Kako izdržati život

U suvremenom hrvatskom dramopisu malo tko propituje hrvatsku običnost. Ako se slučajno to i dogodi, tada u njoj traže ono što život vidi tek kao sliku želja. Najčešće pomodno-trendovskih, svjetonazorskih i ideologijskih. Tomu se donekle odupire dramatičarka Nina Mitrović groteskom Kako život, koja tu stvarnost vidi drukčije i točnije. I koja je u produkciji kazališta Moruzgva i režiji Ivana Lea Lema 16. listopada praizvedena na maloj pozornici dvorane Lisinski u Zagrebu.

Riječ je o komadu koji na provokativan i humorističan način vidi i propituje život u staračkom domu, gdje život izdržavaju troje štićenika i njihova radna terapeutkinja. U svakodnevnom suočavanju s izazovima takozvane treće životne dobi oni traže i pronalaze rješenja koja bi im život mogla učiniti podnošljivijima. Čak i kada je sve beznadno, pokušavaju pronaći zrnce nade. Strah od smrti najmanje je čega se boje. 

Mitrovićeva to rješava jednostavnom fabulom. U svakodnevni domski život gdje žive: bračno nesređena terapeutkinja Suzana, nikad zadovoljan Branko i nedavno razvedena Mila, autorica useli novoga štićenika, Andriju, koji i u domu pokušava nastaviti živjeti svoj zavodnički život. Andrijin dolazak će, kako piše autorica, dovesti do toga da će likovi „propitati same sebe, način na koji žive i vole“.

Branko potajno želi više od prijateljstva s Milom, nju zanima Andrija, ali se teško upušta u vezu zbog raskida s mužem na kojeg još misli. Sve to, te želje i nakane, dovest će do dramskih iskrica između njih, ali i do pitanja kakav su život živjeli i što im je od njega ostalo. Odnosno, kako piše autorica, zapitat će se „kako živjeti život na pravi način“.

Kako život govori o šansama i promašajima života, to je priča „o ljubavi i prijateljstvu, mladosti i starosti, životu i smrti“. Ali je i priča „o nama, kakvi jesmo i kakvi bismo mogli biti kada bismo se opustili i prihvatili život u svoj njegovoj nesavršenosti“, kako misli autorica.

U vremenu koje se bavi isključivo uspjehom, novcem i slavom, koje zaglupljuje pametne i mudre, a slavi hedoniste i poslušne – one koji žive kako im drugi nameću stvarnost i život – Mitrovićku zanima tjeskoba običnoga života, dostojanstvo malog čovjeka izložena agresiji konzumerizma, zabave, nemorala, koji se zabrinuto pita što su prave vrijednosti. Koji se u samoći sjećanja pita nije li današnja starost osuđena na neljudsko umiranje u osami uspomena i zaboravljivosti svih onih koje je taj isti ostarjeli čovjek učio ljudskosti.

Kako je komad utemeljen na činjenicama života u dvama staračkim domovina na Trešnjevci, dakle na vrlo prepoznatljivoj stvarnosti – naravno ako je želimo vidjeti očima iskustva i pameti, a ne iščitavati samo kao metaforu – opći dojam predstave oneraspoložuje. To je imao u vidu Lemo pa je u režiji inzistirao na prepoznatljivosti realnoga, potencirao je realistički glumački izraz obogaćen vrlo preciznim asocijacijama i cinizmom, kao i smiješnim detaljima, što pridonosi uvjerljivosti kako glumaca tako i predstave.

Redatelj nije izgubio iz vida, što je najviše zasluga autorice drame, ni slojevitost onespokojavajuće poruke, onog dijela života koji činimo tragičnim kada bismo mu se trebali rugati i smijati. Nije zaboravio podsjetiti da skrivanjem pravoga lica života, njegovim uljepšavanjem lažima, kremama, maskama, liposukcijama i brojnim drugim zahvatima, nećemo izbjeći konačno lice – smrt.

Zapravo je rastvorio i to uspješno, ono lice života koje je često prevučeno bezrazložnim strahom, a na kojem se i blizu smrti, u tom staračkom domu, može pronaći sreća, ljubav i zadovoljstvo. I tamo život, ako ga umijemo živjeti, može biti blistav, glamurozan, romantičan, smiješan do suza i tužan do naivnosti. Cilj je izdržati život, proživjeti ga bez žaljenja, dosegnuti njegovu puninu.

U tom rastvaranju, raskrinkavanju i sumiranju života, u predočavanju životnih izazova i stranputica, lomova i ushita, u uspinjanju na vrh životne dubine, najveći obol dali su glumci. Bez njihove življene uvjerljivosti napisane riječi i izrežirane mizanscenske situacije bile bi tek nanos praha koji otpuše prvi dašak publike. Ovako pišem i stoga jer se u našem suvremenom kazalištu na glumce zaboravilo ili se oni koriste kao ilustracije i vješalice za kostim. U ovoj predstavi to nije slučaj. A nije jer se uvažilo što je autorica napisala, a onda to i glumci odigrali.

Glumci nisu glumili tek ideju i obrise tipova, nego su ponudili karaktere koji su nadareno živjeli puninu uloga. Biserka Ipša (Mila) uvjerljivo je odglumila strah od života rastavljene žene, njezinu duševnu lomljivost i zaboravljenu nježnost, kao i ženstvenost koja ni po čemu nije bila stara. Ana Begić (Suzana) predočila je odsutnost mlade žene koja lako nosi brige posla, ali teško brige života i strah od rastave braka. Siniša Popović (Andrija) šarmantno se i ironično borio sa sviješću da je dom početak kraja života. Tomu se opirao narcisoidno uživajući u ostacima negdašnjeg zavodnika i ženskara. Dominirao je Vinko Kraljević u ulozi Branka. Njegov Branko, precizan u mišljenju i bogat u glumačkom izrazu, u svakom trenutku bio je glumački prisutan i točan, činilo se kao da i ne glumi.