Eterična diva hrvatskoga slikarstva

Samozatajnost i čistoća bila je njezina maksima. Po njoj je Nives Kavurić Kurtović živjela i djelovala cijeloga svog postojanja. Iako se činilo da, nenametljiva, nije izravno uključena u javno natjecanje za opće dobro, njezina je ruka jasno govorila u korist etičkih i umjetničkih vrijednosti. Mijenjala je svijet sigurnim crtežom i romantičarskom dušom vidljivom u njezinim djelima. Predstavnica domaćega nadrealizma, ubraja se među najvažnije hrvatske umjetnice, što joj neosporno i pripada. Već 1997. to je prepoznato i u HAZU-u, kad postaje redovna članica, prva akademkinja u Hrvatskoj.

Međunarodna priznanja gotovo su je odvela u svjetske vode, ali nagrada koju je 1967. dobila na Bijenalu mladih u Parizu bila je samo potvrda dobra početka, ali ne i mijenjanja mjesta boravka. Umjesto pariške ponude, pristigle od sama francuskog ministra kulture i slavnog galerista Gervaisea, Nives Kavurić Kurtović odlučila je da će njezina stalna adresa biti atelijer u Cvjetnom naselju, u rodnoj kući koju je 1938, kada je Nives rođena, projektirao njezin otac Zvonimir Kavurić, tako da je znala reći da su njih dvije vršnjakinje. Posljednjih desetak godina djelovala je i u atelijeru koji joj je osigurao grad Zagreb. Sve je nastalo na tlu rodnoga grada, u krugu obitelji i kolega, pod snažnim utjecajima mnogih, ali među njima istaknuto mjesto imao je Krsto Hegedušić. Način na koji je opisivala to razdoblje života i rada potpuno je drukčije iskrio njezine oči, razina glasa bila je posebna, iz nje se moglo pročitati koliko je nestvarno bilo živjeti i raditi u atmosferi Hegedušićeve majstorske radionice, legla mnogih naših likovnih umjetnika i plodonosnih intelektualaca.

Slikarska aura

U pedesetak godina stvaralaštva Nives Kavurić Kurtović stvorila je zavidan broj djela, uglavnom kombinirane tehnike, zadanog crteža i neuobičajene vizure. Kada je upisala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1957, znala je da će je glad za likovnošću proganjati cijeli život. Slikarstvo, koje također studira, nakon klase prof. Frana Baće traži šire granice poimanja likovnog, umjetnosti kao filozofije življenja, kojoj ostaje vjerna do kraja. Ona i djelo te poneki čovjek, kolega, student ili autoritet stvorili su temelj za plodno tlo stvaralaštva, koje je rađalo vrijednim djelima. Stotinjak samostalnih i nebrojene skupne izložbe, koliko ih je otprilike imala u nas i u stranim galerijama, objedinila je retrospektiva proljetos u Galeriji Klovićevih dvora, Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju). Iako je u nekoliko navrata njezino stvaralaštvo bilo izloženo kao presjek cjelokupnog djelovanja, kao da je uspješno bježala od vlastite retrospektive. Je li ona za Nives KK, kako se znala potpisivati, značila konačnost, zaključak!? Nije nam poznato, ali je na kraju ispalo kao zaključak jer je svega nekoliko mjeseci nakon toga izgubila dugogodišnju bitku za život. Pluća koja su otkazivala nisu je mogla spriječiti da se u svakom boljem trenutku fizičkog zdravlja ponovo i opetovano vrati najvećoj ljubavi, svojoj umjetnosti, da na omeđene pravokutnike postavlja simbole životnosti, da im daje duh i dah sebe, da ih obilježava vječnošću. Njezina poetska nota, slikarska lirika, nježna aura dojmljiva na svakom djelu opisivale su Nives Kavurić Kurtović upravo osobom kakva je bila.

Divili su joj se zbog ljepote, zbog ženstvenosti i sigurnosti jer je znala što želi. I kad je istraživala, bila je originalna na način svojstven samo njoj. Ljudska figura na njezinim djelima živjela je također vrlo vlastitim, neobičnim životom; u svom svijetu jednako kao i Nives u zemlji nadrealnog.

Samu sebe opisivala je kao osobu koja voli ljude, ali joj je potrebna samoća u kojoj ni sa kim osim s vlastitim djelom ne dijeli svoju intimu. A djelo je govorilo suprotno, vapilo je za razgovorom i plijenilo živošću, vedrinom.

Sigurna ruka

Od prve izložbe u Studentskom centru u Zagrebu, koju joj je priredio Vjeran Zuppa prije više od pola stoljeća, do ove posljednje na Gornjem gradu, ostala je vjerna svom crtežu, liniji koja živi samostalno ili u slikarskom ruhu. Kakva god bila, ta je linija uvijek odvajala ovozemaljsko i onostrano, pišući maštovite slikarske pamflete ili, popularno, fantazmagorične priče, dajući im vladavinu trajnog pečata nad običnim svakodnevnim životom. Sinergiju uma i djela opisivala je sinkronitetom misli i ruke. Kao u dobrih starih majstora, kako je Nives KK govorila studentima, važna je sigurna ruka koja će provesti u djelo ono što vam je na umu. Takav stav govorio je umjetnici cijeloga života što treba slijediti, čemu težiti. Vlastitoj i jedinoj istini – svom svijetu mašte i gorljivosti. Bio je to vrt za igru sigurne ruke i vrlo jasne poruke koja se igrala s elementima likovnoga govora u preobrazbi svijeta, zbilje. Često su joj nedostajala sredstva pa bi posegnula i za rečenicom kako bi naglasila jasnoću i odstranila dvosmislenost. Pisanje u kombinaciji sa slikanjem bila je formula kojom je mogla opredmetiti misao i stvarati dijalog s promatračem. Crta duhovitosti bila je redovita odlika njezinih izložbi bilo da je riječ o rečeničnom sklopu, detalju, simbolu ili naslovu djela.

