Glas Amerike

Skladba Wanderer s albuma Zooropa jedna je od rijetkih u opusu grupe U2 u kojoj se kao glavni vokal ne pojavljuje Bono Vox. Mjesto pred mikrofonom ustupljeno je Johnnyju Cashu, pjevaču čija estetika naoko ima veoma malo dodirnih točaka sa stadionskom rock-filozofijom irskoga kvarteta. No sve se zapravo uklapa: imati Casha na albumu pitanje je časti više nego bilo čega drugoga. 

Godina je 1993. i Cash se najednom našao pred posve novom generacijom poklonika. Za njih on nije bio heroj country and westerna, nego opće mjesto pop-kulture, figura koja pojavom i autoritetom nadvisuje generacijska, stilska i geografska ograničenja. Čovjek u crnom za tu je novostasalu generaciju alternativnog rocka postao – i ostao – naprosto „pjevač“, i to onaj opojne privlačnosti; vlasnik najsugestivnijega baritona proizašla iz bogate američke storytelling-tradicije.

Tko je bio Johnny Cash? Rođen 26. veljače 1932. u Arkansasu, u jeku velike ekonomske krize, odmalena je i iz prve ruke spoznao svu ovozemaljsku muku, pa su njegovi rani glazbeni utjecaji obuhvaćali razne oblike svjetovne i duhovne glazbe. Kombinacija gospela, folka, rocka i countryja preplitat će se i prelamati u stihovima podjednako uronjenim u patnju i moralno iskupljenje. Utjecajni britanski rock-novinar i publicist Nick Kent u knjizi Tamna strana rocka detaljno secira njegovu mračnu stranu, koja je proizvela neke od kapitalnih djela popularne glazbe prošlog stoljeća. „Pridonio je revoluciji moderne glazbe u pedesetima. Uvjerljivo je najkarizmatičniji country-pjevač još od Hanka Williamsa, a njegove su pjesme i buntovnički stav bili sveprisutni – bili su odgojni utjecaj u karijerama punokrvnih rokera poput Boba Dylana, Neila Younga i Brucea Springsteena.“

Premda je njegov opus položen na country and western temeljima, njegov se značaj može shvatiti samo ako ga promatramo izvan skučenih žanrovskih okvira. Zato će poznate i često citirane stihove „ustrijelio sam čovjeka u Renu / samo da ga promatram kako umire“ iz mitske skladbe Folsom Prison Blues (iz prosinca 1955) Kent proglasiti „najjasnijom deklaracijom potpune banalnosti zlodjela koju je čovjek ikada izrekao“. Kao hodajuća metafora country-odmetništva nastupao je i snimao albume i pred zatvorskom publikom, dovitljivo se koristeći svim ključnim elementima folk-tradicije (vlakovi kao metafora vječnog bijega, život s pogrešne strane zakona, ljubav sa svim njezinim ružnim naličjima), ali istovremeno osmišljavajući vlastitu estetiku.

Njegova rana karijera fascinantna je poput Presleyjeve: obojica su snimala za glasovitu diskografsku kuću Sun Records, ali Casha – unatoč jasnim rockabilly-nagnućima – zapravo nikada nije zanimao „čisti“ rock and roll: on je zahvaćao mnogo šire. Funkcionirajući u skladu s vlastitim principima, kreirao je vlastite kreativne stranputice izvan domašaja srednje pop-struje i zato je trag njegove glazbe tako dubok i neizbrisiv: skladbe kalibra Get Rhythm i Ring Of Fire (posljednja iz pera buduće supruge June Carter) zauvijek su utisnute u kolektivnu podsvijest, a I Walk The Line ostaje slikovitim primjerom njegova ranog šarma: „Prateća je grupa posrtala uz nezgrapnu strukturu izmjene stihova i refrena“, opisuje Kent, pa se „činilo kao da svaki put kreću iz nekog drugog akorda.“ No Cash je, kao i uvijek, pjevao razoružavajuće autentično, poput čovjeka nerazmrsivih moralnih dvojbi.

Nakon plodnih pedesetih, važnih šezdesetih i manje zamjetnih sedamdesetih, preživio je čak i osamdesete godine prošlog stoljeća – demotivirajuću eru pop-sintetike u kojemu se pogubila većina iz zlatne generacije rocka, popa, bluesa i countryja – i devedesetih osvanuo u novom izdanju, ogoljenom i jednostavnom. Ono zaslužuje poseban spomen.

