Hanka koja je lijepo jela

U stvarnosti je Hanka Parun bila ljepša od onoga što bi ujutro viđala u ogledalu. Za razliku od Miguela Jiméneza, koji se više uopće nije gledao u ogledalu. Njih dvoje nisu se poznavali, ali nakon što ih je slučajnost spojila, nisu prestajali misliti jedno na drugo.

Prvi put sam ih vidio u Sozopolu, na međunarodnom književnom susretu, koji je bio početak njihove, za mene zadivljujuće, ljubavi. I do dan danas s Hankom sam ostao dobar prijatelj, često si pišemo, iako se u zadnje vrijeme rjeđe viđamo.

Hanka je pjesnikinja, rođena u Zagrebu krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a Miguel je bio (za mene je još uvijek, iako ga je španjolska policija proglasila nestalim, a najvjerojatnije i pokojnim) izuzetan intelektualac, kakvi se naposljetku sve rjeđe sreću. Pisao je briljantne priče i eseje, a njegovi su stihovi bili srođeni s poezijom njegova čuvenog sunarodnjaka, nobelovca i imenjaka – Juana Ramóna Jiméneza.

Čudno je bilo to što su i Hanka i Miguel imali znamenite imenjake, što je donekle i bio povod kako za njihovo zbližavanje, tako i za nemalo šala. Još čudnije je bilo da su oboje znali tko su imenjaci onoga drugoga i poznavali ponešto njihovih tvorbi – Hanka je mogla recitirati na hrvatskom Jesenski suton, znala dijelove iz Sivko i ja, a Miguel je čitao prijevode iz zbirke Crna maslina Vesne Parun, nešto manje popularne u Španjolskoj. (U Bugarskoj je pred mojim očima Hanka htjela na engleski, samo za Miguela, prevesti Da si blizu i Mati čovjekova. Španjolski nažalost nije znala, Ali Miguel je govorio prekrasan engleski.

Još u restoranu na  prvoj svečanoj večeri koju je lokalno književno društvo organiziralo u čast gostiju, primijetio sam kako Španjolac pogledava Hanku. Skrivene i kratke iskre prelijetale su prema njezinim zelenim očima. Ona je hvatala njegove poruke, bezizražajno i samo kao informaciju, stojeći udaljena i nekako odsutna od veselog spisateljskog društva. Prijetvorno se osmjehivala općim šalama, obaveznim na ovakvim skupovima, profinjeno ispijajući rosé  – jedini alkohol koji je pila. Usprkos njezinoj suzdržanosti, vidjelo se da joj među nama nije neugodno.

Miguel je također šutio, ali se iskreno veselio tome što se događalo i s ogromnim zadovoljstvom ispijao bugarsku lozu poput pravoga štovatelja. Za njegova kratkog boravka u Bugarskoj niti jednom ga nisam vidio pijana, iako je gutao rakiju, votku i viski poput pravog Bugarina. Njegovo blago i bradato izduženo lice, stameno i mršavo, gotovo koštunjavo tijelo kao i njegov šarmantni osmijeh brzo su ga pretvorili u ljubimca svih, a njegov istančani i bogati engleski (kasnije sam doznao  da je studirao u Cambridgeu, na Trinity Collegeu), zajedno s visokom erudicijom, svi su ostali respektirali. Iako je prešao pedeset i petu, a brada mu već sijedjela, mladi su ga kolege brzo uvukli u svoju grupicu, kakva se posve prirodno stvara u takvim situacijama. Vjerojatno je razlog tome bila Hanka jer joj se i ona pridružila.

Bilo mi je zabavno gledati ih sa strane: nju, Miguela, raskošnu Poljakinju i nezaustavljivog Amerikanca s kojima su počeli sjediti na zajedničkim događanjima, a u restoranu su uvijek tražili i sjedali za stol pored prozora, s pogledom prema stijenama i Otoku sv. Ivana. Slušao sam ih kako raspravljaju, kako se smiju, kako se zabavljaju i uživaju u svome boravku u Sozopolu, „uzbuđeni njegovim seksipilom“, kako je govorio brbljavi Amerikanac.

