Posveta ekologiji i osamdesetima

Dok se svijetom sve više gomila smeće nepredvidivih razmjera i dok i stanovnici hrvatskih gradova raspravljaju o zagađenjima i odlagalištima za smeće, u Gradskom kazalištu Trešnja u Zagrebu odlučili su uprizoriti temu jednako posvećenu ekologiji i znanstvenoj fantastici.

Hitrecov roman Eko Eko napisan je 1978, četiri godine prije kultnoga filma E. T. Stevena Spielberga pa postoje neke „usmene legende“ o davanju ideje za film slavnom filmskom redatelju o prijateljstvu djeteta i izvanzemaljca iz zagrebačkih krugova.

Roman Eko Eko nosi „poruku“ kojom nastoji senzibilizirati djecu za ekološke probleme i njihova rješavanja. U središtu su romana zemaljska djeca – djevojčica Vesna, blizanci Toki i Voki i snažan i priglup Krcko koji kreću na svemirsko putovanje kako bi od smrti spasili daleki planet Zmaz zatrpan smećem, a susreću se s „diktatorskim“ vladarom Smećem. Usporedno s lucidnom fabulom čitatelji prate slikovite i duhovite situacije, prikladne i za kazališnu scenu, koje se fokusiraju na temeljnu ekološku zamisao i spoznaju da jedino sami sebi možemo pomoći i osigurati budućnost Zemlje.

Uprava Gradskoga kazališta Trešnja režiju (nelutkarske) predstave za djecu povjerila je Radovanu Ruždjaku, glumcu toga kazališta i redatelju nekoliko uspješnih predstava. Temeljna je „strategija“ Hitrecova romana i Ruždjakove predstave povezivanje fikcijskoga i nefikcijskoga svijeta u figurama Zmaza i Smeća i jasno odvajanje svijeta dobrih i zlih u onečišćenjima raznih vrsta kako bi se male i velike uputilo na jasno razmišljanje i djelovanje.

Znanje o znanstvenofantastičnoj problematici te uočavanje brojnih Hitrecovih izuma (npr. plave olovke) Radovan Ruždjak pretočio je u predstavu iskoristivši sve „dostupne resurse“.

Glumačku energiju i znanje pjevanja, sviranja i plesanja pokušao je ugraditi u najnoviju premijeru, za koju je dramatizaciju napravio sam Hitrec.

Izvanzemaljca Eka glumi Matija Čigir, koji je u ulozi pomagača svemiru u rješavanju otpada glumački suzdržaniji od nekih svojih uloga, ali dobar u preobrazbama. Sestru mu Eku u predstavi glumi Karla Brbić, precizna u kretnji i građenju karaktera. Ekovi su pomagači Vesna, odnosno Tena Jeić Gajski, ponekad nedovoljno govorno razgovijetna i artikulirana, ali u kretnjama „dječje spontana“, i blizanci Toki (Sanja Hrenar) i Voki (Aleksandra Naumov), koji se nadopunjuju u zrcalnim aktivnostima, gesti i mimici.

Svemirski brod, svemirske putanje i planete redatelj (scenograf Igor Pauška) pokušava dočarati jednostavnim scenskim sredstvima, kockama koje se vrte ili nestaju; povremeno projekcijsko platno postaje cijeli kazališni prostor, oko gledatelja lete planeti, publika se osjeća sastavnim dijelom posade koju čini i Krcko, odnosno Hrvoje Klobučar, kojemu je zadaća potući se sa Zmazima i osloboditi planete smeća i smrada.

U predstavi se koju čini gotovo dvadesetak glumaca i isto toliko članova umjetničkog i tehničkog tima bori dobro sa zlim, mirisno sa smradom. Zmazi su u kostimima nalik crnim vrećama za smeće, a vrhunac je predstave njihova pjesma i koreografija o smeću, smradu i svim zmazanostima koju predvodi izvrstan Smeć, Hrvoje Barišić, u svom poznatom kodu kulera i simpatičnoga antijunaka. Vazi simbolično u kosi imaju cvijeće, u narančastim su kostimima (kostimografkinja Barbara Bourek), tanki, gracilni, na čelu s Molom, Jurom Radnićem. Vesna mijenja identitet, postaje djevojčica s cvijećem u kosi, Zmazi su pobijeđeni. Eko je oslobodio sestru Eku iz ruku Zmazova i eventualne udaje, djeca se vraćaju u svoj zemaljski dom, a možda nisu ni otputovala, možda je sve samo igra dječje mašte, kinematografskog okvira, analogne tehnologije koja dopušta sve i ni svemir joj nije granica.

Predstava Eko Eko – zahtjevna s obzirom na pripremu, oblikovanje svjetla (Vesna Kolarec), digitalne projekcije Dejan Gotić), posebne efekte (Zdenko Trandler), glumačke zadaće i režiju – kročila je u svoje, vjerujemo, dugo zemaljsko trajanje.