Vrsta koja izumire

U čemu je tajna zanimljive rock-autobiografije, one koja se čita poput trilera i čitatelja obuzima od uvodnog do zaključnog poglavlja? U slučaju njujorške rock-pjesnikinje Patti Smith i njezinih nagrađenih memoara Tek djeca (Just Kids) ključ je u beskrajnoj, strastvenoj posvećenosti Umjetnosti – ne samo svojoj. Govorimo li o Dylanovim Kronikama, trik je u nekonvencionalnoj strukturi, u kronološkoj „razbacanosti“, u onome što morate izostaviti ne biste li postigli efekt skrovitosti. I, naravno, u vrhunskoj pripovjedačkoj vještini.

A Springsteen?

„Odrastao sam u obalnom gradu s drvenom šetnicom uz ocean, u kojem je gotovo sve prekriveno nijansom prijevare. Kao i ja. Sa svojih dvadeset godina nisam bio buntovnik u trkaćem automobilu nego gitarist na ulicama Asbury Parka, već tada blisko povezan s onima koji ‘lažu’ u ime istine… sasvim običnim umjetnicima.“

Tim riječima počinje opsežno memoarsko štivo Born To Run koje se, kako većina recenzenata voli naglasiti, čita onako kako se slušaju i gledaju Sringsteenovi koncerti – napeto, u povišenom stanju svijesti i jako dugo. Na petstotinjak stranica teksta koji pomalo vrluda autor ne razotkriva samo umjetnika koji je stvorio osamnaest studijskih albuma, nego ogoljava ono najljudskije u sebi – svoju običnost, ranjivost, kompleksnost.

Bruce Springsteen čovjek je velikih gesta. Jack Nicholson proglasio ga je „kraljem New Jerseyja“, ne bez razloga. Zapravo, u njegovu profesionalnom i osobnom životu grandioznost je mjerilo svega. Njegove su teme, prirodno, uvijek sudbonosno velike bez obzira pjeva li o ljubavi, prekidima, društvenim anomalijama, posljedicama policijskog nasilja, terorističkom udaru na „blizance“, ili o automobilima kao metaforičkom sredstvu za postadolescentski bijeg. Raskošan, s odjekom i stilizirano sirov zvuk njegovih ploča (dobiven tako da se snima glazba, ali i prostorija) stišava se tek na finim akustičnim ostvarenjima poput Nebraske, u kojima filmičnost njegovih pjesama dolazi do punog izražaja.

Njegovi koncerti druga su strana iste medalje, jer Bossova verzija rock and roll fantazije pun smisao dobiva samo na pozornici, u grotlu zajedništva, u procesu pobuđivanja i održavanja kolektivne četverosatne emotivne tenzije, u eksploziji skupnoga zanosa, gdje su tehničke finese i vokalna sofisticiranost od drugorazrednoga značenja. Tek onda glazba može ispuniti svoju pravu svrhu – svrhu svojevrsne sekularne religije u kojoj svatko ima pravo sudjelovati i u kojoj jedan i jedan (kako autor naglašava) prestaju biti dva i postaju tri.

Čini se da je to ujedno nit koju je Springsteen slijedio ispisujući autobiografiju Born To Run. Knjiga je nedavno objavljena i u nas, ali naslov je iz posve nejasna razloga ostao u izvornom obliku, nepreveden, kao da bi njegova hrvatska inačica, Rođen za bijeg, umanjila originalni učinak.

Ako je Elvis oslobodio naše tijelo, a Dylan naš um, onda je stvaralaštvo Brucea Springsteena (autora te opaske) pokušalo uspostaviti ravnotežu između ta dva pola. Njegove najbolje skladbe, poput Badlands, It’s Hard To Be A Saint In The City ili Born To Run pobuđuju fizički pokret istovremeno potičući na promišljanje, ili naprosto prizivaju nadu, kao u temi Waitin’ On A Sunny Day. S druge strane, njegove balade, kad su uistinu dobre, funkcioniraju poput evokativnih uglazbljenih sličica iz svakodnevice, odnosno emotivnih isječaka iz kolektivne urbane psihe.