Miguel ničim nije pokazivao svoju oduševljenost Hankom, čak se kriomice podsmjehivao pokušajima nespretnoga Amerikanca da je impresionira i da joj udvara, ali ja sam bio uvjeren, osjećao sam da mu se povučena Hrvatica dopada više no što je to bilo očito, čak se polagano i veselo zaljubljivao u nju. Ne znam zašto, ali Miguel mi je više ličio na Borgesa, nego li na klasičnog Cervantesova lika, s kojim je dijelio čak i fizičke sličnosti. Vjerojatno zbog mojih kratkih razgovora s Miguelom, u kojima je pažljivo i tako pametno govorio o književnosti i životu uopće, ne naglašavajući ili ističući  svoja ogromna znanja koja su, vjerujte mi, uistinu bila takva.

Jednog od tih dana, dok smo bili u Burgasu, čuo sam ga kako govori nešto što me je oduševilo i zauvijek osvojilo. (Miguel je, naravno, znao da je etimologija imena ista kao i etimologija španjolskoga grada Burgosa – službeno od progermanskog *burg – „utvrda“, „grad“, ali je i izjavio da postoji temelj za pretpostavku o povezanosti s etnonimom Bugari. No, to nije ono što je mene dojmilo!)

Bili smo na kraju dugačkog mosta nasuprot morskoga parka koji ulazi unutar zaljeva i uživali u pogledu. Rekao je tada: „Odavde pa nadalje počinje ljepota – možeš stići i do Australije, ako to zaista želiš!“ Tek se poslije upustio u semantičke igrice, tek toliko da prikrije svoje otkriće. Kasnije sam iz njegovih pisama shvatio da izbjegava biti ozbiljan i kategoričan, ali kad bi jednom donio odluku – ispunio bi ju, što je i dokazao svojim nestankom. Hanka je također čula njegovu misao o slobodi, a ja mislim da je upravo to bilo odlučujuće za njezinu ljubav prema Španjolcu.

Do kraja njihova boravka u Bugarskoj, njih dvoje ničim nisu pokazali što će se među njima kasnije dogoditi. Jedino sam ja posumnjao da će to biti sudbinski, sudeći po još jednoj sitnoj činjenici koja je promakla ostalima, čak i Amerikancu pričljivcu.

Koliko god bila lijepa, a za mene je bila nevjerojatno divna i mila, Hanka nije imala samopouzdanje lijepe žene, koje je obično potaknuto više suvišnim samoljubljem i drskošću, negoli samom ljepotom. Nije isticala svoje grudi, poput većine žena obdarenih bujnim poprsjem, niti je suvišno koketirala, u potrazi za komplimentima i sladostrasnim muškim nježnostima. Povučena i pomalo iskompleksirana, na osobit je način mrštila svoj okruglasti nosić i osmjehivala se nekako na silu, čak i kad joj je nešto bilo uistinu smiješno. Ona bi se, međutim, u potpunosti preobrazila i posve zablistala kad bi počela jesti.

Osobno, ne volim gledati ljude dok jedu (ispostavilo se da i Miguel isto tako razmišlja), čak me živcira njihovo žvakanje. Naša životinjska svojstvenost da se hranimo i varimo nikada nije bila nešto lijepo za promatranje, zato se ovo drugo obavljalo u potpunoj intimi, a za prvo su izmišljeni pribor, servisi i maniri. Ali koliko god ga kitili time, za mene to ostaje neugodno. Zato i prezirem express-restorane. Hanka je bila jedino stvorenje od kojeg nisam mogao odvojiti pogled dok bi jela.  

