Šetnja s Jobom

Prva polovica 20. stoljeća u Hrvatskoj obiluje darovitim umjetnicima, među kojima se ističe Ignjat Job (1895–1936). On je u kratkom razdoblju ostvario bogat opus radova, ponajprije u ulju na platnu, ali i drugim tehnikama.

Dvjestotinjak djela predstavljeno je izložbom Vatra Mediterana u prostorima Galerije Klovićevi dvori na zagrebačkom Gornjem gradu. Uzmemo li u obzir da se cjelokupni opus Ignjata Joba svodi na otprilike dvjesto pedeset radova koje je naslikao tijekom svoga kratkog života, jasno je da izložba obuhvaća gotovo sve dostupne radove na uvid (neki od njih došli su iz Novog Sada, Beograda, privatnih galerija i drugih izvora). Zahvaljujući toj činjenici, možemo reći da svi oni koji žele upoznati lik i djelo specifičnog umjetnika imaju mogućnost sagledati neupitnu kvalitetu majstora na jednom mjestu.

Bolna prošlost još od najranijih dana Jobova života ovila je njegova djela ekspresionizmom neopisivih razmjera. U kombinaciji s velikim imenima europske i domaće likovne baštine, koji su utjecali na razvoj i orijentaciju umjetnika, on nedvojbeno slovi kao vatreni slikar, što je naglašeno i naslovom izložbe koju potpisuju Zvonko Maković i Iva Sudec Andreis.

Često se vrsni umjetnici odlučuju za neki konkretni motiv. Za Joba bi se moglo reći da je slikar atmosfere. Iako nerijetko poseže za slikanjem portreta i aktova, umjetnikov je opus najvećim dijelom zasnovan na krajoliku i ugođaju interijera, interakciji likova i kontaktu s okolinom. Važno je napomenuti da je Job promatrač, a ne izravni sudionik događaja, puki voajer scenskih uprizorenja ili raskalašenih grupa u ambijentima kao što je gostionica, karneval, izlet ili procesija. Njegova platna prepuna su likova koji svaki za se priča vlastitu priču, ali su za Joba tek motiv koji će mahnitim potezima zabilježiti kao radost ili tugu, zadovoljstvo ili umor od naporna dana. U njega ne postoji granica dan i noć, stvarnost ili nestvarnost, on je jednostavno emocija munjevitog i ishitrenog upuštanja u bogate naslage pastuoznog isprepletanja boje i poteza. Dakako, predložak postoji kao dio stvarnoga trenutka, ali slikar ga ne prepoznaje kao isječak večeri društva na rubu orgijanja. Prostor je interijera kvadrat ili pravokutnik unutar kojega mora upisati svoje slikarske rečenice. Ponekad se čini premalenim za ono što u slikaru čuči, kao da je eksplozivna naprava izrađena od abnormalne nakupine proživljenih emocija čiji zapis želi izaći izvan okvira djela.

Za to također postoji razložan temelj, jer ako znamo da je u svega nekih sedam godina nastao najveći dio Jobova stvaralaštva i ostavštine, onda je jasno da je poticaj na slikanje bio iznad bilo kakva mogućeg racionalnog obuzdavanja. Tomu nije kumovala narav zaigranih seljana ili ribara jer se jednako tako izražavao i kad je slikao panorame, krajolike ili portrete. Jobov karakter sam po sebi bio je ekvivalent snažnu doživljaju i ekspresiji, koji je koketirao gotovo s ludilom.

Rođeni Dubrovčanin, žalosnom je sudbom šetao od rodnoga grada do drugih mjesta u Hrvatskoj, preko Italije, Grčke i Srbije. Zaustavljao se u Zagrebu, gdje je studirao, djelovao, konačno i umro, no njegov je svijet ipak rodna gruda i mala mjesta duž mediteranske obale što prevladavaju kao tema najvećega broja radova: obrisi Dubrovnika, pejzaži s maslinama i kamenim kućama, brački ribari u poslu i otočki nadničari. Sve je vezano uz more. Kamo ga god život otisnuo, iz njega nije istisnuo Mediteran.

