Slobodar uvjeren da smijeh ruši sve tabue

U razdoblju od svega tjedan dana stigle su dvije tužne vijesti: nakon odlaska Andrzeja Wajde, devedesetogodišnjaka, umro je i Dario Fo, koji je svoju devedesetu navršio prošloga ožujka. To kao da potvrđuje staru tezu po kojoj zlo nikad ne dolazi samo, odnosno onaj algoritam vijesti, koji iskustveno tvrdi da su dobre vijesti uvijek pojedinačne i osamljene, dok one zle dolaze najmanje u paru. Kako god bilo, europska kultura bitno je osiromašena odlaskom te dvojice velikana – za koje se može učiniti da su zastupali disparatna, ako ne (u mnogočemu) suprotna gledišta. Ipak, postoje i njihove zajedničke crte: dosljedno zanimanje za povijest (pogotovo onu neispisanu, ili tendenciozno ispisanu), jedna je od markantnih, a druga svakako težnja prema oslobađanju čovjeka od ideološkoga ropstva i služenja mitovima. Wajda, čiji se život odvijao u sivome okružju „realnoga socijalizma“, slobodu je pojedinca vidio u uspostavi građanskoga društva; Fo (koji je u takvu društvu živio, obuzet njegovim proturječnostima i nesavršenostima), u nekoj vrsti anarhističke utopije. Obje solucije, međutim, vidljivo su lišene totalitarističkih aspekata.

Zato se Darija Foa, glumca, književnika, redatelja, scenografa, slikara, svestrane umjetničke osobnosti, renesansno potpuna teatarskog čovjeka, u prvome redu i možemo sjećati kao slobodarska demistifikatora i desakralizatora dogmi, dostojna nasljednika onih kasnosrednjovjekovnih giullara koji su bili uvjereni da smijeh ruši sve tabue te da nema stvarne granice njegovoj oslobodilačkoj moći. U tu veliku tradiciju, kao i onu ne manje derizivnu, naime commedije dell’arte, upisujemo Foa, i navodimo, kao primjere, njegove najpoznatije naslove: Ne živi se samo od kruha (Non si vive di solo pane), Mistero buffo (doslovce: Smiješni misterij), Slučajna smrt jednog anarhista (La morte accidentale di un anarchico), Zapovijed sedma: kradi malo manje! (Settima: ruba un po’ meno! –  farsa od stotinjak stranica, koju sam, nota bene, imao zadovoljstvo sam prevesti te se tako izravno uvjerio u svrhovitu kaotičnost Foova svijeta). Na istu se baštinu poziva i Foov glasoviti grammelot, artificijelni teatarski jezik, koji karakterističnim zvucima imitira, u svrhu parodiranja, neke realne govore, dijalekte i idiome.

Već je iz navedenoga moguće izvesti Foovu sklonost političkoj ljevici, parlamentarnoj i izvanparlamentarnoj – ponekad i ekstremnoj. No riječ je prije o ljevici utopističkoj, idealističkoj i udaljenoj od stvarne lijeve prakse. O tome znakovito svjedoči Foova „upotreba kazališta“, koje on drži najdemokratskijom umjetnošću, koja se mora obraćati doslovce – svima. Zato je njegov teatar bitno različit od intelektualizirajućeg „teatra na pijedestalu“, kakav – docirajući i hermetičan – uglavnom voli ljevica. Teatar Darija Foa pučki je teatar, koji ne bježi od ekspresivnosti svojstvene tom žanru. Osim toga, Foova poetika zasnovana je na oslobađajućoj ulozi smijeha (slično kao kad u dugotrajnom postupku psihoanalize – napokon spoznamo duboko skriven uzrok svoje patnje), i njegovoj iscjeliteljskoj moći, koja je nedvojbena.

Dario Fo, nesvodiv i jedinstven fenomen, takav kakav je bio, izazivao je brojne polemike: kad mu je godine 1997. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost –  bio je to povod za posljednju od njih. Nakon toga prilike su se uglavnom stišale: Fo je (možda) nešto manje ulazio u rasprave (ako izuzmemo oštru satiru usmjerenu protiv onodobnoga premijera Silvija Berlusconija) te je njegovao svoj karakteristični, barem za to razdoblje, „narativni teatar“: djelo nastalo nešto ranije, povodom 500. obljetnice otkrića Amerike, dobar je primjer (Johan Padan i otkriće Amerike – Johan Padan a la descoverta de le Americhe). I tu je koristio svoj česti stratagem, naime, maloga čovjeka koji je igrom slučaja uvučen u zbivanja mnogo veća od svoje moći poimanja, a i obrtanje polova, posebno učinkovito u mitu: navodni junak pokazuje se po mnogočemu zlikovac, dok negativac nerijetko sve zasjeni svojim skrivenim osobinama.

Posljednje Foovo djelo, na tragu „narativnoga kazališta“, bila je scenska suradnja s jednom od vodećih talijanskih glumica – Paolom Cortellesi, koja je 2015. rezultirala predstavom nazvanom jednostavno – Callas. I tu je ulogu – operne primadone, mita 20. stoljeća – napisao u suradnji sa svojom životnom družicom, glumicom i spisateljicom Francom Rame, koja je preminula 2013. Što se tiče javnoga djelovanja, podupro je novostvorenu stranku Movimento Cinque Stelle, a njezin ga je osnivač i predsjednik (inače komičar) Beppe Grillo pokušao kandidirati za predsjednika Talijanske Republike, ali je Fo to odbio.

„Pisci poriču da sam i ja pisac. Glumci poriču da sam i ja glumac. Pisci kažu: ti si glumac koji glumi pisca. Glumci kažu: ti si pisac koji glumi glumca. Nitko me ne želi u svojoj kategoriji. Toleriraju me samo scenografi“, napisao je Fo 1962. i tako – sjajnom autoironijom – ocrtao svoj „neuhvatljivi“ status. Nije potrebno u svemu se slagati s Dariom Foom, ali je ono u čemu se slažemo dovoljno da bismo ga poštovali.