Putinov san o ruskoj veličini

Za razliku od izbora 2011, kad je opozicija organizirala masovne prosvjede protiv vladajuće stranke i protiv povratka Putina na mjesto predsjednika, ovogodišnji izbori za Dumu prošli su relativno mirno. Očigledno, režim je proteklih pet godina iskoristio za konsolidaciju svojih redova i za pacificiranje javnosti. Nemiri 2011. mogu se objasniti i činjenicom tadašnje neprikladne raspodjele uloga unutar vladajućega tandema. Putin je bio premijer, a Medvedev predsjednik. Stidljivi pokušaji Medvedeva da najavi ponovnu predsjedničku kandidaturu nakon što je već bilo jasno da će se Putin opet natjecati za predsjednika pobudili su nade među gospodarstvenicima, opozicijskim političarima i među građanima da je nastupilo vrijeme demokratizacije političkoga života u Rusiji. Opozicijski su se lideri aktivirali i mobilizirali nezanemariv broj građana na prosvjedima protiv stranke varalica i lopova, kako su zvali vladajuću stranku Jedinstvena Rusija, i za Rusiju bez Putina. Pobjeda vladajuće stranke bila je tijesna i žestoko osporavana. Putinova pobjeda na predsjedničkim izborima 2012. bila je uvjerljiva i očekivana. No činilo se da će mu, u okolnostima visokog stupnja političke mobilizacije građana, biti znatno teže obnašati predsjednički posao nego u razdoblju od 2000. do 2008.

Kad su uloge u tandemu opet raspoređene u skladu s političkom relevantnošću igrača, kad je Putin zasjeo na mjesto predsjednika i Medvedevu dodijelio da mu služi u funkciji premijera, otpočeo je proces stabilizacije vlasti. Rezultati ovogodišnjih parlamentarnih izbora to potvrđuju. S 343 osvojena mjesta u Dumi vladajuća stranka ima dostatnu većinu čak i za promjene Ustava. Istraživanja javnoga mnijenja provedena potkraj 2015. pokazala su da 31 posto ispitanika u izbornoj 2016. očekuje masovne prosvjede. Za razliku od tih podataka, prosvjede je u 2011. očekivalo 46 posto ispitanika, a u 2012. njih čak 56 posto.

Izbijanje ukrajinske krize i zaoštravanje odnosa sa Zapadom nedvojbeno su učvrstili rusku vlast. Ni ekonomske sankcije i stanovito smanjivanje životnog standarda stanovništva nisu izazvali pojačano iskazivanje nezadovoljstva vlašću. Očito, vanjska opasnost – kako se ruskoj javnosti tumači pokušaj približavanja Ukrajine NATO-savezu i instaliranje proturaketnoga štita u Istočnoj Europi – pripomogla je homogeniziranju nacije iza aktualnoga vodstva. Vanjskopolitički uspjesi – među kojima je izborena ravnopravnost s Amerikom u rješavanju sirijskoga konflikta najuvjerljiviji uspjeh – pripomogli su jačanju nacionalne samosvijesti pod egidom sadašnje vlasti. Ubojstvo najistaknutijeg opozicijskog lidera Borisa Nemcova potkraj veljače 2015. zasigurno su mnogi nezadovoljnici sadašnjom vlašću shvatili kao opomenu da nije vrijeme za ponavljanje scenarija iz 2011. i 2012. Činjenica da su mnogi sudionici tih političkih prosvjeda još u zatvoru s presudama za remećenje javnog reda i mira, za ugrožavanje sigurnosti i za uništavanje državne imovine daje dodatni povod za zabrinutost svima koji su možda pomišljali na otvoreniji opozicijski angažman. Rekordno niska izlaznost na izborima od samo 47,9 posto vjerojatno ukazuje na to da su se mnogi građani odlučili za apstinenciju kao svojevrsni izraz nezadovoljstva sadašnjom vlašću. Ako je tako, onda je Putinova vlast uspjela pronaći relativno održiv modus vivendi sa stanovništvom. Vlast kao da poručuje: ne morate se slagati s nama, ne morate nas voljeti ni podupirati, ali nemojte nam smetati u našim pokušajima da učinimo sve što možemo za vaše dobro i za dobro Rusije.   

Demokracija po ruski

Da vlast funkcionira bez ozbiljnijih poteškoća, dao je naslutiti i sam Putin u razgovoru za zapadne medije prije nekoliko mjeseci. Ondje je, između ostalog, odgovarao i na pitanja o svom nasljedniku na mjestu predsjednika. Nije precizirao hoće li nasljednik dobiti priliku na idućim predsjedničkim izborima 2018. ili tek 2024. Ali naglasio je da neće dopustiti da se dogodi pogreška iz vremena Leonida Iljiča Brežnjeva kad su ga naslijedili bolesni Andropov, koji je umro nakon godinu dana, i poslije njega još bolesniji i stariji Černjenko, koji nije izdržao ni toliko. Putinov će nasljednik biti mlad, sposoban i energičan. Baš onakav kakav je bio Putin kad ga je predsjednik Jeljcin odredio za svoga nasljednika.