Drukčiji ekspresionizam

Kako god, ono što je razvidno iz opusa Ignjata Joba jest da je njegov snažni karakter oplemenio hrvatsko slikarstvo. Najranije godine njegova stvaralaštva, velikim dijelom sama školovanja, razlikuju se od ostalih faza rada po onome što je unutar njegove likovne vokacije sazrijevalo u trenucima u kojima su ga se doticali utjecaji Van Goghova postimpresionističkog ili Cézanneova impresionističkog temelja. Ta dva svjetska umjetnička vrha druge polovice 19. stoljeća uzorala su duboku brazdu za sjeme Jobova specifičnog ekspresionizma. Ti su dahovi (možda još bolje rečeno – duhovi) osobito vidljivi u portretima, mrtvoj prirodi ili pejzažima, ali se u, meni osobno, umjetnikovu najplodnijem razdoblju osjeća i veliki utjecaj El Greca. Ne toliko u samoj kompoziciji ponekih radova, koliko u izvedbi i manirističkoj noti figure, pokreta pa i poteza kistom. Usudila bih se reći da u njegovim atmosferskim radovima (pri čemu mislim na umjetnost unutar stanovitog ambijenta koji otvara dramu i piše scenske igrokaze, dvoranske ili pučke, svejedno) ima i groteske nekih drugih europskih slikarskih vrsnika. Po slaganju likova unutar kompozicije, njezinu vezivanju s eksterijerima ili u provedbi tankolinijske analize unutar prostorije, Ignjat Job poštuje neke Brueghelove diobe, a površnoj razradi ploha lica ili dijelova tijela kao da pristupa nekom skrivenom Daumierovom manirom. Sve je u obilju, ali i u simplificiranju likova jedva naglašenih karakteristikama lica kao što su oči, nos ili usta. S druge pak strane, neke će komade odjeće razraditi slobodnim potezima do razine fine čipke, a odora nekog pajaca ostat će gotovo bez bilo kakva utjecaja ili većeg zadiranja u razradu volumena. Dovoljno je da je to plava u prednjem planu, osim pokreta koji daje dinamiku uz ostale sudionike, za umjetnika dalje od toga nije bitno.

No ono što je bezuvjetno najjači adut slikarskog umijeća Ignjata Joba jest boja. Iako njegova paleta poznaje sve boje, neke su ipak dominanta njegovih radova. Crvena, žuta, sve nijanse plave i zelene vrište po oslikanim platnima, što su djela veća, boje su glasnije. Na nekim se radovima čini kao da osim crvene ne postoji ni jedna druga boja na oslikanom platnu te se doima vatrom, što su autori koncepcije znali, ali i uspjeli naglasiti. Upravo Jobovim bojama oličeni su zidovi prostorija u kojima su izloženi radovi u Galeriji, tako da posjetitelj izlazi iz zelenog u plavi salon, crveni ili na kraju žuti, u kojem su uglavnom crteži.

Jobovi su crteži također važni, iako malobrojni, jer se iz njih zapravo dade promatrati i linija na kompozicijama ulja na platnu, koja je uvijek jasna, istaknuta, ali malokad prenaglašena. Ona Jobu služi kao stabilna i sigurna vodilja za slikanje, ali i vrlo oštro odvaja dvije likovne tehnike. Linija mu je izražajnija kad je sadržaj jednostavniji ili izoliraniji, dok će na djelima koja su bogatijega sadržaja ona lagano blijedjeti i dati prednost volumenu. Također su kod Joba jasne obrisna i gradivna linija, ona kojom ograničava subjekt ili objekt i ona kojom gradi volumen, što je sam potez. Debeo, silovit, siguran, tvori trodimenzionalnu plohu koja se ponekad čini poput Rembrandtove, za kojega su znali reći da je slikao s višemetarskim kistovima. Efekt takva snažnog poteza debelog namaza jest da se ono što vidimo dok prilazimo djelu lagano stapa u nedefinirano. To je ono što još dublje fascinira promatrača, budi divljenje i neizreciv osjećaj poštovanja spram umjetničke vještine i, konačno, umjetničkog djela.

