Dekadentni svijet glamura

Neurotični Njujorčanin Allan Stewart Konigsberg tijekom gotovo tri i pol desetljeća, točnije od komedije San ljetne noći iz 1982, koja se gdjekad prevodi i kao Seksi komedija Ivanjske noći, neumorno snima barem jedan film godišnje, a recentna romantična humorna drama Café Society njegov je 47. igrani film. Nakon što se izuzetno uspjelom i Oscarom za najbolju glavnu žensku ulogu Cate Blanchett nagrađenom crnohumornom egzistencijalnom dramom Jasmine French 2013. poslije osam godina izbivanja iz New Yorka i Amerike vratio i samom sebi i Americi i dijelom Velikoj Jabuci, neumorni Woody nastavio je snimati za standarde na koje nas je nekad naviknuo tek osrednje, neosporno šarmantne, lako gledljive, učinkovito estetizirane te u manjoj ili većoj mjeri prepoznatljivim alenovskim dodirom obilježene, ali i po maločemu pamtljive naslove. Ni romantična komedija Čarolija na mjesečini, u kojoj u sadržajnom smislu nije ponudio ništa novo te se neobvezno pozabavio oprekama realno – nerealno i racionalno – iracionalno, ni humorna drama Nerazuman čovjek, također djelo tanke dramske premise, idejne površnosti i zamjetne klišeiziranosti, ljubiteljima redateljeva opusa u cjelini ne nude ništa više od podsjećanja i nostalgije, podjednako za vremenima u kojima je Allen bio autorski najzanimljiviji i najpotentniji, kao i za razdobljima u kojima smješta priče određenih filmova. U posljednjoj fazi stvaralaštva ostvarenja osamdesetogodišnjega filmaša pate od pravocrtnosti, određene makar i zavodljive artificijelnosti te manjka autorskog angažmana, što su realno boljke velikoga broja njegovih filmova tijekom protekla dva desetljeća. Allen je napustio dominantno realistično postuliranje intimnog svijeta svojih likova kao i realizam u oslikavanju širega društvenog konteksta, sve više se utječe bajkovitosti i frivolnosti, a filmovi su mu uglavnom karakterne i dramske konstrukcije kojima nedostaje uvjerljivosti i izraženijega spomenutog nekadašnjeg alenovskog dodira, kojim je i obične priče pretvarao u sjajno režirane vatromete emocija, glumačkih bravura i iznijansiranih karaktera.

Sve navedene osobine razvidne su i u, u opisanom kontekstu u cjelini ipak zamjetno uspjelijoj, romantičnoj humornoj drami Café Society, još jednom filmu u kojem Allen i sebe i gledatelje vraća u prema njemu ljepša, romantičnija, jednostavnija i mirnija vremena, pa tako čak i posljednje razdoblje Velike depresije 30-ih može izgledati vrlo atraktivno i zavodljivo. Posrijedi je u svim izvedbenim segmentima staromodna storija o ljubavnom trokutu, a staromodnost se ovdje naposljetku ispostavlja kao vrlina, storija koja je elegantno napisana te raspoloženo, dosta sugestivno i povremeno mladenački svježe režirana, i u kojoj Allen još jednom demonstrira spoj nepretenciozne mudrosti, sardoničnoga humora te dovoljne spretnosti i suptilnosti u profiliranju i vođenju likova. U središtu je priče prvog Allenova digitalno snimljena filma, čija je najveća vrlina fascinantna začudnim pastelnim koloritom obilježena fotografija velikoga Vittorija Storara, trostrukog oskarovca koji za ovaj rad zavređuje novu nominaciju, Bobby (Jesse Eisenberg nakon niza slabih rola u još slabijim filmovima ovdje ostavlja vrlo dobar dojam), isprva naivan mladić iz Bronxa koji stiže u Hollywood želeći se pod zaštitom ujaka i utjecajnog agenta Phila Sterna (smireni Steve Carell) afirmirati u industriji zabave i možda na filmu. Bobbyjevo druženje s Philom i njegovim zvjezdanim klijentima autor očekivano koristi za odavanje počasti klasičnom Hollywoodu, no zbivanja na vrijeme iz L.A.-a seli u New York, gdje će protagonist postupno preuzeti vođenje elitnoga noćnog kluba, prethodno konstruirajući ljubavni trokut koji s Bobbyjem i Philom zatvara mlada Vonnie (također vrlo dobra Kristen Stewart), Philova tajnica. Složen odnos s njom Bobbyja će natjerati na sazrijevanje, raskrštavanje sa snovima i iluzijama te na određeni način „ogrubljivanje“.

Allen itekako dobro zna kako privući i vezati gledateljevu pozornost, pa vješto i prilično intenzivno eksploatira art deco, romantične konvencije i klišeje, frivolnost i dekadenciju svijeta glamura. Pritom stalno i u priči i u svojoj naraciji u offu zadržava ironijski i crnohumorni odmak, zahvaljujući čemu ni mafijaška ubojstva ni pogubljenje Bobbyjeva starijeg brata, koji je prethodno s judaizma prešao na kršćanstvo jer judaizam ne vjeruje u zagrobni život, ne doživljavamo odveć ozbiljnima. Šteta što više nisu iskorišteni vrlo zanimljivi sporedni likovi Bobbyjevih roditelja, osobito njegova oca kojega sjajno tumači Ken Stott, skromnog i razočaranog Židova odana obitelji, ma kakvi njezini članovi bili.