Jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena

Šezdeset i jednu godinu nakon završetka Drugi svjetski rat i nadalje je nepresušno vrelo nadahnuća za mnogobrojna filmska djela. Raspon stanovišta s kojih se sagledavaju istinite ili pak fikcijske priče zaogrnute ruhom sedme umjetnosti doista je širok, a kvalitativni dosezi često visoki. I u ovome desetljeću svake godine bilježimo zanimljiva ostvarenja raznih kinematografija smještena u razdoblje najvećega svjetskoga sukoba, a svakako im možemo pridružiti i peti redateljski rad Mela Gibsona Greben spašenih, biografski film o američkome vojnom bolničaru Desmondu Dossu (Andrew Garfield), koji je tijekom bitke za Okinawu u proljeće 1945. postao junakom jer je bez oružja i ispaljena metka iz pogibelji izvukao 75 ranjenih vojnika. Nastao prema scenariju Andrewa Knighta i Roberta Schenkkana, Greben spašenih označava revitalizaciju karijere glasovitoga glumca i redatelja, koji se prije točno deset godina zbog nasilna ponašanja i alkoholizma našao u stvaralačkom procijepu i na meti medijske i društvene kritike.

Gibsonov je redateljski prvijenac bila drama Čovjek bez lica (1993). Usprkos blagonaklonim osvrtima kritike taj film nije postao i prestižnim ostvarenjem, za razliku od povijesnoga spektakla Hrabro srce (1995) opravdano nagrađena Oscarima za najbolji film i režiju. Proturječja biblijskoga epa Pasija (2004) i zanemarenost povijesnoga Apokalipto (2006) usprkos razvidnim kvalitetama i manjem nizu nedostataka nisu osnažila Gibsonov redateljski status ni rukopis, pa je sasvim očito da je Greben spašenih njegov najbolji autorski doseg od Hrabrog srca, iako se nizom motiva nastavlja na prethodna dva rada. Svakako se zanimljivim mogu učiniti strukturalne, povijesne te pogotovu vjerske poveznice sa značajnim filmom Narednik York (1941) Howarda Hawksa. I to je djelo nastalo prema biografskim podacima, a protagonist Alvin York prigodom stupanja u vojnu službu zagovara priziv savjesti i zbog vjerskih nazora oklijeva pri uporabi oružja da bi naposljetku u prijelomnoj bici uoči svršetka Velikoga rata zatočio 132 njemačka vojnika i također je odlikovan Medaljom časti. No junak Grebena spašenih ustraje u neuporabi oružja, zbog čega ga tijekom obuke omalovažavaju i nadređeni mu časnici kao i kolege u jedinici te čak prispije pred vojni sud, a kako njegova uvjerenja ipak potvrđuje i visoki vojni dužnosnik i zakonske regulative SAD, postaje bitnim čimbenikom postrojbi u napadu na greben Hawksaw. Nužno je pritom spomenuti da njegov pacifizam nije temeljen samo na kršćanskim nazorima i prizivu savjesti, već i na činjenici da je kao dječak slučajem zamalo umorio brata, a kao mladić nasilnoga oca (Hugo Weaving) opterećena traumama Prvoga svjetskoga rata.

Kristoliki ratnik

Zanemarimo li na tren početnu sekvencu krvave bitke podcrtanu izvanprizornim komentarom vjerskoga predznaka i oslikanu primjenom usporenoga pokreta, sasvim je jasno gradiranje strukture filma. Dapače, od početnoga junakova dječaštva, preko njegova djelovanja, obiteljskoga zaleđa i upoznavanja s budućom suprugom Dorothy (Teresa Palmer) u gradiću savezne države Virginije, kroz mukotrpnu obuku u vojnome kampu pa sve do prijelomne bitke, jasno je zamalo udvostručavanje trajanja navedenih segmenata, kao i njihove neraskidive poveznice kroz bitne likove. Primijetimo li da percepcija protagonistove obitelji, turbulentne zbog očevih trauma i ponašanja, ishodišno nadahnuće može pronaći i u stvaralaštvu Johna Forda, ne treba zaboraviti ni slične motive u ne tako davnu filmu Put rata (2012) Stevena Spielberga, koji se propitivanjem Velikoga rata osvrnuo prema nasljeđu toga filmskoga velikana. Uz romantičnu uspostavu Dossova odnosa s djevojkom Dorothy i sve snažnijem nametanju institucionalnih normi vojne zajednice, upravo je očevo djelovanje bitno za junakovo oslobađanje od optužbi, a njegovo je iskupljenje označeno izravnim pozivanjem na ratnu prošlost i postiže verifikaciju vlastitoga i sinova vojnoga statusa.