Izgleda da se to i Miguela dojmilo jer još kad smo je prvi put primijetili, promatrao ju je s ushićenjem i odobravajuće mi kimnuo glavom. Da, Hanka Parun jela je magnetski lijepo. Ona toga nije bila svjesna, ali njezini maniri, način na koji je prinosila hranu ustima, kako ju je nježno žvakala i pažljivo, gotovo neopazice, gutala, ispunjavao me je nasladom, kao da sam gledao neku od mojih omiljenih slika Paula Kleea. Ona kao da nije jela već se tiho i smireno molila tom jelu pred njom. Ne preuveličavam! Što smo je više Miguel i ja gledali, toliko smo više u njoj uživali, pazeći da to ne upada u oči, da je ne uplašimo ili zbunimo tim našim zanosom. Da se Hanka mogla odnekud vidjeti kako jede, teško da bi ujutro ostajala nezadovoljna svojim odrazom. Ali tko još, za Boga, jede pred ogledalom?

Pet dana provedenih na moru, susreti, čitanja, naši razgovori, stolovanja i jela su nas zbližila, a kad je nastupio trenutak rastanka, ja sam ih, naravno, oboje pozvao u goste, kad god požele, uvijek će biti dobro došli i u Sofiju i u  Burgas, gdje sam imao mali stan, naslijeđen od majke. Tada još nisam znao da će već sljedeće godine poželjeti to iskoristiti, k tome još zajedno, koliko god moj poziv engleski zazvučao.

Došli su točno nakon godinu dana, opet početkom lipnja. Izgledali su zaljubljenije od najzaljubljenijih ljudi na svijetu, uopće ne spomenuvši ni riječju svoju ljubav – kako, kada i slične pojedinosti koje su obično sastavni dio sladunjavih priča iz ljubavnih romana. Miguel je uzeo svezak s Rimama romantičara Gustava Adolfa Becquera da ih čita Hanki, a ona je njega prosvjetljivala svojom imenjakinjom Vesnom Parun, s kojom je imala čast i osobno se sretati netom prije njezine smrti 2010. godine. Znam da je genijalna Vesna imala veliku ljubav s bugarskim glumcem, ali nisam to htio isticati pred Hankom, jer bi aluzija na njezinu vezu s Miguelom izgledala nepristojna.

Kad bih morao definirati što je to sreća, odmah bih ukazao na ono što su Hanka i Miguel osjećali jedno prema drugom godinu kasnije u Burgasu. Bili smo ponovno na kraju mosta, zagledani prema horizontu iza kojeg se – veoma daleko, s druge strane zemaljske kugle – nalazila Australija! Teško da bih bio u stanju to opisati, ali sjećam se samo da je u sjaju njihovih toplih duša zračila najistinitija poezija, kakvu nisu opisali čak ni njihovi imenjaci. Od srca sam im se radovao i nisam ih ništa pitao, zbog čega su mi se oboje kasnije zahvaljivali u svojim pismima. Tako sam nakratko postao njihov svojevrsni ispovjednik i savjetnik, osobito Hankin.

A oni su se, kako se poslije ispostavilo, potajice i do ludila zaljubili još u Bugarskoj. U Španjolskoj, u ribarskome selu Luanco, gdje je Miguel imao kućicu, samo su utvrdili tu svoju ljubav, koja je počela nevjerojatno i do u beskraj rasti, postavivši ih tako pred najtežu dilemu u životu. Luanco se  nalazio na moru, oboje ih jako podsjećalo na Sozopol. Bio je nedaleko od maršrute čuvenoga svetišta Camina, pa su jednom tako krenuli tragom žute strelice i školjkice, pokušavši postati hodočasnicima, ali nisu to više ponovili. Oboje su, makar nominalni katolici, shvatili  da im je više odgovaralo to što su zajedno i tako bezbrižni jedno s drugim, negoli turističko hodočašćenje i spavanje po jeftinim hostelima.

