Nimalo klasičan pustolov

Kada razmišljamo o žanru pustolovnoga u stripu, neupitno se osvrćemo i na značajna djela i njihove autore. Definiranje je žanra u stripu teklo sporije negoli primjerice u filmu. Odnosno dok je film još u ranim desetljećima postojanja započeo sa svrstavanjem mnogobrojnih ostvarenja u žanrovske odrednice, poput vesterna, melodrame, biblijskoga spektakla, strip je priklanjanjem realističkome stilu i tiskovnom obliku pasica ili tabloa u nastavcima potkraj 1920-ih i 1930-ih, usprkos vrlo vidljivim tematskim raznolikostima, sve to vrijeme ostao obilježen odrednicom pustolovnoga. No kada se razlike više nisu mogle zanemarivati, žanrovska kategorizacija postala je modelom recepcije čitateljstva pa je pustolovni strip postao određen činjenicom da se avanture junaka nekoga serijala zbivaju u egzotičnim podnebljima, dakle izvan uvriježenoga miljea čitateljeve egzistencije. Ipak ne treba zaboraviti da je pustolovni strip izravan nasljednik pikarskih priča u kojima protagonist uglavnom neprestano putuje iz epizode u epizodu nadvladavajući razne opasnosti, istodobno postajući i većim od života, kao i podoban za mitsku identifikaciju s čitateljstvom raznih naraštaja. Prisjetimo li se klasika žanra poput Tarzana (najpoznatijih crtača Hala B. Fostera, Burnea Hogartha i Russa Manninga), Džima iz džungle (Alex Raymond), Terryja i pirata (Milton Caniff) ili pak Tim Tyler’s Luck (Lyman Young), sasvim je vidljiv akcijski naglasak, ali i sve snažniji oslonac na psihološki profil likova i njihovo nadrastanje pukih arhetipova kao i obrada zapleta i predočavanje podneblja u potrebnome dosegu dinamike i evokativnosti. 

Jasno je da se takav temeljni model s vremenom morao restrukturirati da bi ostao vjerodostojan i uvjerljiv, junaci više nisu bili isključivo bez mane i straha, ali u rasponu od primjerice Ane iz džungle (Hugo Pratt) do Bernarda Princea (Hermann Huppen/Greg) i nadalje nisu prezali od akcijskoga djelovanja, sve do Corta Maltesea (Hugo Pratt), koji je nakon albuma Balada o slanome moru iz 1967. tri godine poslije postao i samostalnim serijalom. Junak toga znamenitoga stripa više nije bio toliko sklon akcijskome djelovanju, obilježavala ga je i kontemplacija pa se prizma pustolovnoga zamalo sasvim izmijenila. Zbog toga su junaci stripova nastalih 1970-ih i desetljeće poslije uvjetovani ne samo promišljanjem o vlastitim postupcima i djelovanju već i društvenim okolnostima, podjednako desetljeća u kojem nastaju kao i razdoblja u koje je djelo smješteno. 

Moralni integritet

Tako se i strip Dieter Lumpen (u raznim izdanjima naslovljen i Avanture Dietera Lumpena) španjolskoga crtača Rubena Pellejera (r. 1952) i argentinskoga scenarista Jorgea Zentnera (r. 1953) žanrovski početno određuje pustolovnim predznakom, a integralno izdanje – nedavno objavljeno i u nas – obuhvaća sve epizode toga serijala objavljivana u razdoblju od 1981. do 1994. Iako nema dvojbe da su i Pellejero i Zentner izrazito uspješni i u radu s drugim scenaristima ili crtačima, čini se da upravo u zajedničkoj suradnji dosežu ponajviše kvalitativne dosege, a potvrđuje se to i u Dieteru Lumpenu, kao i tek nešto kasnijem stripu Le silence de Malka iz 1996. s temom židovske emigracije iz Rusije u Argentinu potkraj 19. stoljeća, opravdano nagrađenom na značajnom festivalu stripa u Angolulemeu.

Svakako je zanimljivo da je početnih osam epizoda – okupljenih u albumima Bodež u Istanbulu (1984) i Pitanje kože (1986) – kraće forme od desetak tabloa, dok su ostale tri Zajednički neprijatelji (1988), Karibi (1990) i Haronova cijena (1994) duljih pripovjednih postulata od više od četrdesetak tabloa, ali sve obilježava nenametljiva subjektivna fokalizacija središnjega lika. Ponajbolju definiciju središnjega lika stripa Dieter Lumpen nalazimo na ovitku integralnoga izdanja: „Dieter Lumpen ima ponešto od klasičnog pustolova i ponešto od čovjeka koji ne želi znati ni za kakve pustolovine. Stoga nije čudno što mu se sama pustolovina isprečuje na putu i vuče ga sa sobom. Njegova nas pojava elegantnog lika, ljubaznih manira, bez poznatog posla i prihoda, vodi iz Turske na Karibe, putem klasičnih poprišta pustolovine, poput Kine ili Venecije.“ O prošlosti se i podrijetlu Dietera Lumpena ne zna gotovo ništa, a nema dvojbe da nije nepogrešiv ni nesklon ponekim nepromišljenim postupcima (Igre na sreću). Usprkos mjestimičnim laviranjima, ili pak izmicanjima iz čisto zakonskih okvira, osim u jednome slučaju (Filmski negativac) uočljiva je i njegova moralna vertikala, ravnanje prema zaštiti humanosti, odnosno osobnoga dostojanstva i integriteta.