Revitalizaciji njegove karijere u posljednjem desetljeću života najviše je kumovao producent Rick Rubin. U teoriji, ta je suradnja jedva zamisliva: folk-samotnjak u rukama „nastranog“ metal/hip-hop producenta? No, nekom neobičnom igrom sudbine, Rubin se pokazao idealnim izborom, ponajviše jer je znao kako uobličiti Cashov zvuk i pritom ne narušiti njegov identitet. Instrumentalistički minimalizam omogućio je vokalu da temeljitije uđe u svaki predložak i pretvori ga u poligon za vlastiti emotivni iskaz.

Zajednički angažman Rubina i Casha obuhvaća seriju od šest akustično intoniranih albuma, od kojih su dva posljednja objavljena poslije Cashove smrti. Cijeli pothvat poslije je dokumentiran ambicioznim, peterostrukim retrospektivnim izdanjem Unearthed, dizajniranim po principu kompilacijskog kolaža s mnogo neobjavljenih snimaka, dueta i rariteta iz tog razdoblja. Pritom je posebno zanimljiv dio sastavljen od duhovnih skladbi, podnaslovljen My Mother’s Hymn Book, u kojemu se Cash referira na vlastite gospel-korijene.

Većim dijelom opusa iz tog poznog razdoblja provlači se asketska crta: glazba je oskudno aranžirana i snimljena tek uz jednostavne gitarske poteze, ili uz mali prateći sastav. Skladbe su različita podrijetla, na prvi pogled neobično odabrane, iz autorskih pera izvođača koje doslovno ništa ne povezuje. S jedne je strane Personal Jesus iz opusa Depeche Modea, a s druge tema Hurt (izvučena iz postindustrijske pustoši Nine Inch Nailsa), ili pak južnjački favorit Toma Pettyja Southern Accents. Iz klasičnih izvora dolazi klasik Beatlesa In My Life, iz country-tradicije Why Me Lord Krisa Kristoffersona, dok je Down There By The Train posuđen od Toma Waitsa, još jednog iz galerije američkih kantautorskih ekscentrika.

Rubin je s Cashom ostvario četiri projekta: American Recordings, Unchained, American III: Solitary Man i American IV: The Man Comes Around. Početkom srpnja 2006. objavljen je prvi postumni album, American V: A Hundred Highways, a u veljači 2010. serija je napokon kompletirana albumom American VI: Ain’t No Grave.

Ako su njegove rane godine obilježene ekstrovertnom, nemilosrdnom glazbom, serija American njezin je hermetični, ali ništa manje uzbudljiv kontrapunkt. Refleksivna i ugođajem zatamnjena, ona Cashovu osobnost dovodi do krajnjih granica, a njezina se kontroverzna narav manifestira u činjenici da je potresna emotivnost postignuta ne vlastitim skladbama, nego iznimnim reinterpretacijama tuđih. Cashov je talent ovdje u urođenom interpretativnom instinktu, u sposobnosti da svaku pjesmu – bez obzira na njezino autorsko podrijetlo, izvornu aromu ili karakter – prisvoji zauvijek.

Autodestruktivna, nemirna priroda neizostavan je element cjelovite umjetničke slike koju je Čovjek u crnom glazbenom svijetu ostavio u nasljeđe. Zdravlje ga nije dobro služilo, osobito potkraj života, čiji je veći dio proveo stiješnjen između umjetničkih nagona i teškog ovisništva o raznim medikamentima i opijatima. Kad se 12. rujna 2003. njegov život napokon ugasio, svijet je ostao bez (kako se sâm opisao) „jednog od najvećih grešnika“.

U posljednjim mjesecima života snimio je i spiritualnu tradicionalnu skladbu Ain’t No Grave. Doista, ne postoji grob koji u zaborav može potisnuti ostavštinu jedne od ključnih pojava u glazbenopopularnoj kulturi dvadesetog stoljeća. Njegova izvođačka karizma te sposobnost da spiritualne i sekularne dvojbe obuhvati u jednom jedinom, ma koliko slabašnom dahu, ostala je veličanstvena do sama kraja.