Nepoznato o Domovinskom ratu

Kada je u ožujku 2013. onodobni predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović izjavio da Finska – za razliku od Hrvatske – nije nikad imala građanski rat, bilo je iz konteksta posve jasno da nije mislio na Drugi svjetski rat (kada su ratna zbivanja u Hrvatskoj zaista nosila mnoga obilježja građanskoga rata), nego je Milanović aludirao na to da je Hrvatska u razdoblju od 1991. do 1995. prošla kroz građanski rat. (Nije ovdje toliko važno da se Milanović iskazao neznalicom i neupućenikom s obzirom na dobro znane povijesne činjenice da su Finci u 20. stoljeću zapravo imali građanski rat i k tome dva oslobodilačka rata protiv Sovjeta.)

Treba bez oklijevanja i jasno kazati da je rat koji se u Hrvatskoj vodio od 1991. do 1995. bio osmišljen i pokrenut izvana, s područja koje ni zemljopisno ni politički ne pripada Hrvatskoj. Naime, taj su rat prouzročile osvajačke težnje koje su krenule iz Srbije, kako idejno-programatski tako i u pokušaju vojne provedbe: paravojnim srpskim postrojbama u krajnjoj se instanci zapovijedalo iz Beograda, iz vrha tzv. Jugoslavenske narodne armije, koja se zapravo pokazala srpskom vojskom u službi ostvarenja imperijalnih velikosrpskih planova. Tomu ne proturječi ni okolnost da je rat u Hrvatskoj imao – zbog oružane pobune dobrog dijela ili, bolje rečeno, lošeg dijela „domaćih“ ili hrvatskih Srba – i neka popratna, sekundarna obilježja građanskoga rata.

No znatno skandaloznijom od spomenute Milanovićeve izjave valja smatrati onu koju je izrekao potkraj iste godine, u listopadu 2013, kada je u sebi svojstvenu spoju nepromišljenosti i bahatosti sugerirao da su zapravo Hrvati izazvali rat i agresiju zato što su uskratili Srbima njihova manjinska prava. Naime, zastupajući uvođenje ćirilice u Vukovar, Milanović je izjavio kako neće dopustiti da se „ruše temelji društva“, koji su građeni uz uspone i padove proteklih dvadeset godina te je važno dometnuo: „Možda prije svega prava manjina. Jer mi smo zbog toga išli u rat, zbog toga smo napadnuti.“

Valja usuprot Milanoviću (koji je gubitkom niza izborâ kažnjen za svoje nedržavničke riječi i nedomoljubne postupke) kazati da u Hrvatskoj nisu bila ugrožena prava manjina – ni u vremenu koje je prethodilo ratu i agresiji, ni nakon hrvatske vojne pobjede i integracije svih okupiranih područja u pravni poredak Republike Hrvatske. Jer da su kojim slučajem u Hrvatskoj bila ugrožena prava manjina, razumno je pretpostaviti da bi se pobunili, uz dio Srbâ, i pripadnici drugih navodno ugroženih manjina.

A zbilo se upravo suprotno: Bošnjaci i Albanci, Nijemci i Austrijanci, Česi i Slovaci, Makedonci i Bugari, Ukrajinci i Rusini, zatim Talijani, Albanci, Romi i drugi članovi manjinskih zajednica stali su u obranu svoje domovine Hrvatske. Također, što je osobito važno istaknuti, i nezanemariv broj Srbâ branio je Hrvatsku, svoju domovinu, od velikosrpske agresije; mnogi su pritom ranjeni ili poginuli, mnogi su bili zarobljeni i prošli strahote srpskih koncentracijskih logora.