Život je provodila u skladu sa svim onim do čega joj je bilo najviše stalo. Uspješno je obavljala posao majke, profesorice na Akademiji (prof. emerita Sveučilišta od 2007), autorice koja je širila granice poimanja umjetnosti u suvremenom hrvatskom i europskom kontekstu. Stoga se nije lako oprostiti od nje i činjenice da hrvatska likovna scena ostaje bez osobe koja je bila toliko produktivna i jezgrovita. Iako je ostavila iza sebe zavidnu i vrijednu ostavštinu kao trajni trag na kojem će počivati jedna plodna era hrvatskoga slikarstva uopće i iz koje će studenti učiti o čistoći uma i sigurnoj ruci, odlazak Nives Kavurić Kurtović veliki je gubitak. Za kolege i druge, otišla je prva dama hrvatskoga slikarstva, jednako tiho kao što je i živjela.

Poetičan svijet onkraj zbilje

Život je nešto što se može planirati, ali se ne može predvidjeti. Tu je rečenicu slikarica dobro apsolvirala i spremno dočekala još kao mlada umjetnica. Taj svijet koji postoji, ali i koji neuhvatljivo lebdi pored nas, bio je prostor njezine slikarske bilježnice. Muškarac ili žena, ljubavnici, pojedinci, zaslužnici ili negativci bili su protagonisti vrlo egzaktnog svijeta duha, odraz mišljenja i, kao stvarni sudionici nedefiniranog identiteta, govorili su o stanju svijesti i njezinoj refleksiji u duboko promišljenim zapisima umjetnice koja je započela s istraživanjem nadrealnog, koketirala s razornošću enformela, ponekad stvarala u naručju dječjega crteža i figuracije ilustrativnog jednakom čistoćom kao i Juan Miró, i time otvorila novo poglavlje hrvatske likovne umjetnosti. Nastavila je u svom propitivanju svijeta i otvorila vrata svemirskih odaja u kojima je prostrt ležaj za potomke istih namjera, nove istraživače umjetničkog. Veselje i zabava, lakoća i predanost vidljiva u svakom potezu, omeđena linijom i rubom formata prelijevale su umjetničku širinu poput prepune čaše. Iako je bolest utjecala i na njezin likovni izričaj mijenjajući ga nekom drugom retorikom u ozbiljnije obojena djela, odveć je jaka Nives KK da bi odustala od svog izvora. Osjećaj konačnosti donio je samo veću duhovnost i rječitije slike. Iako je htjela biti samo kap u moru obilja umjetnosti, vjerojatno nije bila svjesna vlastite snage ni svog utjecaja na mnoge, pa i na koje će njezino djelo tek u budućnosti djelovati. Shvatljivo je to iz njezine nenametljivosti. Za života prijeko potrebne samoću i tišinu nije uspjela zadržati nakon odlaska, jer vijest o njezinoj smrti vrlo je glasno odjeknula diljem zemlje i šire. Iako je živjela tiho kao jeka, stvarala je gromoglasno pronoseći radost slikarskog čina. Iako je klizila poput samozatajna duha, zaorala je brazdu za sjeme nove stvarnosti, otvorila je prostor koji će još dugo iza nje tražiti sljedbenike da ga popune novom figurativnošću nalik njezinoj.

Između 18. siječnja 1938. i 30. listopada 2016. nalazi se golemo blago hrvatske suvremene umjetnosti, koje nam je na čuvanje predala Nives Kavurić Kurtović na svom konačnom odlasku. 

BIOGRAFIJA

1938. rođena 18. siječnja u Zagrebu

1957. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu

1962. diplomirala grafiku i slikarstvo u klasi prof. Frana Baće

1962– 67. majstorska radionica Krste Hegedušića

1963. počinje samostalno izlagati

1967. prva nagrada 5. bijenala mladih u Parizu

1968. prva nagrada u Grazu, 2. Internationale Malerwochen

1971– 94. članica Galerije Forum

1973. godišnja nagrada Josip Račić

1982. Grand prix 8. međunarodne izložbe crteža, Rijeka

1983. članica HDLU-a i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti

1990. prva nagrada 25. zagrebačkog salona

1996. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u umjetnosti

1997. prva žena u redovnom članstvu HAZU-a

2003. nagrada za životno djelo HDLU-a

2004. nagrada Vladimir Nazor za životno djelo

2007. prof. emerita Sveučilišta u Zagrebu

2016. umire u Zagrebu 30. listopada