Da li zato što je Miguelovim žilama protjecala baskijska krv – njegova baka po majčinoj liniji bila je iz sela Plentzija, nedaleko Bilbaoa – ili je on naprosto bio po prirodi krut, no, čim bi osjetio da njihova ljubav prelazi granice razuma, poduzeo je ozbiljne mjere da spasi, kako se on sam izrazio, ljubav samu i Hanku koja je, iako Hrvatica, bila već spremna žrtvovati sve, otići s njim i do Australije, ako bi se naložilo. To se u Bugarskoj još nije vidjelo, tu su bili sretni, ali nakon što su njihovi susreti postali češći bilo u Luancu, bilo Sozopolu, za koje je Hanka nalazila ispriku pred svojim suprugom i devetogodišnjom kćerkom, Miguel se tada osjetio dužnim nešto učiniti.

Nakon njihova desetog susreta, u trećoj godini njihove veze, i to ponovno u Bugarskoj (tada sam se posljednji put čuo s Miguelom) javili su mi se iz Sofije, najavivši da će me za pet dana, po povratku iz Plovdiva, gdje su namjeravali nešto duže zajedno odsjesti, pozvati na večeru. Skoknuli bi samo do Asenove utvrde, ali zapravo htjeli su „slobodariti“ („biti slobodni u ljubavi“ prema Hankinom kalku) po kaldrmama i krčmama staroga grada.

Mislim da su to bili njihovi posljednji dani zajedno. Kasnije, u svojim pismima, Hanka bi mi opisivala kakve je božanstvene trenutke proživjela s Miguelom, kako samo što nisu srasli jedno uz drugo poput pravih duhovnih blizanaca, kako su umirali i rađali se svake minute, u kojima su se njihova tijela slijevala – koža s kožom, krv s krvlju. Miguel je uživao u njoj dok je ona jela, potom su oboje pisali i čitali stihove o vječnoj ljubavi koja je sad kroz njih živjela u jednom od najstarijih gradova Europe, kako je Miguel govorio za Plovdiv.

A trećeg dana, dok su obilazili Asenovu utvrdu, takav je pljusak krenuo da ih je gotovo povukao prema dolje, u nizinu. Oboje su se tada ozbiljno uplašili, a potom su se, spašeni i goli u hotelskoj sobi, dugo smijali ništavnosti tako svojstvenoj ljudima i žalosnom životinjskom strahu od stihija.

Nakon još jednog užitka, Hanka je zaspala, a kad se probudila i vidjela da Miguel nije pored nje u krevetu, uplašila se i skočila tražiti ga. Hvala Bogu, bio je u hodniku i čistio njezine blatnjave cipele. Na smrt se prepala, reče, da nije zauvijek otišao. Nehotice je svojom ženskom intuicijom predosjetila što bi se moglo dogoditi, ali nije mogla povjerovati da bi Miguel bio u stanju jednom je i ostaviti. Nasmiješio joj se i nastavio glancati njezine cipele.

Hanka se zagledala u njega i nehotice zaplakala. Miguel je tako predano čistio njezine cipele, s toliko nježnosti i očinske pažnje da se osjetila nevinom poput djevojčice koja je trebala malo potom krenuti u školu. Tako se sjetila i svoje devetogodišnje djevojčice, pa se još više rasplaka. Postalo joj je neugodno pred Miguelom i povukla se u spavaću sobu, gdje se izridala, prekrivši se preko glave pokrivačima. Miris njihovih tijela, koji se upio u plahte, prožeo je njezinu grešnu dušu i Hanka je osjetila oštar bol u dijafragmi; to je bio kraj.

U Sofiji su mi se javili telefonom, samo da mi kažu da im nije preostalo vremena da se vidimo i obećaše da će mi pisati. Miguel je to prvi učinio, no to je bilo njegovo posljednje pismo upućeno meni. Bilo je kratko, više kao zahvala – zahvala sudbini koja nas je spojila i pružila tako prekrasne trenutke u Bugarskoj. Nazvao ju je pjesnički „Zemljom ljubavi“ i to je bilo to – niti spomena o svojim namjerama.

Hanka mi je htjela sve ispričati u pismima, a kad smo se vidjeli u Zagrebu godinu dana nakon njihova rastanka, rasplakala se, zagrlila me, ali dajući mi do znanja da ne želi razgovarati o tom tužnom raspletu. Samo je prošaptala da nije bilo pošteno s njegove strane da se tako elementarno izvuče s jednim umiranjem.

