Sjena nad Hrvatskom

Ako bi neupućeni promatrač upitao našega građanina o tome što smatra ključnim problemom hrvatskoga društva, može se pretpostaviti da bi odgovor glasio gospodarski kriminal ili nezakonito i amoralno djelovanje počinjeno u gospodarskom poslovanju. U usporedbi s drugim pojavama koje su prijetile potpunoj uspostavi hrvatske državnosti – poput agresije, pobune, poteškoća u međunarodnoj afirmaciji – može se zaključiti da je neuspjeh u borbi protiv gospodarskoga kriminala ono što građani u najvećoj mjeri zamjeraju političkim i drugim elitama Hrvatske. Gospodarski kriminalitet narušava odvijanje primjerenog (učinkovitog, održivog, transparentnog i socijalno usmjerenog) ekonomskog života države i društva. Stoga dovodi do izrazito raširenih štetnih posljedica – podjednako u materijalnim učincima i moralnim odjecima – koje pogađaju najširi mogući krug građana. U slučaju neuspjeha ili samo parcijalna uspjeha u njegovu suzbijanju, pojavljuje se situacija nepostojeće ili manjkave vladavine zakona, očekivano dolazi do rasta sumnje u središnje institucije društva, poput parlamenta, vlade, pravosuđa, aparata represije, odnosno do svojevrsne delegitimizacije države u očima njezinih građana. Kad je kardinal Josip Bozanić u božićnoj propovijedi 1997. upozorio na grijeh struktura, onda je zvučnom porukom upozorio na razoran utjecaj gospodarskoga kriminaliteta na društvenu solidarnost i pravednost ratne i poratne Hrvatske, ali i odgovornost režima za takvo stanje.

Snalažljivost stare nomenklature

Bez uvođenja novih osnova gospodarskoga života demokratski ili prodemokratski režimi istočne i jugoistočne Europe nisu mogli pred javnosti održati novouspostavljen antikomunistički legitimitet. Stoga pretvorba društvene (državne) imovine, odnosno uvođenje okvira u kojemu bi ona poprimila karakter tvrtki koje bi funkcionirale na osnovama kapitalizma i tržišnoga gospodarstva, što je moglo podrazumijevati i transformaciju vlasništva (privatizacija), nije bila stvar izbora, nego nužde koja uobičajeno prati prijelaze između povijesnih razdoblja. U osnovi, suočili su se s dva moguća izbora: ili provesti trenutnu transformaciju iz državno subvencionirana socijalističkog u tržištem uvjetovano kapitalističko gospodarstvo ili krenuti s postupnim parceliranjem i prodajom onih dijelova planske ekonomije koji su im bili najveće financijsko opterećenje, zadržavajući pritom vlasništvo nad sustavima do kojih je stanovništvo najviše držalo, poput zajamčenih poslova te besplatnih ili jeftinih socijalnih usluga.

I jedan i drugi pristup nisu u doglednim rokovima mogli dovesti do blagostanja, nego su uzrokovali nezaposlenost, inflaciju, čak i recesiju. Pokazalo se da je sloj najspremniji provesti pretvorbu društvenoga vlasništva u privatno – u smislu raspolaganja znanjima i vještinama potrebnim za snalaženje u stvarnom prostoru zakonskoga sustava, političkih odnosa, institucijskih dodira te unutarnje i vanjske trgovine – zapravo sloj pripadnika administrativnog te nomenklaturnog aparata prošlih režima. Umjesto rada za komuniste, oni će u promijenjenim političkim okolnostima pronaći angažman kod pobjedničkih stranaka, i po odluci o pokretanju pretvorbe uglavnom biti snaga koja najprije obavlja prodaju društvenoga vlasništva da bi ga odmah zatim uglavnom i kupila. Pretvorba se dobrim dijelom pretvorila u prisvajanje državne imovine utemeljeno na političkoj protekciji.

Dosadašnja istraživanja upućuju i na razlike između Hrvatske i drugih bivših komunističkih država. Prema Nevenki Čučković, zbog postojanja posebnog oblika samoupravnoga vlasništva, praćena decentraliziranim sustavom donošenja odluka u gospodarstvu i u okviru polovičnog oblika tržišnog postupanja, pretvorba društvenog vlaništva pokazala se jednako zahtjevnom kao i preobrazba društvenih poduzeća. I pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj odvijale su se u kontekstu ratnog sukoba, što je značilo da se hrvatsko gospodarstvo transformiralo u vrlo posebnim uvjetima. Tomu treba dodati i kontekst afirmiranja Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Nije se teško složiti da je sve navedeno uvelike utjecalo na proces pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj, kako na njegov tijek, tako i na konačne učinke.

Zakon o pretvorbi

Tijekom 1990. prednost u koncepcijskom određivanju tijeka pretvorbe u Hrvatskoj odnio je model koji je osmislio tadašnji ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić, koji je u prosincu iste godine došao na mjesto direktora Agencije za restrukturiranje i razvoj. Mršić je koordinirao izradom nacrta zakona o pretvorbi koji je osmislio na načelima autonomnosti pretvorbe temeljene na realnoj vrijednosti predmetnoga državnog poduzeća (nadzor države nad određivanjem procjene), popustima za zaposlenike i kontrolnoj ulozi države. Na inzistiranje predsjednika Vlade Franje Gregurića, Sabor je u travnju 1991. po hitnom postupku donio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća. Dakle, režim se odlučio za prvi model pa je pretvorbom koordinirala Agencija. Pojedino poduzeće imalo je rok od godine dana da samostalno donese program privatizacije, što je nadzirala i odobravala Agencija, a ako u tome ne uspije, Agencija je preuzimala cjelokupni postupak u svoje ruke. Zakonom su predviđene velike pogodnosti za potencijalne kupce zaposlenike: mogli su kupiti cijelo poduzeće ili njegov dio, pretvoriti potraživanja u vlasnički udjel te uložiti svježi kapital u poduzeće. Ako zaposlenici ili bivši zaposlenici ne bi posegnuli za upisom dionica ili udjela, oni bi se automatizmom prenosili fondovima mirovinskig i invalidskog osiguranja. Ništa se posebno ne može prigovoriti navedenom zakonskom okviru: pretvorba u Hrvatskoj zamišljena je kao proces s visokim stupnjem decentralizacije i autonomije pojedinih poduzeća, dok je država razumljivo zadržala ulogu nadzora.