Bez obzira što zvuči stereotipno, stoji zaključak da smo u ovom memoarskom obilju uistinu dobili ekvivalent njegova maratonskog koncertnog nastupa: kao i Springsteenovi koncerti, a to zna svatko tko je barem jednom imao prigodu vidjeti ga uživo, knjiga pulsira nezaustavljivom energijom. Dugačka je, katkad se čini i predugom, dinamična je, uzbudljiva i mnogo razotkriva, neusiljena je i puna života – čak i onda kad pokušava uhvatiti i artikulirati tjeskobu i muku. Povremena odsklizavanja do ruba kiča („Konačno, rock ‘n’ roll glazba jest izvor vjerske i mistične moći“) kvare dojam, ali ne previše.

Springsteen je itekako svjestan svojih ograničenja, prije svega manjkavosti svojeg sirovog, nerafiniranoga vokalnog izraza pa će napisati da je – svjestan ograničenosti svojega glasa – od njega uvijek nastojao dobiti najviše u smislu ekspresivnosti. Riječ je o usrdnom radniku i upornom glazbeniku koji će u detalje oslikati ponore i zamke u koje je zamalo ili stvarno upadao tijekom karijere, a posebice u „probojnom“ razdoblju prva tri studijska albuma.

Ovdje vrijedi podsjetiti na jednu od najcitiranijih rečenica iz pop-kulturnog i rock-vokabulara sedamdesetih, koju je nakon nadahnuta Bruceova bostonskog nastupa 1974. naivno i nevino sročio Jon Landau, tadašnji kritičar underground časopisa The Real Paper: „Vidio sam budućnost rock ‘n’ rolla i njegovo ime je Bruce Springsteen.“ Doista, bila su to vremena u kojima vam je jedan ekstatičan ili omalovažavajući kritički osvrt mogao uz malo sreće ili nesreće preusmjeriti karijeru, a Bruce je prvi koji će priznati da je na putu prema gore često pomagala sreća. (Uostalom, kako kaže, sve do albuma The River odnosno hit-singla Hungry Heart, njegovu su publiku činili većinom muškarci i rock-kritičari). Landau mu ubrzo postaje prijatelj, producent i menadžer.

Želimo li pojednostavniti priču, Springsteenova umjetnost proizlazi iz procjepa između njegova radničkog podrijetla kojemu je uvijek nastojao ostati vjeran, i potrebe za dokazivanjem pred masovnom publikom što nužno vodi na područje slave, logike velikih brojeva, industrije, novca i povlastica. No, put od frustriranog, ne osobito sretna klinca iz Freeholda u Jerseyju („kad me otac gledao, nije vidio ono što je želio vidjeti“, „bio sam mu uljez, stranac“) do statusa svjetskoga rock-fenomena ipak je prevaljen dostojanstveno, uz tek nužne kompromise.

Ako je autobiografijom Tek djeca Patti Smith ispisala ljubavno pismo životnom prijatelju, fotografu Robertu Mapplethorpeu, ali i njujorškom umjetničko-boemskom miljeu 70-ih, onda je Born To Run, kako netko reče, Springsteenovo ljubavno pismo vlastitoj publici; moru posvećenih ljudi, raštrkanih posvuda po Globusu, koji su povjerovali njegovoj veličanstvenoj, himničnoj običnosti. Njegova ranjivost i osobni demoni ovdje su posebno rasvijetljeni, dakako iz prve ruke. Depresija je, piše on, „blues“ koji „ne skače na vas naglo. Prikrada se. Ubrzo nakon šezdesetog rođendana kliznuo sam u depresiju kakvu nisam iskusio od one prašne noći u Teksasu prije trideset godina...“

No bluesu unatoč, Springsteen, jasno, pripada pobjednicima, i dalje funkcionirajući poput prirodne sile koja slijedi samo vlastite unutarnje zakone.

Vjerojatno je zato Springsteenova ostavština davno uspjela ne samo probiti lokalne okvire nego se i razliti diljem svijeta, nadrastajući granice mitske Amerike koju u mnogočemu definira upravo Springsteenov amalgam spektorovskih zvučnih bombi, Motown-soula, country-rocka, gatrijevskog folka, energičnoga gospela, hiperaktivnog rhythm and bluesa te popa za odrasle. I sve koji se tako osjećaju.

On je posljednja američka i svjetska rock-zvijezda staroga kova, vrsta koja izumire. Čovjek koji je sve sažeo u nekoliko riječi: „Kad se odmaram, nisam opušten. Da bih se opustio, trebam nastupati.“