Bez klišeja

Opažamo, ipak, da je posrijedi i protagonist koji ponekad na svršetku ne uspijeva uspostaviti ravnotežu narušenu na početku epizode pa može postati i gubitnikom (npr. Tempirana bomba, Zajednički neprijatelj) ili tek pasivnim promatračem (Pitanje kože). Široka paleta sporednih likova u svakoj od epizoda otponac je bogatstvu ovoga stripa, a njihova je uvjerljivost utemeljena ne samo u prepoznatljivoj crtačkoj vizuri nego i u zaokruženoj karakterizaciji. Ujedno kronološki smješten u 1940-e, to je ostvarenje svojevrsna posveta i klasičnome stripu i klasičnome filmu (Filmski negativac, Karibi) ne zazire od osvrta prema književnosti ili pak likovnoj umjetnosti (Karibi, Haronova cijena), nije mu strana ni nenametljiva kritika pokušaja održanja kolonijalnih posjeda velikih sila poput Velike Britanije i Francuske (Tempirana bomba, Pitanje kože, Zajednički neprijatelj), a neće se libiti ni preciznoga osvrta spram rasne netrpeljivosti (Pitanje kože, Boca Dourada), orijentalnoga misticizma (Učiteljev glas) ili uspostave totalitarnih režima (Haronova cijena).

U ovome stripu uočavamo širok raspon tema i višeslojan kontekst u krajnostima od društvenog do individualnog te povremeno izmicanje iz žanrovskih okvira čisto pustolovnoga, ponajviše prema fantastici (Kupidovi grijesi, Haronova cijena). Autori žanru pristupaju promišljeno, izbjegavajući klišeje i prepoznatljivost, odnosno restrukturiraju građu svake od pojedinih epizoda sastavljajući naposljetku stvaralački mozaik čitavoga serijala. Od početne epizode Bodež u Istanbulu do završne Haronova cijena opažamo razvoj stila i svjetonazora, ali i promjenu slike pustolovnoga žanra uopće kojoj su Zentner i Pellejero stripom Dieter Lumpen svakako pridonijeli. Visok kvalitativni prag svake od epizoda, uspješan autorski doseg ugođaja razdoblja i raznovrsnih podneblja kao i jasna percepcija zatečenih društvenih, političkih ili kulturnih stanja uvjet su i čitateljeve recepcije predočenoga.

Prepoznatljiv rukopis

Ako je pritom neupitno da Jorge Zentner učinkovito oblikuje priču, prožimajući likove i zaplet, gradira je prema svršetku i upotpunjava kontekstom, odnosno navodi čitatelja na obuhvatnije promišljanje građe Dietera Lumpena, crtež Rubena Pellejera vrhunski je doseg svjetskoga stripa u posljednjih tridesetak godina. U skladu s razdobljem 1940-ih u koje je smješten serijal, Pellejero se povremeno osvrće na nasljeđe klasika stripa, ponajviše Franka Robbinsa (Johnny Hazard), a nešto manje Miltona Caniffa i Alexa Totha. Ujedno, iako nas mjestimice može podsjetiti na profinjeniju verziju Giancarla Alessandrinija (glavni crtač Martina Mysterea), europska ga kritika uvrštava u stilski sličnu skupinu crtača širokoga raspona od Amerikanca Tima Salea (Batman, Superman) preko Španjolca Jordija Berneta (Torpedo 1936) do Francuza Phillipea Bertheta (Poison Ivy). Dakako, Pellejero je sasvim samosvojan crtač bez obzira na navedene usporedbe, posve raspoznatljiva crtačkoga rukopisa i stilskih označnica. Lakoća je Pellejerova poteza vidljiva i u crno-bijelim i u koloriranim izdanjima Dietera Lumpena, a ako u crno-bijelim pretpostavlja i svojevrsno prostorno apstrahiranje iscrtanog, u koloriranim je i vrstan odraz ugođaja podneblja. Pellejero precizno odražava emocionalna stanja likova, bez poteškoća uvjerljivo ocrtava svaki prostor, vanjski ili unutarnji, kreće se u rasponu od plein aira do chiaroscura, a premda je u izboru postavki prizora na stranici tek naizgled tradicionalan, posrijedi je vrhunski postmodernistički stilist, istinski umjetnik stripa, pa ne čudi da je izabran za crtača prošlogodišnjega albuma Corta Maltesea, dvadeset godina nakon što je preminuo njegov tvorac Hugo Pratt.

Naposljetku, serijal je Dieter Lumpen scenarista Jorgea Zentnera i crtača Rubena Pellejera većim dijelom pravo remek-djelo postmodernizma u stripu, sa sjajnom percepcijom pustolovnoga žanra, kao i kulturnoga i društvenoga stanja 1940-ih, provučen kroz prizmu razdoblja u kojem je nastao i stvaralačkog nadahnuća autora. Tridesetak godina nakon nastanka taj strip i dalje odiše svježinom i kvalitetom, a s vremenskim odmakom doima se važnijega statusa i u žanru i u devetoj umjetnosti na prijelazu stoljeća.