Temeljem svega toga jasno je da Ruska Federacija nije prava demokracija, da nije suvremena liberalna demokracija. Ali to za velik dio ruskoga stanovništva, čini se, nije osobito važan problem. Tek 16 posto ispitanika smatra da je Rusiji potrebna demokracija poput one u Americi ili u EU. Čak 19 posto njih smatra da bi Rusiji bila primjerena onakva demokracija kakva je postojala u Sovjetskom Savezu (!?), a najviše njih – punih 46 posto – drži da bi se u Rusiji trebala razvijati osobita vrsta demokracije primjerena ruskim nacionalnim tradicijama i jedinstvenim nacionalnim značajkama. Kremaljski su ideolozi potkraj prvoga Putinova mandata pokušali oblikovati koncepciju suverene demokracije kao osobit tip ruske demokracije koji se ne podudara s normama koje slijede promatrači OESS-a na izborima. Bio je to pokušaj uvjeravanja međunarodne javnosti da je Rusija ipak demokratska zemlja unatoč ozbiljnim odstupanjima od općeprihvaćenih demokratskih normi i od očekivanja Zapada. Rusku javnost, čini se, nje bilo potrebno uvjeravati da je u Rusiji moguć samo osobit oblik demokracije koji uvažava elemente povijesnoga sjećanja na vremena kad je Rusija bila monarhistički ili komunistički imperij. Uspješno se koristeći tom vrstom nostalgije – koja, s jedne strane, podrazumijeva idiliziranje vremena imperijalne slave i, s druge, pobuđuje sjećanja na najstrašnije oblike nametanja i zaštite imperijalnog poretka – aktualna ruska vlast zasad uspijeva održavati uvjete za svoju nesmetanu reprodukciju. Reklo bi se, partenogeneza na Putinov način.

Razumljivo je da u takvim okolnostima vlasti u Kremlju ne osjećaju nikakav unutrašnji pritisak za promjenu svoje vanjske politike. Velikim dijelom uspjevši u namjeri da uvjere rusku javnost u to da su za gospodarske poteškoće krvi drugi, ponajprije Amerika i Europa zbog nametanja ekonomskih sankcija koje nisu utemeljene u međunarodnom pravu, Kremlj i dalje provodi strategiju demontaže unipolarnoga globalnog sustava i svog povratka u rang globalne, a ne samo regionalne sile. Kako su SAD nizom poteza – ponajprije unilateralnom odlukom o rušenju režima u Iraku 2003, ali i neriješenim stanjem u Afganistanu te nepromišljenim intervencijama u Libiji i Siriji – oslabile svoj položaj hegemona unutar zapadnoga svijeta i smanjile izglede za uspostavu i održavanje svoje neupitne globalne hegemonije, ruskom režimu bilo je olakšano postizanje tih vanjskopolitičkih ciljeva.

Važno je uporište za sve učestalije sukobljavanje sa Zapadom uvjerenje pripadnika ruske političke elite da poraz SSSR-a u Hladnome ratu nije bio istoznačan vojnom porazu. Bez prethodne vojne konfrontacije vlasti SSSR-a samostalno su odlučile reformirati državu iznutra i povući vojsku iz istočnoeuropskih država, čime je tim državama omogućeno da slobodno određuju unutrašnju i vanjsku politiku. I sam raspad SSSR-a nije bio posljedica vojnog i političkog pritiska Zapada. Dapače, zapadni lideri strahovali su od posljedica raspada SSSR-a nakon što je obznanjena politička odluka čelnika Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana da te republike nastavljaju kao samostalne države. Zbog svega toga ruske vlasti ne dopuštaju da se Rusija tretira onako kako su bile tretirane zemlje koje su izgubile rat, kako je to bilo s Njemačkom i Japanom nakon Drugoga svjetskog rata. Od sredine 16. stoljeća Rusija je bila važna europska sila, a u 20. stoljeću SSSR je bio jedna od dviju svjetskih supersila. Aktualna ruska vlast poziva se na te činjenice kao na argumente kojima opravdava svoje današnje vanjskopolitičke ambicije.

