Europa otrgnuta Zapadu

„Šta je Austrija? Uostalom, što je to – Austrija? Narodnost? Nije. Vjera? Nije. Geografski pojam? Nije. Austrija je fantom, historijska avetinja, i ako živi, to je zbog toga jer mi još živimo u dobu sablasti i vampira.“ Napisao je to Antun Gustav Matoš 1904, deset godina prije svoje smrti i četrnaest prije raspada Austro-Ugarske. Monarhija koju kao slobodoumni Hrvat, starčevićanac, nije osjećao domovinom, nadživjela ga je nešto više od četiri i pol godine.

No, premda umnogome nesklon austrijskoj politici i kulturi, visoko je Matoš cijenio blistave i velevrijedne doprinose glazbi što ih je tijekom dugih stoljeća političke i vojne snage iznjedrila „mračna zemlja Austrija“. O tome je Matoš napisao: „Iako u Austriji, u leglu ‘legitimnosti’, vječnoj neprijateljici Francuske, gnijezdu mračnjaštva i najcrnjeg apsolutizma ne bijaše glavnog uslova za razvitak slobodne nauke, napredovahu one grane znanja i vještina koje ne mogahu biti u direktnoj suprotnosti sa konzervativnim duhom vladavine, dakle aplikovane nauke i najmanje ‘politička’ umjetnost – glazba. Austrija je domovina anđeoskog Mozarta, Rafaela muzike, humorista Haydna, glasovirskog titana Liszta i osnivača evropske vojne glazbe, našeg Trenka, najmuzikalnijeg na svijetu naroda – Čeha, zemlja tambure, Cigana, frule i tirolske ‘citre’. Prvi glasovir, koji izumi ondašnji dvorski orguljaš Luython, građen je 1589. u Beču. Ferdinand II, Leopold I, Josip I, i Karlo VI. bijahu mecenati glazbe, a Marija Terezija sudjelovaše kao sedmogodišnje dijete kod prikazivanja neke opere.“

Ne bi pritom smjelo ostati nespomenuto da je s obzirom na glazbu konzervativni Beč početkom 20. stoljeća pokazao doista revolucionaran duh, o čemu akademik Viktor Žmegač u eseju Gradovi, gradovi, stereotipi, stereotipi kaže: „Katastrofični scenariji prožimali su u Beču oko 1910. i glazbu, simfonijsku i komornu. Schönberg i njegovi učenici napustili su tonalitetni sustav i pretvorili, najjednostavnije rečeno, disonantne suzvuke u normu, a konsonantne u rijetku iznimku. To je najsnažnije svjedočanstvo o suprotnostima koje su označavale bečku kulturu, o kojoj su mnogi mislili da joj je svojstveno samo ‘milozvučje’.“

Treba dometnuti da se uz atonalnu glazbu Arnolda Schönberga rodila u Beču i Freudova psihoanaliza, i moderna funkcionalna arhitektura Adolfa Loosa, s čistim pročeljima bez ikakva nefunkcionalnog dekora, zatim i cionistički pokret Theodora Herzla, uza sve to i Hitlerov nacionalsocijalizam. Beč se ukupnošću svih tih heterogenih ideja i centrifugalnih silnica iskazao, prema riječima bečkoga književnika i britkog satiričara Karla Krausa, kao „istraživački laboratorij za uništenje svijeta“.

Danas je Beč primamljivo turističko središte za koje Hrvati u mješavini divljenja i zavisti nerijetko znaju kazati da ima veće prihode od turizma nego čitava Hrvatska; zemlja mediteranska, srednjoeuropska i panonska, zemlja primorska, planinska i ravničarska. To znači da od Beča i Austrije još imamo mnogo toga naučiti o brendiranju (kako bi se to reklo pomodnim postmodernim izrazom). Jer, primjerice, Austrijanci su čitav svijet uzmogli uvjeriti da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac. Doista su se time potvrdili, valja smjerno priznati, prvorazrednim majstorima brendiranja.