Već i zbog toga, ali i zbog drugih razloga, nije utemeljeno govoriti o „srpsko-hrvatskome“ ili „hrvatsko-srpskome ratu“, ni o „vjerskome ratu“, ni o bilo čemu sličnom. Jer bio je to rat između onih koji su prionuli nesmiljenoj vojnoj agresiji na Hrvatsku i onih koji su je, kao svoju domovinu, hrabro i sebedarno branili. Stoga je za obrambeni rat koji se u Hrvatskoj vodio od 1991. do 1995. jedini prikladan naziv, gledano iz naše, hrvatske perspektive – Domovinski rat. Svaki bi se drugi naziv iskazivao većom ili manjom tendencioznošću i neobjektivnošću.

Domovinski ili građanski rat?

U pogledu promicanja znanstvene, na relevantnim povijesnim podatcima utemeljene istine o Domovinskome ratu, zaista je vrijedan spominjanja, isticanja i pohvale znanstveni skup Domovinski rat – mogućnosti znanstvenog pristupa, koji je u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i suorganizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata održan 10. i 11. listopada 2016. na Hrvatskim studijima, u Znanstveno-sveučilišnome kampusu Borongaj. Pokrovitelj skupa bio je Odbor za obrazovanje znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Skup je organiziran u povodu 25. obljetnice početka Domovinskoga rata, a namjera je skupa, što je na njemu istaknuto, da se Domovinski rat bolje prouči i dostojnije vrednuje kako bi Hrvatska na njegovim temeljima gradila vlastitu budućnost.

U pozdravnoj riječi Gordane Rusak, predsjednice saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, moglo se čuti da bi istina o Domovinskome ratu danas trebala biti posve jasna, ali da tomu nažalost nije tako. Neki bi je htjeli izbrisati, no nećemo im to dopustiti, rekla je Gordana Rusak i nepreuzetno dodala: „Ovaj skup je kamenčić u mozaiku o istini o Domovinskome ratu.“

Zatim je Ante Deur, izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, pozvao na temeljitiji pristup povijesnoj građi, a akademik Franjo Šanjek govorio je o potrebi daljih znanstvenih istraživanja o Domovinskome ratu, u kojemu smo se, „borili za sebe, ne protiv koga“.

Uslijedilo je uvodno predavanje akademika Ivice Kostovića, predsjednika organizacijskog odbora skupa, gdje je bilo riječi o znanstvenicima dragovoljcima i njihovu doprinosu u rješavanju humanitarne krize te o ratnom sanitetu tijekom Domovinskoga rata. „Ni NATO-savez nema taj standard da na ratište idu vrhunski liječnici“, rekao je akademik Kostović te dometnuo: „Što mene razlikuje od drugih znanstvenika? Zasigurno ne broj citata – imam ih, ali neki drugi znanstvenici imaju ih i više. Nego me razlikuje to što sam sudjelovao u jednom obrambenom ratu, u Domovinskom ratu u kojemu je stvorena država Hrvatska.“

Treba kazati da je znanstveni skup bio podijeljen na četiri sjednice. Nije moguće ovdje spomenuti imena više od četrdeset predavača i naslove njihovih referata, pa ćemo se zadržati na samo nekima od njih, uz pripomenu da nespomenuti referati nipošto nisu manje važni i vrijedni. U prvoj sjednici, nazvanoj Historiografija i Domovinski rat: interpretativni izazovi, najprije je prof. dr. Mladen Ančić (Sveučilište u Zadru) održao predavanje „Domovinski“, „Građanski“ ili „Rat za naslijeđe Jugoslavije“.

Nakon toga Ante Nazor (Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskoga rata) nastupio je predavanjem Izvorima protiv nametnutih percepcija te je između ostaloga istaknuo to da je u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja samo pet posto granata palo izvan zacrtanih vojnih ciljeva, tako da ne može biti utemeljena govora o „neselektivnom i prekomjernom granatiranju“. Predavač je trenutačno najopasnijom percepcijom ocijenio onu koja želi prikazati da je Republika Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini. „Da nije bilo Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine, što ne isključuje taktičke pogreške hrvatske strane na prostoru susjedne države“, rekao je Ante Nazor.

