Putnik koji gleda i pripovijeda

Želja za putovanjima i upoznavanjem drukčijih ljudi i krajeva nadjačala je sve druge sklonosti i interese diplomiranoga profesora povijesti Hrvoja Ivančića (Zabok, 1983). O tome govori i činjenica da je sa svojih landranja Bliskim istokom, Azijom i Afrikom dosad u magazinima, novinama i na televiziji objavio golem broj putopisnih reportaža. Slična je strast uočljiva i u njegovim dvama ambicioznijim, književnim tekstovima: Dunavski blues (2011) putopisna je knjiga, a Samsara: put na Istok (2014) putopisni roman ili roman ceste. Pa i u njegovoj novoj knjizi, zbirci kratkih priča Za’atar: priče s Bliskog istoka, čitatelji će lako otkriti da u njezinoj osnovi leži taj isti nerv putnika koji ne želi samo površno vidjeti nego nastoji i razumjeti i protumačiti.

Arapska riječ za’atar označava mješavinu začina – origano, majčina dušica, sjeme sezama i sol; često se konzumira s maslinovim uljem. Autor ističe da je ta mješavina poznata još od antičkih vremena, da je jedna od rijetkih stvari koje povezuju cijelu regiju i da ju je upravo zato upotrijebio u naslovu. Podnaslovom zbirke autor je precizirao prostor u kojem se zbivaju njegove priče – Sirija, Jordan, Libanon, granična područja Turske i Iraka – prostor koji vrlo dobro poznaje jer ga je u posljednjih desetak godina posjetio više puta. Riječ je o području koje je cijelo jedno stoljeće pa i više politički vrlo trusno, gdje se ukrštaju suprotstavljeni interesi i politike ne samo susjednih država nego i najvećih svjetskih sila, te tu stalno iskrsavaju teške krize i ratovi. A pisac je mogao računati i na pojačan čitateljski interes zbog aktualne situacije i percepcije toga područja kao trenutačno najvećeg izvora zebnji i strahova zapadnoga svijeta.

Ivančić se, međutim, nije odlučio na reporterski ili dokumentaristički pristup – premda ističe da se brojne priče temelje na njegovu iskustvu. Tako u prozi Na obali slanog mora protagonist Salah, koji prikuplja podatke s terena za američkog reportera, umire u predgrađu Damaska od nervnog plina. Riječ je o autentičnom detalju iz kolovoza 2013, kad je u granatiranju pogođeno tajno skladište kemijskog oružja, a od otrovnog plina stradalo više od tisuću ljudi. U jednom intervjuu Ivančić govori o tome kako je 2007, kad je prvi put posjetio Siriju, na glavnom trgu u Alepu doživio šok prisustvujući javnom vješanju petorice kriminalaca. Taj događaj sada je vješto uklopio u priču Hotel „Faruk“, u kojoj pripovijeda o trojici očajnika s društvene margine kojima izmiče i posljednja nada.

Okrutna zbilja opisuje se iz dviju perspektiva: jedna je ona domaćih, lokalnih likova, druga je posredovana očima stranaca, obično novinara. Širini slike koju čitatelj slaže čitajući priče u Za’ataru pridonosi umnogome izbor pripovjedača: oni su različite životne dobi, muški i ženski, različitih su zanimanja. U većini Ivančićevih priča narator je neutralan, ali ima ih nekoliko i u prvom licu, pa i takvih u kojima pripovjedača možemo izjednačiti s autorom (Ogoljele kosti, Neizvjesnost, Deva, Istanbul). Kratka priča Samo mala pomoć zanimljiva je i zbog pripovjedača i zbog teme kojom se bavi. Realizirana je u obliku elektroničkog pisma koje mužu u London šalje Sabina, seksologinja s engleskom i egipatskom putovnicom. U ironičnom tonu opisuje kako je ljudi iz sigurnosti, carine i policije satima drže na aerodromu jer su posumnjali da je vibrator koji su otkrili u njezinoj prtljazi terorističko oružje i sad ne znaju što će s njom.

U priči Hamsin, na početku zbirke, protagonist je sedamnaestogodišnji arapski dječak koji je bio sudionik kampa prijateljstva i tamo stekao dosta prijatelja među izraelskim, palestinskim i američkim vršnjacima. Sad im s „dječačkom utopijskom vjerom u bolji svijet koji je nadohvat ruke, ali nikako da se obistini“ šalje e-poštu u kojoj zagovara kontakte, dopisivanje i druženje kako bi pokušali ostvariti zajednički projekt – uspostaviti mir. Dječak želi taj naum i realizirati: na demonstracijama nastoji pridobiti sunarodnjake da se odreknu nasilja i mržnje, a kad policija krene na njih, on strada od njihova metka. Dječak nema iskustva i njegovo je ponašanje naivno, ali bilo bi još strašnije kad bi se mladosti ukinulo pravo na utopiju, mogućnost da sanja o boljem svijetu.

U nekoliko priča Ivančić tematizira razne aspekte djelovanja terorističkih organizacija, osobito na terenu ISIL-a. Pazi, glava naziv je kratke priče u kojoj čitatelj prati strahove i tjeskobe koje proživljava čovjek otet prije šest mjeseci i svaki čas očekuje pogubljenje. Pokušava racionalizirati svoju situaciju, ali naprosto ne može razumjeti dogmatska uvjerenja i sposobnost da se zbog njih ubija i ruši. On sam nije vjernik, ali je više puta pročitao Kur’an i zna što Alah kaže o milosti i kako to pojedinci iskrivljuju. Ministarstvo otetih ljudi priča je o ISIL-ovu „računovodstvu“ u kojem se procjenjuje novčana vrijednost otetih ljudi i ucjenjuju pojedinci, organizacije i države da ih otkupe. Cijela je priča groteskna, osobito njezin kraj kad se odmotava klupko preprodaja hrvatskoga novinara. U Moralnoj dilemi mesara Johna govori se o tome kako pojedini imami u džamijama krivotvoreći riječ Božju oslobađaju mlade etičkih dvojbi i regrutiraju ih među zločince i teroriste. O okrutnosti ISIL-a govori i priča Barbika pred ruševinama Palmire, gdje ni djeca nisu pošteđena ludila i terora.

Vrlo je vješto složena groteska Zavod za eshatologiju, u kojoj se pothvatima i ekskluzivnošću svojih religija nadmeću sultan Saladin, kralj Salomon i faraon Ramzes. Na kraju se pokazuje da je riječ o UNHCR-ovoj kazališnoj predstavi, a ne o nekom fantastičnom summitu. Osobito uspjelom smatram priču Istanbul, u kojoj protagonist, pripovjedač u prvom licu, govori o tome kako je zapravo počeo svoju karijeru putnika kad je prvi put stigao u taj grad: „preda mnom su se otvorila vrata svijeta“.

Ivančićev Za’atar zanimljivo je ostvarenje prije svega zbog nekoliko vrlo dobro sročenih priča, ali i zbog toga što donosi novu, svježu tematiku. Riječ je o piscu koji ima potencijala i prostora za napredak: morao bi se osloboditi nekih prodora reportažnog stila, izbalansirati dokumentarno i fikcionalno i poraditi na efektnijim završecima priča.