Temeljna je vojna zajednica ustrojena hijerarhijski, njezini časnici, narednik Howell (Vince Vaughn) i satnik Glover (Sam Worthington) ne razumiju protagonistova uvjerenja jer su u neskladu s ratnim okružjem, a ni pripadnici postrojbe nemaju empatije, pogotovo Smitty (Luke Bracey). U tome se segmentu s raznih stanovišta propituju moralni i kršćanski nazori, kao i stav o uporabi oružja u ratu, a opreka junaka pojedinca i kolektiva osnažena je i promišljenom karakterizacijom važnih likova, prijelomnom u gledateljevoj recepciji. Međutim, druga polovica filma s izravnim prikazom bitke za greben Hawksaw kao uvoda pri osvajanju Okinawe mijenja junakov status i njegovo vrednovanje u vojnoj zajednici. Intenzitet predočene bitke usporediv je s početnim sekvencama Spašavanja vojnika Ryana (1998) Stevena Spielberga, no slojevitost konteksta je takva da u žarištu razrađuje junakov odnos prema izvorištima vjere, požrtvovnost zbog koje na trenutke postaje i kristolikim protagonistom. Referencije na biblijsko nasljeđe izravne su i simbolične, a ako junak noseći ranjene suborce podsjeća na slikovne prikaze Jaganjca Božjeg, jasne su i poveznice s istovrsnim motivom iz filma Glasnici vjetra (2002) Johna Wooa. Pritom i završni prizor spuštanja ranjenoga junaka u nosilima s grebena gotovo postaje transcendentnim pa je opreka vjerskoga i ratnoga skladno provedena kao središnja okosnica na kojoj počiva čitava filmska cjelina. Ne treba zaboraviti ni percepciju japanskih neprijateljskih postrojbi koja je vrlo daleko od revizionizma kakav je predočio film Pisma s Iwo Jime (2006) i znatno je bliži sagledavanju ostvarenja nastalih u jeku Drugoga svjetskoga rata, poput primjerice Bataan (1943) Taya Garnetta.

Gibsonovski naturalizam

Kako je scenaristički predložak Knighta i Schenkkana vrlo učinkovit u svim sastavnicama, od karakterizacije, preko filmskoga pripovijedanja pa sve do bogatoga konteksta, ne mora nas čuditi da Mel Gibson redateljskim postupcima, stavom i svjetonazorom oblikuje cjelinu zavidne dojmljivosti. Preglednost prikazanoga, ali bez transparentnosti i uz česta iznenađenja za gledatelja, upotpunjena je mjestimičnom svrhovitom uporabom usporenoga pokreta te naturalističkom percepcijom ratne brutalnosti i užasa. Takav naturalizam sastavnica je Gibsonova stvaralaštva od Hrabroga srca, gdje je bio upotpunjen i snažnom emocionalnošću, a ne tone u manirizam, ključan u Pasiji. U Grebenu spašenih je pak iskaz proturatnoga stava i autora i središnjega lika, ali i pokušaj da se nasilju othrva uvjerenjem i ustrajnošću. Svaki od naznačenih segmenata u Gibsonovoj se izvedbi pokorava vlastitim narativnim zakonitostima, ali se usklađuje i u nepropusnoj cjelini, a ne treba zaboraviti da tijekom bitke redatelj kameru često smješta u samo središte zbivanja, čime gledatelj postaje zamalo i njenim izravnim sudionikom. Gibson se ne hvasta svojim mogućnostima, važno mu je nenametljivo praćenje junakove sudbine u ratnome okružju, a povremeni naglasci ne škode gledateljevoj povišenoj razini empatije. Nije upitno da snimateljski rad Simona Duggana vrsno oslikava svaku scenu, kao što je i montaža Johna Gilberta presudna za usklađivanje strukture i postizanje filmskoga ritma. Uz većinom dojmljive orkestralne partiture skladatelju Rupertu Gregsonu-Williamsu potkrao se i pokoji prenaglašeni dio, kao naglasak na patriotizmu i junakovu djelovanju.

Dojmljivi glumački nastupi

Kako je Gibson karijeru započeo kao glumac, ne čudi da je redateljeva skladna suradnja s glumačkim postavom iznjedrila i visoke dosege. Andrew Garfield izvrsno je utjelovio središnji lik, običnoga čovjeka iznimnih nazora i povijesnoga djelovanja. Ako pak svježina Terese Palmer kao njegove emotivne partnerice skriva i karakternu snagu i odanost, Hugo Weaving fascinantan je kao ambivalentan otac razdiran traumama, dok je Rachel Griffiths suzdržanim tumačenjem sjajno ocrtala njegovu suprugu. Ekspresivni Vince Vaughn, autoritativni Sam Worthington i prigušeno eksplozivan Luke Bracey dojmljivi su u ulogama časnika i suboraca, pritom osobnim iskazom nadograđujući uvjerljivo okarakterizirane likove.

Iako je većina kritičkih osvrta na film naglasak stavila na Gibsonova osobna i društvena posrnuća te na njegovu stvaralačku revalorizaciju, ipak nam se može učiniti presudnim žanrovska rekonstrukcija povijesne faktografije i djelovanja vojnog bolničara Desmonda T. Dossa koji ni u dubokoj starosti nije sebi pripisivao zasluge za junaštvo. Razmatrajući film kroz žarište samoga Dossa, u ovoj filmskoj interpretaciji njegova junaštva zrcali se vjersko, ratno i povijesno, a autorski stav redatelja, scenarista i producenata prema tim sastavnicama Greben spašenih podiže na razinu izvanrednoga filmskoga ostvarenja. U skladu s tim novi film Mela Gibsona možemo smjestiti među najbolje ratne filmove o Drugome svjetskom ratu, barem u proteklih dvadesetak godina.