Na to se skladno nadovezalo predavanje Ivice Lučića (Hrvatski institut za povijest) naslovljeno Domovinski rat vodio se i u Bosni i Hercegovini – razlozi zbog kojih se Republika Hrvatska morala politički i vojno angažirati u BiH. Najviše pravaca napada na Republiku Hrvatsku bilo je s teritorija Bosne i Hercegovine, rekao je Ivica Lučić te je svrnuo pozornost na to da umiješanost u rat ne znači samim time agresiju: „U agresiju se kreće s divizijama, a ne s nekoliko tisuća vojnika koji pružaju logističku potporu ili provode obuku.“

Druga sjednica, nazvana Perspektiva javne komunikacije u ratnim okolnostima, započela je predavanjem Danijela Labaša (Hrvatski studiji) Domovinski rat i agresija medijskim lažima: slučaj Vukovar očima stranaca. Mediji nisu pisali da bi izvijestili, nego da bi šokirali, čime je počinjeno nasilje nad ljudskim sudbinama. „Prva žrtva rata je istina“, istaknuo je Danijel Labaš.

Potom je Suzana Peran (Informativna katolička agencija) imala predavanje Izvještavanje o Domovinskome ratu u hrvatskim katoličkim glasilima, pri čemu se osvrnula na pisanje biltena AKSA (Aktualnosti kršćanske sadašnjosti), tjednika Glas Koncila i obiteljske revije Kana te na djelovanje Hrvatskoga društva katoličkih novinara.

Na kraju prvoga dana znanstvenoga skupa zainteresirani su mogli pogledati dokumentarni film o Domovinskome ratu.

Povratak u društvo

Drugoga dana znanstvenog skupa, 11. listopada 2016, bila je na programu treća sjednica: Psihijatrijska skrb za hrvatske branitelje u proteklih 25 godina: organizacija, procjena i liječenje. Vlado Jukić (Psihijatrijska klinika Vrapče) održao je predavanje Psihijatrija u ratu – gdje smo bili i što smo radili, na koncu kojeg je zaključio da su hrvatski branitelji prihvaćanjem psihijatrijskog liječenja, ponajviše tretmana PTSP-a, znatno pridonijeli smanjenju stigmatizacije ne samo psihijatrije kao struke nego i psihijatrijskih ustanova i bolesnika.

Četvrta sjednica bila je podijeljena u dva dijela: Domovinski rat i društveni procesi te Odjeci Domovinskoga rata u književnosti, filmu i arhivistici. Ivan Markešić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar) održao je predavanje Zašto je propao projekt odvojenih nacionalnih škola, a Tihomil Maštrović (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) govorio je o zbirci knjiga o Domovinskome ratu kao važnom preduvjetu interdisciplinarnog istraživanja toga dijela hrvatske povijesti. Zatim je Sanja Vulić (Hrvatski studiji) govorila o Domovinskome ratu kao temi u djelima hrvatskih književnika u autohtonim hrvatskim zajednicama u dijaspori, u prvome redu gradišćanskohrvatskih pisaca u Austriji i Mađarskoj. Predavanje Vukovar – kako o ratu učiti iz književnosti? održala je Julijana Matanović (Filozofski fakultet u Zagrebu), a Danijel Rafaelić (Filozofski fakultet u Zagrebu) imao je izlaganje Filmski Vukovar: između propagande i mitologije.

Uslijedila je završna panel-rasprava, nakon čega je u Knjižnici Hrvatskih studija otvorena izložba Ratna fotografija autora Zlatka Kallea.

Zaključno možemo ustanoviti da su na znanstvenom skupu priređenu u povodu 25 godina od početka Domovinskoga rata, raskida državnopravnih odnosa sa SFRJ te stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske podastrte u uzornome interdisciplinarnom pristupu dosadašnje spoznaje te je utrt put novim spoznajama o tome veoma teškom i važnom – u pogledu državne konstitutivnosti, obrane domovine i nacionalne identitetske samosvijesti – dijelu hrvatske povijesti.