Vijenac 591

Glazba

Ansambl Cantus obilježio petnaest godina rada

Vedro ozračje obljetnice

Maja Stanetti

Cantus ansambl označio je 15. obljetnicu djelovanja prije nekoliko mjeseci izdanjem trostrukoga CD-a s izborom snimki izvedbi uživo za koji je izabran naziv dvojakog značenja Cantus Live(s): Cantus uživo ili Cantusovi životi. Trostruki CD predstavljen je uoči svečarskoga rođendanskog koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu. Svečano, ali ponajprije punom parom radno, obilježeno je desetljeće i pol djelovanja Cantusa, koji je osnovan kao rezidentni ansambl za programske potrebe Muzičkog biennala Zagreb. Malo-pomalo postao je nezaobilaznim dijelom koncertnog života i provedbom ideje kontinuiranih izvedbi i praizvedbi djela 20. i 21. stoljeća u vlastitom koncertnom ciklusu u nevoljno nagluhoj maloj dvorani Lisinski, a nedavno zakratko i u bivšem ciglenom industrijskom zdanju Laube.

Cantus je gradio koncertni repertoar dijelom iz vrijedne glazbene literature koja slabo nalazi mjesta na redovitim koncertnim programima u kojima se vikendom uvijek sluša isto sa zvjezdanim ili manje zvjezdanim izvođačima kratka sjaja iz marketinških radionica ili pak onih s terapeutskom svrhom začinjenih usputnim druženjem mimo radnih obveza. Ideja nastavka stalnog rada Ansambla nakon prijelomnoga Biennala 2001. bila je i senzibiliziranje javnosti za zanemarivano burno vrijeme glazbenih mijena s predstavljanjem ključnih djela i novih skladateljskih trendova u nas i u svijetu. Za petnaest godina upornost i kvaliteta izvedbi ostavila je neizbrisiv trag i vjernu gomilicu neke nove publike sastavljene uglavnom od nadasve znatiželjnih mladih ljudi i okorjelih bijenalaca. U tom je kontekstu poseban naglasak na hrvatskim skladateljima.

U petnaest godina kroz ruke Cantus ansambla prošlo je mnoštvo praizvedbi djela koja su se izravno ili neizravno od njih naručivala pa se kajdanka podebljala. Za svečani koncert valjalo je jako skraćeno izabrati program koji reprezentativno spaja kapitalna djela i sasvim svježe note ispod čekića. Među reprezentativnim skladateljima za stoljetno razdoblje našle su se skladbe Györgyja Ligetija i rani opus sustavnog začetnika promjenjivih vremena Arnolda Schönberga. Potpuno nove skladbe bile su one dvaju dirigenata Cantusa, Ivana Josipa Skendera i osnivača Berislava Šipuša, te kao prijatelja Ansambla neumorna „zabavljača“ Zygmunta Krauzea.

Kapitalni Ligetijev Koncert za klavir i orkestar u kratku je vremenu trebao svladati sposobni Filip Fak. Ipak, prekratko vrijeme za pripremu čitački i tehnički iznimno zahtjevna djela imalo je svoju cijenu. Zbog ozljede morao je preskočiti jedan posebno opak stavak, a i tonus izvedbe sniziti, u čemu mu se intenzivnom grmljavinom Ansambl pod vodstvom Ivana Josipa Skendera ni izbliza nije pokazao dovoljno suradljivim u potrazi za ravnotežom odnosa solista u kutu skupine na podiju. Ekspresivni ulomak iz Schönbergova stvaralaštva bio je jedinstveni monodram Erwartung, Iščekivanje s početka 20. stoljeća, nastao prema turobnom tekstu uznemirena toka svijesti nesretne žene koja je pronašla tijelo mrtvoga ljubavnika. Kao i obično, savršeno spremna Monika Cerovčec donijela je tekst pazeći na svaki detalj, lijepo i primjereno oblikujući svaki ton, ali je u tom oblikovanju dijelom izostala očekivana uvjerljivost i ekspresivnost izraza duboko uznemirene duše, kada nije bitno koliko je svaki ton lijep, nego kakav se sadržaj donosi.

Praizvedeni Exodus 2016 Zygmunta Krauzea, posvećen povorkama izbjeglica i protjeranih kojima smo svjedočili, ostaje dobro skrojena, nabijena i karakteristično zavodljiva skladba koju se i u snovima teško može povezati s nelagodnim povodom. Od svih hrvatskih skladatelja koje je u petnaest godina izvodio Cantus ansambl svečarskoj su obljetnici pridonijela njihova dvojica skladatelja i dirigenata (udvoje u Šipuševoj skladbi). Skender je skladbu Versi dedicati posvetio upravo članovima ansambla od jednoga do drugog i u miru i u svađi istovremeno spretno umećući raznovrsne reminiscencije na atraktivna sola pa i sentimente filmske glazbe solo trube Nina Rote. Ukratko, duhovita i zaigrana, katkad možda i samoironična posveta, kojoj se pridružio i Šipuš oduzevši ansamblu instrumente. Dva su „zbora“ pod vodstvom Skendera i Šipuša istovremeno privlačnim prožimanjem izgovarala jednostavno ritmizirane slogove uz druge popratne pojave maloga glazbenog teatra. Možda i samoironično u sveprisutnoj estradizaciji. Vedro ozračje obljetnice postalo je ishodom za neko sljedeće „okruglo“ obilježavanje djelovanja Ansambla, koji je barem malo pridonio promijeni percepcije u prihvaćanju glazbe iz nedavne prošlosti i one novonastale.

Vijenac 591

591 - 27. listopada 2016. | Arhiva

Klikni za povratak