Bauk obojenih revolucija

Tijekom devedesetih godina ekonomski devastirana i politički nestabilna Rusija progutala je mnoge gorke pilule. Interes Zapada za Rusiju iskazivan je u većoj mjeri kroz uglavnom koruptivne aranžmane za pristup ruskim prirodnim resursima negoli za odgovarajuću pomoć MMF-a strukturnim reformama. Dio angažmana Zapada ostvaren je sudjelovanjem u kampanji za predsjedničke izbore 1996. godine i kreativnim prebrojavanjem glasova koje je Jeljcinu donijelo pobjedu premda nije sigurno da je uopće prošao prvi krug. Kad je Jeljcin – nakon nekoliko neuspjelih pokušaja s drugim kandidatima – odredio Putina kao nasljednika, ovaj je iza sebe imao uspješno proveden rat protiv terorizma na mjestu šefa FSB-a (Federalne sigurnosne službe) i okončanje rata u Čečeniji kao glavno postignuće svoga premijerskog mandata. Za razliku od oligarha koji su okruživali Jeljcina i presudno utjecali na njegovu politiku i koji su mahom potekli iz redova bivših dužnosnika Komsomola, organizacije komunističke omladine, Putin je potekao iz redova pripadnika sovjetske sigurnosne službe. Struktura koja je u daleko manjoj mjeri bila izložena kataklizmičkim potresima prelaska s jednostranačke diktature i netržišne planske ekonomije na višestranačje i divlji kapitalizam devedesetih godina poslužila mu je kao oslonac za uvođenje reda u državi. Bez odgovarajućeg političkog supervizora koji određuje političke ciljeve i nadgleda načine njihova ostvarivanja, ta je služba zapravo postala dominantan politički igrač u Rusiji. Pobrinuvši se za to da država profunkcionira u aspektima prikupljanja poreza i ispunjavanja svojih temeljnih zadaća koje se tiču isplate plaća i penzija – što u Jeljcinovo vrijeme nije bio slučaj – nova se elita pobrinula da ubuduće njezini pripadnici zaposjednu pozicije koje su devedesetih zauzimali oligarsi. Osjećaj da su preporodili Rusiju iznutra – čemu je uvelike pogodovalo dugo razdoblje visokih cijena nafte i plina – podgrijao je i njihove vanjskopolitičke ambicije. S obzirom na sve vidljivije odstupanje načina funkcioniranja ruskoga političkog sustava u odnosu na standarde OESS-a i s obzirom na sve učestalije kritike Zapada zbog erozije demokracije i ljudskih prava, ruski je politički establišment takve kritike proglasio miješanjem u unutrašnje stvari i odlučio da im se suprotstavi. Kad su učestali pokušaji obojenih revolucija u pojedinim bivšim sovjetskim republikama, Moskva je to detektirala kao najavu primjene takvih scenarija i u Rusiji.

Provociranje kriza

Aktualna je ruska vanjska politika smjesa obrambenih reakcija na širenje NATO-saveza na istok, s jedne strane, i iskorištavanja slabosti i pogrešaka Zapada, s druge. Aneksija Krima i organizacija pobune u istočnim ukrajinskim pokrajinama za rusko su rukovodstvo opravdani obrambeni potezi kojima se pokazuje da se Rusija neće pokoriti političkim diktatima Zapada i da više neće pristajati na to da se pod krinkom prijateljskih obećanja dovodi u pitanje ruska samostalnost i suverenost. Takvim iznevjerenim obećanjima oni smatraju obećanja dana Gorbačovu da nakon povlačenja sovjetske vojske neće doći do proširenja NATO-pakta na istočnoeuropske zemlje. Isto tako sjećaju se Clintonova obećanja Jeljcinu da bivše sovjetske baltičke republike neće biti pozvane u NATO, a dogodilo se suprotno.

Angažmanom u Siriji Rusija je iskoristila pogreške američke administracije kako bi pokazala da bez nje nije moguće riješiti taj gorući međunarodni problem. Žrtve u Alepu i širom Sirije i Iraka dobrim su dijelom posljedica geopolitičkog nadmetanja jedne države čiji je status jedine supersile uzdrman i druge države koja želi povratiti status globalne sile. Time, dakako, ne kažem da treba zanemariti odgovornost bilo kojega lokalnog igrača za zločine koje je počinio.

Strategija povratka u status globalne velesile podrazumijeva i aktivno provociranje kriza u područjima u kojima su Amerika i Europa zakazale. U takva područja pripadaju Srbija, Crna Gora i BiH. Nijedna od tih zemalja sama ne može utjecati na politike velikih sila. Ali iskustvo nalaže političkim elitama tih država da spoznaju kako ostvarivanje interesa velikih sila ne znači nužno i dobrobit za njihove građane. Dapače, aktualni primjeri pokazuju užase kao moguću posljedicu ulaska u takve aranžmane. Putin je nekoliko puta jasno rekao da će Rusija priznati Kosovo ako Zapad prizna aneksiju Krima. To znači da su svi igrači velikosrpske provenijencije samo moneta za potkusurivanje u Putinovoj geopolitičkoj igri. Kao što ih sada ohrabruje i bodri, tako će im sutra okrenuti leđa kad njegov glavni cilj bude ostvaren.