Međutim, bilo bi redukcionistički i simplicistički, a time i pogrešno, prostor Srednje Europe svoditi na Beč i Austriju. Srednjoeuropski duh, makar što se tiče arhitekture, živi i u Pragu, Bratislavi, Budimpešti, Zagrebu, Osijeku, Trstu, Rijeci, Splitu, Sarajevu, Banjoj Luci... Primjerice, u Trstu i Rijeci srednjoeuropski se duh udomaćio na Mediteranu, a u Sarajevu i Banjoj Luci srednjoeuropsko se susrelo s orijentalnim. Zaista, Srednja Europa bogat je i slojevit, mnogoaspektan i višestruko uvjetovan pojam.

O tome što zapravo Srednja Europa bijaše nekad i što jest danas razgovaralo se večernjih sati 7. studenoga u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, gdje je na inicijativu Hrvatskoga centra PEN-a održana rasprava o Srednjoj Europi naslovljena Tri desetljeća promjene. Sudjelovali su Tomislav Brlek, Nadežda Čačinovič i Tonko Maroević.

Tragedija Srednje Europe

Nakon što je nazočne pozdravila u ime Knjižnice njezina voditeljica Jasna Kovačević, riječ je uzela moderatorica rasprave Nadežda Čačinovič, predsjednica Hrvatskoga PEN-a, te je objasnila zašto se govori o trideset godina promjena u Srednjoj Europi, a ne manje, s obzirom na tranziciju koja nije započela prije trideset godina, nego nekoliko godina poslije, ili više od trideset godina, budući da se o tranziciji i Srednjoj Europi raspravljalo znatno prije 1986. „Vrijeme prije trideset godina važno je zbog toga što se upravo tada dogodilo u raspravama nešto što je ukazalo na razliku između dva moguća pristupa Srednjoj Europi. Prvi je bio izazvan onim Kunderinim tekstom, koji se mnogo prevodio i o njemu se u akademskim krugovima često diskutiralo, a govorio je o tragediji Srednje Europe. Tragedija se sastojala u tome što zemlje Srednje Europe tradicijski pripadaju Zapadu, ali su slijedom povijesnih okolnosti od njega odvojene. A to, upozoravao je Kundera, nikoga ne zabrinjava. Drugi tip rasprave kojim smo se u to vrijeme bavili bio je usmjeren prema traženju ‘onog trećeg’. Bila je to vrsta aktivnosti koja je putem susretâ, kojih je u talijanskoj Gorici ili Goriziji bilo više od dvadeset, tražila zajedništvo, čak i mimo ideje o bilo kakvoj političkoj promjeni. Tražilo se ono što nas je na određeni način vezivalo s jedne strane za Austriju i Italiju, a s druge strane za Istok Europe. Takva su se nastojanja pomalo karikaturalno označavala sintagmom Alpe–Adria“, objasnila je Nadežda Čačinovič.

Habsburški mit

Na to se nadovezao Tonko Maroević rekavši da je Srednja Europa tema koja je izbila u prvi plan s nostalgijom ljudi iz ugroženih zemalja te je obrazložio: „Kundera je izišao iz represivne, pomalo azijatske, kako je govorio, dominacije Sovjetskoga Saveza, smatrajući da mu je Srednja Europa mnogo bliža i logičnija. Na to je Peter Handke, uvijek enfant terrible, odgovorio da je Srednja Europa samo meteorološko pitanje jer da taj pojam nema veze s kulturom.“ Zatim je Tonko Maroević govorio o tome da je Srednja Europa nakon pada Berlinskoga zida imala ideju vraćanja nekoj normali, komunikaciji s razvijenim svijetom, sa svijetom demokracije i ljudskih sloboda te je spomenuo svojedobni zanos za knjigom Claudija Magrisa o habsburškome mitu u modernoj austrijskoj književnosti, pri čemu je Maroević pripomenuo da Magris, kao ni Krleža, nije želio afirmirati Austro-Ugarsku, nego je prema njoj zadržao kritički stav, ali je otvoreno priznavao da su u toj sredini nastale mnoge i nezaobilazne kulturne vrijednosti. „A što se tiče Hrvatske i Hrvata, treba reći da su se Hrvati od Šenoe nadalje borili protiv dominacije Beča pokušavajući se okrenuti prema Parizu. No, s druge strane, Beč ima svoju težinu i utjecaj; Beč Freuda, Loosa, Klimta, Mahlera, Schönberga, Poppera i Wittgensteina; to je Beč jedne nevjerojatno snažne kulture u kojoj smo participirali. Naravno, s druge strane, problem je Hrvata i Slovenaca odgovoriti na pitanje u kojoj ih je mjeri germanizacija ugrožavala i sprečavala da se razviju u nacionalnom i političkom smislu“, kazao je Tonko Maroević prije nego što će podastrti odgovor na neotklonjivo i ključno pitanje: „Je li Srednja Europa naša sudbina? Europa je naša sudbina. Ja kao Mediteranac tek parcijalno participiram sa svijetom kulturnih vrijednosti Srednje Europe, ali ih priznajem i cijenim. Međutim, ne bismo smjeli imati iluziju da je Srednja Europa homogenija nego što jest; pitanje je hoće li njezini narodi i zemlje jedni drugima htjeti i znati pomoći.“ Naposljetku se Tonko Maroević osvrnuo na književnika Danila Kiša kazavši: „Kiš, amblematični Srednjoeuropejac, svjestan snažne židovske komponente u tom dijelu Europe, rekao je da je ono što ujedinjuje Srednju Europu – antisemitizam.“