Ignjat Job umjetnik je razdoblja plodne generacije hrvatskih slikara koji se međusobno susreću, izravno ili neizravno utječu jedan na drugoga jakim slikarskim notama. Ono što Joba razlikuje od Gecana, Uzelca, Varlaja i drugih (da ih ne nabrajam) nešto je, po mom mišljenju, što je Zvonko Maković napisao za Van Gogha u tekstu kataloga retrospektive Vatra Mediterana, a meni se čini da je vrlo primjenjivo i za Joba: „Njegova egzistencijalna žestina i očaj, duboko osjećanje tragičnog koje će se u najdoslovnijem smislu skončati u radikalnoj destrukciji, utapa se sad u auri vedrine.“

Život ispunjen nesrećama

Poznate tragedije i nesreće koje su pratile Ignjata još od djetinjstva, kad gubi brata Cvijeta, preko ludnice kao izlaza iz zatvora kamo je stjecajem okolnosti i zbivanja vezanih uz Prvi svjetski rat dopao, do drugih nedaća koje su obilježile njegov kratki životni put, stvorile su podlogu za vrlo kompleksan likovni izraz koji iza veselja skriva tužne oči istine vlastitoga duboko emotivno proživljena svijeta koji ga okružuje.

Šetati kroz prostor u kojem su izvješena djela Ignjata Joba znači hodati beskonačnim prostorom i vremenom. Izdvajati pojedina djela gotovo je smiješno, valorizirati njegov rad u osciliranju koje mu je razdoblje bilo bogatije, a koje manje vrijedno, za mene znači ocjenjivati bolji ili lošiji dan u životu svakoga pa tako i Joba. U ovom trenutku meni je to potpuno nevažno pred činjenicom koliko je radova nastalo u tako kratku životu. Sigurno da povjesničari umjetnosti imaju zadaću analizirati i valorizirati djela, to su stupovi našega djelokruga, profesionalne egzistencije. Sigurno je važno baviti se vaganjem i odmjeravanjem učinjenog u odnosu na kontekst. Posao je to koji su odradili mnogi naši veliki povjesničari umjetnosti i likovni kritičari. Ali znati da u svojoj likovnoj baštini posjedujemo opus umjetnika kakav je bio Job mislim da trenutno premašuje svako propitivanje i da fokus treba usmjeriti na dojam, da to čak tako kažem – sreću, što stojimo ispred radova nad kojima možemo pojedinačno bdjeti danima. Prijeći rampu analize i prepustiti se atmosferi raskoši, uvući se unutar okvira slike, prodrijeti u pogled žene ili muškarca, dječaka ili djevojčice, probiti se pogledom kroz maslinike, pustiti pogled neka puca nad dubrovačkim zaljevom, predahnuti s umornim beračima ili pojesti kamenicu znači dobro se umoriti lijepim. Dodamo li tomu da se na paleti boja koje tvore djela nalaze nijanse za koje ne znamo naziva, jer su stota nijansa tirkizne ili crvene i zelene, znači živjeti i osjetiti sve šarenilo života.

To je ono što će svatko koga put nanese sljedećih mjeseci u Klovićeve dvore pamtiti. Stube koje vode na prvi kat vode sigurno na višu razinu osjetilnosti, vode do osjećaja koji ruši mistificirano hladne prostore galerija, ruši ih toplinom zagrljaja umjetnosti jednog od najvećih hrvatskih slikara, o kojem ćemo još dugo razmišljati i razgovarati.