Slon u sobi

Moglo bi se reći da je dokumentarac Gazda redatelja Darija Juričana i scenarista Zvonimira Tivona priča o onome što se u engleskom jeziku opisuje metaforom „slon u sobi“. O onome za što svi znaju i čega su svi svjesni, o nečemu što upadljivo bode oči, ali se svejedno svi pretvaraju da tog nečeg nema, da ga ne vide, da o njemu ne žele govoriti i da jednostavno nikakvi problemi oko tog „slona“ ne postoje. No „slon“ je tu, nikakvim poricanjem ili nepriznavanjem njegova postojanja neće nestati, štoviše protokom vremena postaje sve veći i očitiji, ali to svejedno ni za jotu ne umanjuje više društveno a manje pojedinačno licemjerje koje se ogleda u njegovu konstantnom prešućivanju i zatvaranju očiju pred toliko bjelodanim i neprijepornim. Društveno licemjerje ponajprije se odnosi na određene, u pravilu financijski i(li) interesno povezane i umrežene strukture koje od „slona“ i suradnje s njim imaju manje ili veće koristi, ovisno o vlastitoj veličini, jačini i važnosti, odnosno o tome radi li se o nekoj lokalno, regionalno ili pak nacionalno važnoj i umreženoj skupini. Pojedinačno licemjerje najčešće je uvjetovano egzistencijalnim razlozima i u tom smislu sasvim razumljivo, jer ljudi jednostavno ne žele ostati bez posla i potencijalno ugroziti sebe i svoje obitelji, pa pristaju na kolektivnu igru i mimikriju s formalnim zanemarivanjem „slona“.

Odušak od tog konstantnog pretvaranja i žmirenja pred toliko očitim možebitno pronađu tek u gledanju filmova kakav je Gazda, u masovnom pohađanju njegovih projekcija (u neovisnoj mreži kina u kojima se film prikazuje diljem Hrvatske sve su projekcije izuzetno posjećene i rasprodane), u smijanjima, odobravanjima i pljeskanjima tijekom gledanja, kao i u izuzetno pozitivnoj i afirmativnoj usmenoj predaji o filmu, te njegovim hvaljenjem na društvenim mrežama. Film, čitav koncept njegova nastanka i sve što ga prati – od crowdfunding kampanje kojom je financiran dotacijama građana do zahvaljujući istoj kampanji objavljene knjige identična naslova istraživačkog novinara Saše Paparelle – tako u određenoj mjeri postaju društveni fenomeni koje napokon, unatoč pokušajima opstruiranja distribucije i marginaliziranja čitavog projekta do razine uklanjanja tekstova o njemu s portala, ne mogu zanemariti ni javni ni privatni mediji, od kojih mnogi pa možda i većina pripadaju onim u „dealove“ sa „slonom“ umreženim strukturama. Sve to, pak, ukazuje na kompleksnu i iznimno zanimljivu društvenu i također u manjoj mjeri pojedinačnu podsvijest, na dominantno kolektivno a u znatno manjoj mjeri pojedinačno podsvjesno koje leži u korijenu socijalnih, egzistencijalnih i inih trauma ovog društva.

Dokumentarac Gazda zanimljiv je na trima razinama: onime što prikazuje, onime što iz raznih razloga ne prikazuje, odnosno izočnošću autorovih sugovornika koji bi se trebali i morali naći pred kamerama, te načinom na koji je realiziran i u konačnici oblikovan, sve do odjavne špice na kojoj je velik broj suradnika naveden samo inicijalima. Ono što film prikazuje jest stvaranje i širenje jednog poslovnog carstva u čijem su središtu jedan neosporno izuzetno sposoban čovjek i njegov danas pokojni otac, u socijalističkom sustavu važan gospodarski i politički čimbenik (direktor poljoprivrednog dobra u Božjakovini, direktor megatvrtke Agrokombinat iz koje je nastao Agrokor, poslanik u Vijeću proizvođača u Saveznoj skupštini, član uprave Zagrebačke banke, zastupnik u Saboru SR Hrvatske…) koji je nastradao s proljećarima pod optužbom za nacionalizam, dok mu se formalni krimen pronašao u financijskim malverzacijama povezanima s kupnjom Dinamova trenera Zlatka Čajkovskog. Njegov sin i vlasnik Agrokora, koji prema vlastitim riječima izgovorenima i u filmu u Hrvatskoj i susjednim državama zapošljava 63 tisuće ljudi, naslijedio je očev posao s uzgojem cvijeća započet nakon izlaska iz zatvora, pretvorio ga u unosan biznis te malo po malo, kupovinom prestižnih „brendova“ poput Zvijezde, Leda, tadašnjeg Unikonzuma i Jamnice razvio poslovno carstvo, za razliku od većine ostalih pretvorbenih tajkuna koji su preuzete tvrtke mahom upropaštavali i prodavali.

Vlasnik megakoncerna Agrokor i „gazda“ Hrvatske ima sjajan „njuh“ za posao, i Dario Juričan, producent i redatelj u filmskoj udruzi Blank_filmski inkubator koji je znanja o sedmoj umjetnosti stjecao na Londonskoj filmskoj akademiji, te autor nekoliko zapaženih kratkih projekata (Imaš ti neku priču?, Ijkl…) to ne negira, naprotiv.

Ono što film ne prikazuje, sugovornici kojih iz raznih razloga nema, kao i način financiranja i realizacije filma, govore pak jako mnogo o Hrvatskoj. O društvu u kojem vlada sprega politike, zakonodavstva i medija, u kojem su sindikalni šefovi ponekad korumpirani i nečiji „igrači“, u kojem se natječaji namještaju za jedinog i najboljeg ponuđača, pa se za istog tog ponuđača po hitnim postupcima mijenjaju i prilagođavaju zakoni, procedure i Generalni urbanistički planovi, za njega se resursi poput izvora Jane u Jastrebarskom godinama čuvaju, baš kao što se i desetljećima zataškavaju afere poput nestanka žita iz Državnih robnih rezervi. I o društvu u kojem blagajnice u Konzumu rade za dvije i pol do tri tisuće kuna, u kojem važniji „igrači“ redom pate od zaborava vlastitih odluka i poteza, te u kojem redateljev otac, koji je imao identične školske i poslovne početke kao i Gazda, za razliku od potonjeg sinu nakon smrti ostavi tek polovinu stana pod kreditom, malu vikendicu u Zagorju i stari pisaći stroj.

Filmu bi se moglo dosta toga prigovoriti, od pomalo zamornog podastiranja velikog broja dokumenata s podcrtavanjem najvažnijih rečenica, što je pak autorova odluka da pedantno dokumentira sve o čemu se u filmu govori da mu se ne bi moglo prigovoriti zbog nevjerodostojnosti i manipulacije, preko nepotrebne i odveć doslovne animacije s Godzillom koji hara Zagrebom i Hrvatskom, do također suvišne i plakatne usporedbe „državnog prijatelja br. 1“ s Franjom Tahijem. No vrline djela, kojem detalji o redateljevu ocu te majka kao izuzetno zahvalna sugovornica daju zasebnu dimenziju intimnosti i zanimljivosti, u cjelini svakako pretežu nad manama.