U vezi s Miguelovom smrću ja imam svoje objašnjenje. Prvo, on je i dan danas živ i zdrav, skriven negdje u svijetu (vjerojatno u dalekoj Australiji), usprkos izvješću španjolske policije da je Miguel Jiménez Ortega – Suarez bestraga nestao, najvjerojatnije pavši u more, u kojem je pronašao i svoju smrt. Ta je verzija više isprika vlasti jer truplo ionako nije otkriveno. Osim toga, u njegovoj kući nisu pronađene Hankine cipele koje je krišom spakirao u svoj prtljag nakon njihova rastanka u Bugarskoj.

Hanka mi je pisala o nestanku njezinih cipela i pitala ga je, a on joj u svome posljednjem pismu odgovorio da samo njih želi imati kao uspomenu na njihovu ljubav. Htio ih je svakoga dana čistiti i misliti na nju. Zamišljam ga kako sada negdje oko tasmanijskog mora (Miguel bi teško mogao živjeti bez mora) gleda prema Europi i čisti Hankine cipele.

Pitanje je zašto je taj izuzetni pjesnik, erudit i čovjek s kojim sam imao sreću upoznati se i godinama komunicirati odlučio nestati iz svijeta i slomiti srce jednoj ženi na vrhuncu svoga života? Zar nije Miguel prestao voljeti Hanku? Upravo suprotno! Po meni je upravo ta ljubav, koja je rasla poput telomeraze bila razlogom njegova dobrovoljnog samouništenja. Da, Miguel je bio gotovo dvadeset godina stariji od Hanke, ali teško da ga je baš to natjeralo da učini kraj. Misao da će se, počnu li živjeti zajedno, uskoro udaljiti jedno od drugog i ubiti ljubav sitnicama svakodnevice, također nije logična, budući da su oboje imali stalnu potrebu jedno za drugom i teško da bi se ikad zasitili svoje ljubavi.

Hanka također nije mogla naći razumno objašnjenje za njegov postupak. U pismu joj je napisao da tako mora biti, da je to njegova konačna odluka i ništa više. Kruti Španjolac s baskijskom krvi u venama, ostao je do kraja tako gord i častoljubiv te do zadnjeg nije poželio nešto dodatno objašnjavati. Ali sigurno razlog nije bila njegova gordost. Mislim da bi svaki odgovoran muškarac i otac (a Miguel je imao dva sina i jednu unučicu) postupio poput njega. Vjerojatno je postajao svjestan nemogućnosti njegove i Hankine ljubavi te je izabrao smrt – fizičku ili apstraktnu – i to u trenutku kad je ta ljubav bila na vrhuncu svoga zasićenja. Miguel je bio svjestan da će zadugo pomračiti Hankin život, kao i život svoje supruge i djece, pa čak i moj – gubitak čovjeka poput njega uvijek je bolan za bilo koga.

S druge pak strane, može se pretpostaviti da je odlučujuću ulogu odigrao i strah jer je samo strah u stanju natjerati čovjeka da učini takvu podlost, ali intelektualac s takvim dostojanstvom poput Miguela Jiméneza – teško da bi pao kao žrtva straha. Ali ako se uplašio da se njegova sloboda ne razvodni u dvostrukosti njegova života, u pretjeranoj zaokupljenosti Hankom, tada bi se Miguel mogao pokolebati i hladnokrvno prerezati vene ljubavi. Niti ja, niti bilo tko drugi, nikada ga neće shvatiti.

Dugo sam razmišljao o sirotoj Hanki, nada li se da je Miguel živ i da će ga jednog dana ponovno vidjeti? Kolebao sam se da je pitam, ali procijenio sam što je manje vraćam toj ljubavi s njim, to bolje. Ona je pjesnikinja i potražit će utočište u stihovima, ali teško da će ikad prestati vjerovati da, gdje god bio, Miguel još uvijek čisti njezine cipele i zadivljeno je gleda dok jede.