Podbačaj pod teretom ambicije

Poman Peti brod 37-godišnje slovačke spisateljice Monike Kompanikove trinaesti je naslov edicije Europom u 30 knjiga koju uz financijsku potporu programa Kreativna Europa Europske Unije već dvije godine objavljuje zagrebački izdavač VBZ. Iako je riječ o uglednom slovačkom književnom nagradom Anasoft litera 2011. ovjenčanu romanu, ipak je riječ o tek solidnu, ni po čemu iznimnu djelu.

Pripovjedačica je dvanaestogodišnja djevojčica Jarka, koja živi s duševno i materijalno nesređenom samohranom majkom Lucijom i emocionalno distanciranom bakom Irenom, u uvjetima posvemašnjega zanemarivanja i nebrige. Odnos kćeri Jarke i majke Lucije preslika je odnosa majke i bake – pasivnost i međusobna otuđenost. Odnos je to koji obilježava nedostatak ikakva zanimanja jednih za druge. Obitelj je to koja funkcionira po principu trgovačke razmjene – kći pomaže majci u kućanstvu, a zauzvrat ima hranu i krov nad glavom, a na emocionalnu potporu i intimnost ne treba računati. Tko ih ne poznaje nikad ne bi pomislio da u njima trima teče ista krv jer jedna drugu zovu isključivo po imenu i nikakve međusobne izraze nježnosti i bliskosti ne iskazuju.

Lucija je kćer rodila u šesnaestoj godini, radi tek povremeno i uglavnom živi od prostitucije i pomoći prijatelja delinkvenata, a Jarka vrijeme provodi na ulici, opijajući se, pušeći travu i besciljno tumarajući gradom. Zatrudnjevši u šesnaestoj, Lucija se zatekla na krhkom mostu koji je razdvajao djetinjstvo i odraslost, a bez majčine potpore izgubila je egzistencijalno uporište i nije imala ništa što bi je sigurno odvelo u budućnost. Jer majka joj je dopustila da s tek rođenim djetetom ostane u kuhinji njezina stana samo prva tri mjeseca od poroda, a dalje se morala snalaziti sama, u podstanarstvu. Ironično je pritom da je baka, koja se s tolikom bešćutnosti odnosi spram kćeri i unuke, do 1968. radila kao ravnateljica dječjeg vrtića (!), ali nakon što je muž napusti i odseli se u Australiju bude degradirana („jer supruga emigranta ne može odgajati djecu u dobre komuniste!“) i tada njezina zlonamjernost izlazi na površinu, a žrtve pronalazi među najbližima. Nakon devet godina podstanarstva njih se dvije vraćaju baki jer je slomila kuk, i ostaju s njome do njezine smrti kako bi naslijedile stan.

To je inicijalna pozicija romana, a s takvom njihovom životnom zbiljom i međusobnim odnosima čitatelj se upoznaje kroz fragmentarno organiziranu rukopisnu građu sastavljenu od mnoštva kratkih epizodičnih dionica. Uzroke takvih životnih okolnosti čitatelj spoznaje postupno, a u Lucijinim postupcima spram Jarke prepoznaje presliku njezinih iskustava s vlastitom nezainteresiranom majkom, što je omogućeno nelinearno strukturiranom naracijom kojom autorica opise njihove aktualne situacije kombinira s detaljima iz Lucijina života prije Jarkina rođenja. Zaplet romana započinje tek u zadnjoj trećini rukopisa, kada Jarka, emocionalno drastično zakinuta, otima na željezničkoj postaji par šestomjesečnih blizanaca s kojima odlazi u napuštenu seosku kolibu da tamo zasnuje svoju novu obitelj, s ambicijom da ta zajednica bude funkcionalnija od one iz koje je ona potekla te da blizancima pruži ljubav koju sama nikad nije dobila od majke i bake. Tek tada, uz dinamizaciju i osjećaj neizvjesnosti, roman zadobiva i koherenciju, dok je dotad ostavljao dojam kaotičnosti zbog loše organizacije rukopisne arhitektonike.

Monika Kompanikova uvjerljivo je oslikala život besperspektivnih tinejdžera u uvjetima zapostavljenosti i roditeljske nebrige. No, unatoč efektnosti pojedinih neorealističkih dionica obilježenih snažnim društvenokritičkim nabojem, ali i čestim proplamsajima mračne poetičnosti, ti dijelovi rukopisa ostavljaju dojam već viđena (i pročitana) jer riječ je o građi već mnogo puta problematiziranoj, kako u književnosti tako i u filmovima (spomenimo samo Irvinea Welsha i Ivu Balenovića). Također, autoričino gomilanje crnila s vremenom postaje kontraproduktivno i zagušuje tekst, uz to što je i neoriginalno, dok je motiv pedofilije površno obrađen i čini se da je na silu ubačen u rukopis kako bi kolekcija problema kojima se autorica bavi bila bogatija. Najuspješnije i najsnažnije dionice one su u kojima Monika Kompanikova opisuje djevojčičinu skrb oko dvoje malene otete djece. Ponašanje te tek nekoliko mjeseci stare djece mnogo je uvjerljivije predočeno nego što je to slučaj s junakinjom u pubertetskoj dobi i posve je razvidno da je te dionice autorica pisala na osnovi svojega nedavnog iskustva (prilikom ovoljetnog gostovanja u Hrvatskoj u intervjuima je isticala kako ju je na pisanje potaknulo svježe majčinsko iskustvo). Uočljiva je i velika diskrepancija između zrelosti junakinjinih razmišljanja i iskaza u prvome licu jednine u odnosu na njezinu dob, a osobito u kontekstu pojedinih njezinih postupaka. Monika Kompanikova hrabra je i ambiciozna autorica koja se već u debitantskom romanu odvažno prihvatila problematizacije nekoliko važnih i teških tema (zanemarivanje djece, pedofilija, besperspektivnost mladih naraštaja pogođenih tranzicijskim društvenim promjenama), ali se to ipak pokazao kao prevelik zalogaj. No stilistička vrsnoća, poetičnost i efektnost pojedinih dionica te uspješno postignuta napetost i neizvjesnost u pogledu raspleta na istinitom događaju zasnovane priče sugeriraju da se od autorice može očekivati bolje štivo u budućnosti.