Tematizirajući sadašnjost i prošlost Srednje Europe, Tomislav Brlek ukazao je na zanemaren aspekt problema: da ne možemo govoriti o životu u jedinstvenome vremenu, kao ni o životu u jedinstvenome prostoru te da prostor Srednje Europe biva definiran na različite načine. Nevolja proizlazi iz toga, istaknuo je Brlek, što je taj prostor doživio najveći kulturni procvat u vrijeme koje je neposredno prethodilo raspadu golemoga Austro-Ugarskoga Carstva. Tomislav Brlek nadalje je podsjetio na povijesnu i geopolitičku činjenicu da su se granice Habsburške Monarhije u 18. stoljeću protezale od okolice Beograda na jugu do Krakowa na sjeveru, od rumunjske Transilvanije na istoku do Innsbrucka na zapadu, pri čemu su obuhvaćale Toskanu i Bruxelles. „Povjesničari obično misle da je Prag istočno od Beča, iz čega možemo zaključiti kako nije nužno da se ljudi kojima je historiografija profesija dobro snalaze u prostoru. Geopolitičke i kulturne granice nikada se ne podudaraju, i to iz dva razloga: prvo, kultura je obično najživlja na graničnim prostorima, dakle ono što politički dijeli kulturno spaja; i drugo, središta koja su monolitna u geopolitičkom smislu u kulturnom su smislu izrazito pluralna, kao Pariz, Beč i tako dalje. Smatram da odatle dolazi problem s kojim se suočavala i s kojim se još suočava Srednja Europa, a u svemu tome nije problematična samo Srednja Europa nego čitava Europa. Danilo Kiš u tekstu Varijacije na srednjoevropske teme citira Anatolea Francea, koji kaže da je Srednja Europa poput zmaja što ga ne zna točno opisati nitko tko ga je vidio. Dakle, svi koji pišu o Srednjoj Europi imaju svoje viđenje, i ta su viđenja u političkom i kulturnom smislu u većini slučajeva oprečna. Kiš jedno od tih viđenja naziva nacionalističkim, jer previđa sličnosti, a ističe razlike – a tomu je oprečno, prema Kišovim riječima, viđenje koje bi težilo razumijevanju i ujedinjenju, gdje se previđaju razlike i ističu sličnosti“, rekao je Tomislav Brlek te zaključio da se bitni problemi Srednje Europe, i ne samo nje, mogu razaznati u okolnosti da kulturni odnosi traju i nakon mijenjanja državnih granica, tj. da kulturni odnosi nadživljavaju geopolitičke.

Naposljetku se u raspravu uključila i publika, koja je, posve ispunivši sjedeća mjesta u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, pokazala veliko zanimanje za temu. Valjalo bi još spomenuti da je događaju na doista zavidnoj akademskoj razini prisustvovala i veleposlanica Republike Slovenije Smiljana Knez. Inicijatori, organizatori i sudionici zavrijedili su iskrene pohvale.