Zagrebu. Prikupio sam podatke, obratio sam se vlasnicima i urednicima izdavačke kuće Srednja Europa, Damiru Agičiću i Magdaleni Najbar-Agičić. Tako je 2011. objavljen reprint te monografije te je promoviran u Zagrebu na dan pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji, kad je Poljska predsjedala Unijom. Album je jedan od dragulja zajedničke povijesti, no takvih dodira i kontakata ima dosta.

Bavite se i poljsko-hrvatskim vezama.

Jedan od mojih interesa su i hrvatsko-poljske veze. Moram naglasiti da poljska sveučilišta inače imaju jako dobre odnose s hrvatskim znanstvenim institucijama, a mi ljudi struke u stalnim smo vezama, pa i prijateljstvima, s hrvatskim stručnjacima, piscima. Prije desetak godina organizirali smo u Krakovu simpozij o biskupu Strossmayeru, a u lipnju ove godine imali smo simpozij gdje je tridesetak izlagača raspravljalo o zajedničkim odnosima, a objavit ćemo i zbornik radova. Cilj nam je da se u percepciji ljudi naše zemlje prepoznaju i budu prisutne. Relacije Hrvatske s Češkom, primjerice, mnogo su jače. Hrvatska je za Poljake isključivo turistička destinacija, ne percipira se kao kulturno odredište. Cilj nam je baviti se elitnom kulturom, književnošću, poviješću, zajedničkim kontaktima i nesuglasicama. Njegovanje odnosa u srednjoeuropskom prostoru nešto je vrlo važno jer nam to omogućuje prepoznavanje nekih drugih vrijednosti koje u svijetu kotiraju kao periferne. I to nam može biti neki spas od globalizacije, premda ja Srednju Europu ne doživljavam kao antitezu Zapadu, već kao njegov sastavni dio.