Vrata raja

Vrata požeške katedrale kiparice Marije Ujević odsad će se u hrvatskoj povijesti umjetnosti zvati Vrata raja.

Svaka crkvena vrata simbolično su vrata raja, jer vode u kuću Božju. I ona najskromnija, i ona u kojima je taj prijelaz, taj ulaz popraćen najvećim ulogom ljudske umjetnosti – kao Wiligelmova, Ghibertijeva, Manzùova… ili, u hrvatskoj, nimalo neznatnoj baštini, ona Buvinina u Splitu ili Kovačićeva na hvarskoj katedrali. Sva su ta vrata, međutim, historiata, na njima je ispričana neka priča, koja teče i spaja se kroz gušći ili manje gust raster odijeljenih polja. (Svima, usput rečeno, pa i vratima Marije Ujević, zajednička je činjenica da su savršena kad su zatvorena.) Vrata Marije Ujević po nečemu se ipak veoma razlikuju. Ona nisu podijeljena u polja, ona ne funkcioniraju kao narativni slijed. Ona se ne doživljavaju neizbježnim polaganim čitanjem, nego počinju sintezom. Ona donose munjevitu spoznaju koja se onda polagano razliježe i opušta, lelujajući se na valovima. Na gotovo paradoksalan način autorica je u ovim vratima iskazala cijelo svoje prethodno djelo, koje je u mnogome bilo obratno postavljeno. Marija Ujević jest osoba sinteze. Njezine skulpture ne pripovijedaju, nego kažu. Njihova su lica manifesti duha, a kretnje tijela identifikacijski znakovi. Ali tako zgusnuti, kipovi su teški, tendiraju zemlji, vuče ih sila teža. Oni su ukipljeni i usidreni u tlo, u mjesto, otreseni od prašine trenutaka, vraćeni u povijest. Odaju ozbiljnost i snagu, ne potpomažu se patetikom, nemaju potrebe izlagati autoričinu nježnost. Dapače, Marija Ujević sklonija je ironičnom, pa i grotesknom rakursu. U Vratima raja prepoznaje se njezina osnovna crta, sažetost, zgusnutost, subito tutto e dopo da capo. No to sve obrnuto je od težine i postojanosti. Snaga je iskazana nježnošću, a lakoća kojom odišu ove brončane površine valjda je ona krajnja koju kiparska ruka može dosegnuti. Reljef je plitak, ali zvučan kao partitura visokih oktava, a njegova razgibanost nalik je svojevrsnoj kaligrafiji – jednokratnom pismu jednokratnog jezika.

Mnogo lakše i češće prepoznajemo nesreću nego sreću. O tome je neke bitne retke ispisala Ivana Brlić Mažuranić u pripovijesti O Zorku Bistrozorkom i o sreći. Voajere svih zemalja, a takvo je danas stanovništvo svijeta, više zanimaju tuđa zla i katastrofe nego mir i dobro. Medijska ponuda tuđe sreće pripada u očekivanje prolaznosti. Zbog toga nam je sila teža uobičajenija referencija od sile uzmaha. Čak ne znam da li takva sila postoji i da li se tako zove. A ipak, ona se očituje u svemu i svuda oko nas. Jer sve raste. Sve se, doduše, zaustavlja i umire. Ali zato se nada, upisana u ljudski kod, ma kako se netko prema njoj cinično odnosio, opire sili teži. Granice rasta služe da se otvori predodžba o neograničenom rastu. Takav neograničeni rast napušta mjesto i prelazi u stanje. U tradicijama najrazličitijih kultura i civilizacija postoji cilj takva putovanja, nudeći različit omjer pamćenja i zaborava. U našoj tradiciji zovemo ga rajem.

Prostodušnost ljudskog zamišljanja iskazivala se u doslovnom prenošenju ljudskih modela na teško shvatljive obećane sfere. To obećane uvijek dakako polazi od izgubljene. To posljednje olakšava oslikavanje zamisli, od četiriju rijeka, stabla (spoznaje), zmije i jabuke, pernatih anđeoskih krila, savršenih vrtova i hurija, do raznih drugih više ili manje šifriranih potankosti. Ipak, razvoj ljudskih znanosti i tehnika mijenja i šifre i repertoar metafora, stvarajući nove zalihe, možda sve manje ikonodulske, sve skeptičnije prema priči, a otvorenije prema gibanju i svjetlosti. U tom smislu Vrata raja Marije Ujević upravo su u čudesnom suglasju sa suvremenim trenutkom. Ono što je Marija Ujević rekla o raju jest sam put prema njemu; sama sila uzmaha; vjetar uzlijetanja; neograničeni rast.

Raj je, može se skromno reći, dobro obavljen posao, ispunjena dužnost, izvršena služba; dobro obavljen posao, u svakom smislu, i u onom u kojemu ljubav ne moramo posebno imenovati. Kad svijest i savjest potvrdi čin, možemo računati na Božje priznanje. Ostatak raja pripada u njegovu milost.

Marija Ujević napravila je odličan posao. Izvršila je savršenu službu. Ovim remek-djelom ne samo što je na velika vrata ušla u povijest hrvatske moderne i suvremene umjetnosti nego je sigurno stekla i svoju parcelu raja.