Popularni jazz oduševio

Nakon vrlo uspješna, četvrtog po redu festivala Dubrovnik u pozno ljeto, Dubrovački simfonijski orkestar jesen je (od 30. rujna do 7. listopada) kao i lani počeo Jesenjim glazbenim moskarom (ili lepezom, a engleski ga nazvavši variety). Pažnju želim usmjeriti na prvi od tih koncerata, ostvaren 30. rujna s našim najpoznatijim gipsy swing sastavom Gadjo Manouche iz Zagreba. (Zagrepčani ih u lijepim i sunčanim zimskim nedjeljnim ranim popodnevima mogu uživo slušati na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice ispred Hotela Dubrovnik, Dubrovčani ljeti na Stradunu i pred Sponzom). Gadjo je, kažu, romska riječ koja označava one koji nisu Romi, a manouche naziv specifične nomadske gitarističke svirke koju je afirmirao belgijski romski gitarist Jean Django Reinhardt. Za glazbu Djanga Reinhadta najčešće se u općoj anglicizaciji međunarodnih pojmova ipak rabi sintagma gipsy jazz. Njezina je privlačnost u melodioznosti i lakoj slušljivosti, ali i improvizacijskoj svirci koju volim uspoređivati s njuorlinškim dixielandom, utemeljenim na doduše nešto drukčijem muziciranju uličnih puhačkih bendova, ali džezistički, improvizacijski vrlo sličan. Gotovo su obvezna glazbala tih Django-sastava (dvije) gitare (Django je bio gitarist), violina, klarinet i kontrabas, ponekad i s obveznom bubnjarskom baterijom.

Kao i svi kasnoljetni i jesenski dubrovački koncerti, i ovaj je prepunio atrij Kneževa dvora,  mahom inozemnom znalačkom publikom koja je znala što je gipsy jazz istaknut uz naziv programa.

Damir Butigan, trubljač u dubrovačkom orkestru, pripremio je kao i lani aranžmane za simfonijski orkestar i Gadjo Manouche, atraktivne jer nisu rađeni za jazz big band, a imaju sve što treba. Svirali su se jazz-standardi iz tridesetih godina, kao Them There Eyes, Sweet Georgia Brown, The Continental , La Foule (šlager iz repertoara Édith Piaf) Le Poinçonneur des Lilas Sergea Gainsbourga te završni Reinhardtov Petak 13 i Gershwinov I’ve Got Rythm.

Koncertom je angažirano i poticajno, šarmerski ravnao Alan Bjelinski i svojim oduševljenjem pobudio i orkestralne glazbenike, ali i publiku, koja je vidno uživala u svirci. Odličnom dojmu koncerta pridonijele su i pjevačice – gošće banda Gadjo Manouche – Katja Friganović Glavan i Maja Grgić. U svirci su se istaknuli solima gitarist Krešimir Tomić- Bonzo, klarinetist Franjo Stojaković, violinist Radovan Bjelajac, kontrabasist Mario Žuvela, članovi banda Gadjo Manouche, ali i pojedini članovi dubrovačkog orkestra, ponajprije trubljač Đemo Cakić i flautistica Antonea Gjaja te kornist Toni Kursar.

I, na kraju, šteta je da koncert nije tonski snimljen, jer bi zapis sa snimke uživo objavljen na nosaču zvuka mogao biti itekako tražen artikl. Vrlo je malo snimaka gipsy swinga koji publika voli i želi slušati i sigurno je da bi album s tonskim zapisom tog koncerta mogao biti razgrabljen s polica nosača zvuka. Šteta je da je prilika propuštena. No to se još može ispraviti tako da se organizira novi koncert s istim programom, koji bi se tonski snimio. Jednako kao što bi bilo dobro da netko poduzme organizaciju još kojeg nastupa sastava Gadjo Manouche i Dubrovačkog simfonijskog orkestra s tim programom, pa i u Zagrebu, gdje bi, vjerujem, također okupili brojnu publiku kao što je to bilo u dubrovačkom Kneževu dvoru.