Poplun i jorgan u šliferu

Što dalje, čini mi se da se sve više družim s nepostojećim. To su prije svega zanimanja, no uskoro će tragom toga plova otploviti i riječi. Zurim iz tramvaja dok se vozim Maksimirskom prema istoku, pa prije golaća (kip golog atleta) pogledam ulijevo. Nema više gostionice s dobrom domaćom kuhinjom, u koju sam još ne tako davno znala svratiti na neko birtaško jelo (volim fileke, no smijem ih jesti samo izvan kuće). Nešto tu jest, no neću pamtiti što. Na uglu, na mjestu negdašnje obiteljske jednokatnice s vrtom, specijalizirana ustanova za fizikalnu terapiju. A između te dvije zgrade ostatak luka iznad kolnog ulaza s natpisom: Konstantinović Pero, poplunar. Cimer (ako već nije) nestat će već do moje iduće vožnje. Zanimanja poplunar nema već dulje. Nema ga ni u Šonjinu Rječniku hrvatskoga jezika, a čim riječi nema više ni u rječniku, put u zaborav joj je zajamčen. Sve se češće osjećam kao slikar Matija Pokrivka. On je na jednoj strani trnjanskih ulica još užurbano crtao stare sirotinjske prizemnice, a na drugoj su već bageri jednako užurbano raščišćavali teren. Empatijski znam kako se osjećao.

Što je poplun? To je podstavljen i prošiven zimski krevetni pokrivač ispunjen pamukom, vunom, vatom ili perjem, a danas najčešće sintetikom (industrijska proizvodnja). Riječ je od 17. stoljeća zabilježena u kajkavskih leksikografa (Belostenec, Jambrešić), no taj grecizam (grč. papluma, od glagola zastrti) proširio se i na mađ. paplan, paplon, dok je poplon zapisan u Vrbniku u 15. stoljeću, a našao se i na popisu razgrabljenih stvari Zrinskoga i Frankopana 1672. Koliko god i ova riječ bila tuđica, ne osjećamo je takvom kao što osjećamo jorgan (tur. yorgan). U istoj je porodici riječi i onaj koji puni jorgane i prošiva ih i onaj tko ih prodaje, jorgandžija. Tu se uvijek sjetim svoje osječke prijateljice koja se kao mala čudila kako netko tko se preziva Kraljević može biti običan jorgandžija. No nestade i bajki i jorgandžija. I u mojoj slavonskoj obitelji govorilo se jorgan (petsto godina jezičnoga kontakta moralo je ostaviti traga), no nije zanemariv ni udio njemačkoga, pa se jorgan stavljao na krevet odjeven u šlifer (njem. schlüpfen, sakriti se, skloniti se, zavući se, provući se). Bila je to platnena navlaka za krevetne pokrivače, najčešće za poplune ili jorgane. Sami popluni bili su prošiveni, tako da su se na njihovoj površini ravnomjerno smjenjivali kvadrati boje staroga zlata i oni ružičasti. Bili su svilenkasti i uvijek u te dvije boje, pa ste pri presvlačenju kreveta sami birali koje lice želite neko vrijeme gledati. Čari jeftinog izbora!

I šliferi su varirali. Jedni su imali poveći romb u sredini kroz koji se uguravao jor­gan u tu navlaku. Katkada me zlatni ili roza romb na jorganu podsjeti na slična stakla na ulaznim vratima negdašnjih obiteljskih kuća. Gost je u njima izgledao uokviren, statičan, premda i nervozno cupkao da što prije uđe u kuću. No u sjećanju sve se nekako zamrzne. Drugi tip šlifera imao je u sredini cijelu roza ili zlatnu ledinu od jorgana, jer je platno bilo tek uzak pojas uokolo na koji se jorgan prikapčao. Upravo su za takve šlifere jorgani imali na sebi i gumbe, ali i opet ne bilo kakve nego izrađene od konca (u istoj roza ili zlatnoj boji). Imali su oblik cvjetića, malo izdignutih rubova, i provlačili su se kroz opletene rupice na šliferu. Mi smo imali baš takve, pa sam kao dijete izbor strane (roza ili zlatne) smatrala nečim važnim. Ludo dijete! Kako mu je lako bilo udovoljiti!

U dalmatinskom dijelu obitelji češće se za to zimsko pokrivalo govorilo imbotija. Riječ je, naravno, iz romanskog arsenala, tal. imbottire, ispuniti, podstaviti perjem, pamukom ili vunom. No s vremenom su i zime postajale sve blaže, pa je kadšto i jorgan bio previše (perine i tuhice već su bile uglavnom napuštene, osim u alpskim skijalištima). Njihovu ulogu sve je više preuzimala deka. I ona je ponekad dospijevala u šlifer, no meni se uvijek nekako zgvalila, pa sam od te kombinacije odustala. Danas imam još nekoliko šlifera, kao dio bogate zbirke nepotrebne i beskorisne starudije.

Deka (njem. Decke od glagola decken, pokriti, prekriti) višeznačna je imenica. Nekad se veže uz najranije djetinjstvo – ima djece koja bez svoje dekice (kod djece je u početku sve umanjeno) ne mogu zaspati. Polazak na počinak nije pravi ako ga ne prati često već ocufana, pa i smrdljiva, dekica. Dijete čupka rubove, gladi se njima po licu ili traži od starijih da ga njome glade po rukama i nogama, pa je takav djetinji pokrov nekima dugo bio poput utjehe na kraju dana i pratnje u laku noć. Kojiput se deminutivi uvuku i među starce, pa dekica bude i onaj četvrtasti karirani vuneni pled (engl. plaid) kojim se preko upalih ramena i pogrbljenih leđa ogrću didice i bakice jer njih uvijek zebe. Lijepo piše Irena Lukšić u svojim dnevničkim zapisima: starost ne nastupa kada počinješ zaboravljati nego kada ti postaje sve hladnije. Na selu nije bilo pledova, no zato su kao pokrivači služili guberi razni: biljci, gunjci i gunjevi, izrađeni u kućnoj radinosti. Guber, mađ. guba, znači isto što i biljac ili gunj. Biljac je bijeli debeli pokrivač od vunenih otpadaka ili valjanog sukna, a imenu je kumovala boja (bio, bijel). Gunj (grč. gúna, kožuh) još u Srbiji znači kratki takav kaput, no nama je to pokrivač, gruba deka. Nekoć narodu nisu trebali savjetnici da ne troše preko svojih mogućnosti, što potvrđuje i izreka: prema guberu valja se pružiti, jer znači upravo to: živjeti prema mogućnostima, pokriti se koliko je guber dugačak, a ne da ti vire noge.

Ona druga deka mnogo je teža. To je armiranobetonska međukatna podna ili stropna konstrukcija, ploča. Kad je kuća dignuta do prve deke, znači da je ta deka i privremeni krov. Jer je i krov (ie. *qrau-, prasl. kryti, gomilati na kup, postaviti jedno na drugo, pokrivati) prvotno značio ono čim je što pokriveno. Iz istoga korijena (*kryti) imamo u ruskom kryša, krov. Eh, koliko li on krije i pokriva! Kad bi krovovi i zidovi progovorili...