Ipak, upravo će pretvorba društvenog vlasništva i posljedična privatizacija ubrzo postati sinonimi za organiziranu pljačku javne imovine i njezin nezakonit i amoralan dolazak u ruke privatnih vlasnika. Umjesto pravedna načina raspodjele, rašireno je mišljenje da su pretvorba i privatizacija provedene po nepravdenim načelima te su stoga polučile nepoželjne i nepravedne učinke. Iako je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi svi postali dobitnicima procesa transformacije vlasništva procijenjena 1991. na golemih 16 milijardi američkih dolara, ne može se pobjeći  od – uglavnom utemeljene – ocjene prema kojoj su pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj dovele do nejednake i nepravedne raspodjele, raširena siromaštva i nabujale socijalne isključenosti. U konačnici, nisu samo široki slojevi građana isključeni iz privatizacijskoga procesa, ili oni koji su u njemu sudjelovali (mali dioničari), ali su ubrzo dovedeni u podređeni položaj, nego i sama država. Do 2003. mjerodavnom Fondu za privatizaciju uplaćeno je samo oko sedam posto (ili 10,2 milijarde kuna) od ukupne vrijednosti društvenoga vlasništva, procijenjena na oko 39 milijardi njemačkih maraka ili 144 milijarde kuna.

Pravna država u opasnosti

Prema ocjeni Vlade iz veljače 1992. pravna država u Hrvatskoj bila je u stanju ozbiljne ugroze. Pored ratnoga sukoba i svih nedaća koje je donio, kao ključni problemi bilježe se tek započeta pretvorba vlasničkih odnosa, odnosno nezakonitosti i druge malverzacije koje su obilježavale taj proces i klasični gospodarski kriminalitet, posebice raširena pojavnost ratnoga profiterstva (najviše u kaznenim djelima trgovine oružjem, artiklima humanitarne pomoći i robom potrebnom za svakodnevni život). Ipak je tijekom iste godine izostao odlučniji nastup režima u suzbijanju gospodarskoga kriminaliteta, što se samo donekle može objasniti zauzetošću vlasti osiguranjem međunarodnoga subjektiviteta Hrvatske, poteškoćama koje je donijela mirovna operacija Ujedinjenih naroda i drugim pojavama tipičnim za ratni kontekst.

Početkom 1993. razmjeri gospodarskoga kriminaliteta u Hrvatskoj postali su alarmantni pa ga je Ministarstvo financija definiralo kao najvažniji čimbenik potkopavanja gospodarskog sustava države. Prema istoj analizi, i imajući u vidu da svaki ratni sukob, pa tako i onaj u Hrvatskoj, otvara mogućnosti i daje poticaj kriminalnim elementima za ostvarenje materijalne koristi mimo zakona i drugih propisa, ipak je ocijenjeno da je riječ o krupnim propustima zakonske i druge preventive te pravovremene i učinkovite represije. Drugim riječima, utjecaj rata ipak nije mogao pružiti dovoljno opravdanje za raširenost oblika gospodarskoga kriminala poput malverzacija u financijskom inženjeringu i igrama na sreću, odobravanja menadžerskih kredita bez adekvatnih elemenata osiguranja, nedopuštena uvoza robe pod izlikom humanitarne pomoći, utaje poreza i sl. Osim sama stanovništva, financijski teret gospodarskoga kriminala padao je na leđa ionako osiromašene države, za što nije imala na raspolaganju realnog pokrića u postojećim prihodima. Stoga je u uvjetima rastuće inflacije i nestabilnosti domaće valute bila prisiljena posegnuti za povećanjima poreznih stopa, što je dovelo do odljeva novca u inozemstvo.

Režim je problematici gospodarskog kriminaliteta u Hrvatskoj posvetio sjednicu Vlade održanu 17. veljače 1993. Prema navodima iz izlaganja Vladimira Šeksa, tada na dužnosti potpredsjednika Vlade zadužena za unutarnju politiku, najvažniji razlozi iznimne raširenosti gospodarskoga kriminala bili su brojni zakoni i drugi propisi pravne naravi koji su bili ili neprimjereni novom poretku ili su se pokazali nedoraslim aktualnoj praksi, neučinkovitosti postojećih kontrolnih mehanizama i sporost u implementaciji novih (primjerice ustanovljenje financijske policije), voluntarizam, arbitrarnost i oportunizam institucija zaduženih za primjenu zakona, kadrovska i materijalna zapuštenost sudskih i drugih institucija te niz nedosljednosti i proturječnosti u djelovanju mjerodavnih ministarstava, koja su dovodila do izostanka svake učinkovite koordinacije. Sjednica je završena odlukom o početku novoga razdoblja protiv gospodarskoga kriminala, što je posebnim zaključcima postala obveza svih državnih institucija. Lov na kriminal u Hrvatskoj je počeo.