Dobra slika mora emitirati energiju

U osječkom je Muzeju likovnih umjetnosti od 29. rujna do 6. studenoga otvorena izložba hrvatskoga slikara s berlinskom adresom Lovre Artukovića. Na izložbi su predstavljene Artukovićeve slike nastale od 2006. do danas. Nazivom izložbe Stare i nove slike kustos je izložbe Vlastimir Kusik nastojao objediniti ne samo ono što je nastalo prije i ono što je naslikano tek nedavno, nego je pokušao zahvatiti i predočiti stanovite slikarske pomake koje je Artuković u svom radu aktualizirao. U povodu izložbe poveli smo razgovor s autorom u kojem je, osim o novim slikama, Artuković govorio i o vlastitom radu te osobnom promišljanju svoje slikarske poetike.

Već dulje vrijeme živite i radite u Berlinu, gdje vam je atelijer, ali i dalje ste prisutni na našoj likovnoj sceni. Kada ste otišli u Berlina na, kako često ističete, privremeni rad?

Prvi je odlazak u Berlin bio u studenom 2001. Tada sam još radio kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i u Njemačku sam otišao privremeno. Nakon kratka boravka ondje vratio sam se u Zagreb da bih se konačno preselio 2003, kada sam osigurao dozvolu za boravak, riješio socijalno osiguranje i sve administrativne forme koje je trebalo zadovoljiti.

S kakvim ste se promjenama suočili s promjenom sredine, dakako onima u svijetu umjetnosti kojemu profesionalno pripadate? Jeste li ostali povezani sa Zagrebom?

Ostao sam povezan, naravno. Zapravo sam sve vrijeme ostao prilično povezan sa Zagrebom, ali i Hrvatskom. U početku sam se našao u malo shizofrenoj situaciji jer sam živio i radio u Berlinu, a izlagao uglavnom u Hrvatskoj. Ovdje sam, dakle, profesionalno ostao prisutan. Mislim kako sam si preseljenjem u Berlin osigurao povlaštenu poziciju jer me geografska izdvojenost iz ovih prostora te početno neulaženje u okrilje berlinskoga umjetničkog svijeta lišavala mogućih sukoba, ulaženja u različite intrigantne situacije i slično. Dogodila mi se tako sretna okolnost da sam živio kako sam htio, radio sam isto tako ono što me ispunjavalo i bez tereta povlađivanja onima koji prate moj rad. Loša je možda stvar što se u tih prvih desetak godina boravka u Berlinu nisam pozicionirao na tamošnjoj umjetničkoj sceni, što u konačnici uopće nije jednostavno, osobito umjetniku koji je već zašao u srednje godine.

Kakav je sada vaš status u Berlinu?

Berlin je prilično velik grad, tako da dati presjek trenutne umjetničke scene grada nije nimalo lako. Raznolikost je, razumije se, prisutna i naglašena pa je teško govoriti o glavnim likovnim strujanjima. U takvoj je sredini teško na scenu ući kao stranac, a još je teže ako si „stariji“ stranac iz zemlje čiju umjetničku produkciju oni ne poznaju. Moj je hendikep bio u tome što sam se preselio nakon četrdesete i ta mi činjenica nije išla na ruku. U Njemačkoj postoji već neko vrijeme pomama za mladim umjetnicima, što se očituje u izrazu Jugendwahn. No odlaskom u Njemačku nisam želio juriti inozemnu karijeru. Bilo mi je važno otkriti novi prostor u kojem ću raditi i njime pokrivati tekuće troškove života. U Berlinu sam uspio shvatiti vlastitu poziciju i činjenicu da sam ondje doživljen kao slikar iz Hrvatske, zemlje čija umjetnička scena njihovu umjetničkom svijetu nije poznata osim preko radova nekolicine autora poput Stilinovića i sličnih. Kada se suoči s time, čovjek nauči biti skroman i na temelju toga drukčije promatrati sebe unutar umjetničkoga svijeta – kako inozemnoga, tako i domaćeg.

Kakva su vaša iskustva s tržištem umjetnina? Postoje li velike razlike između tržišta u Njemačkoj i ovoga kod nas?

Razlika nije velika, barem za mene, jer sam u prvom redu slikar, a ne trgovac umjetninama. Ipak, mislim da se tržište u Hrvatskoj i Njemačkoj ne može uspoređivati, a razlozi su brojni. Osnovni je među njima otvorenost njemačkoga tržišta ne samo njemačkoj umjetnosti nego i djelima umjetnika iz drugih zemalja. Riječ je dakle, o globalnom tržištu, gdje jednako uspješno mogu participirati ljudi iz Velike Britanije, Francuske, Belgije, Poljske, Rusije… Čini mi se kako je kod nas tržište lokalnoga karaktera te se temelji na prodaji isključivo domaćih autora, dok se trgovci umjetninama rijetko bave plasmanom hrvatskih umjetnika na strana i veća tržišta, što nije i ne bi trebala biti nemoguća misija.

Jesu li današnja vremena loša za umjetnost? Obično se smatra da neoliberalizam generalno nije sklon kulturi.

I jesu i nisu! Mislim da dosad nije postajalo razdoblje koje je imalo toliko veliku i razgranatu kulturnu produkciju, ali i tako velik broj konzumenata te produkcije. S druge pak strane opće duhovno okružje u kojem se krećem (pod čime mislim i na medije) daje dojam da je svijet sve gluplji i gluplji. Prije je kultura bila ekskluzivno dobro, a sada je postala svima dostupna i popularna, što je u konačnici označilo spuštanje ljestvice kriterija. Današnje vrijeme nama umjetnicima daje slobodu da radimo što želimo, što nam u konačnici daje osjećaj ugode u poslu. No čini mi se kako je činjenica da svatko radi što želi u društvu proizvela osjećaj ravnodušnosti prema kulturi jer se njezin status unatrag pedeset ili šezdeset godina dosta izmijenio. U konačnici mogu tek konstatirati da mi ovo naše vrijeme, kako ga god nazvali i okarakterizirali, zapravo odgovara i dobro se snalazim živeći u njemu.

Mogu li se u vašem dosadašnjem radu odrediti etape koje su se smjenjivale u posljednjih tridesetak godina ili svoje slikarstvo smatrate homogenim?

Postoje sasvim očigledne etape, pogotovo u formalnom smislu. Trideset je godina zapravo vrlo dugo razdoblje i naravno da ono što sam prije radio ne upada više u oči jer i nije negdje prisutno i izloženo. Publici je uglavnom poznato ono što je nastalo u posljednjih desetak godina. Formalne promjene koje sam u mladosti prolazio u to su doba bile češće i dramatičnije. Sada pod stare dane, sukladno prirodnim zakonima starenja, hlađenja postaju rjeđa i s blažim prijelazima nego što su bila ranije. No nadam se da će još doći trenutak velike eksplozije, prava supernova prije nego što se ugasim. Po mom mišljenju može se reći da se kao slikar (tu mislim na neko klasično poimanje onoga što smatramo slikarom) zapravo formiram tek u zadnjim godinama svoga djelovanja.

U jednom intervjuu rekli ste da ne slikate slike koje se postavljaju iznad kauča. Kako promišljate vlastito slikarstvo?

Od samih početaka slikarske karijere nikada nisam razmišljao o slici kao dekorativnom predmetu kojim bi se opremio neki stan, hotel ili ured. Sliku sam uvijek doživljavao kao muzejski artefakt, kako svoj rad doživljava svaki samosvjestan umjetnik. Ona je predmet za galeriju i upravo u tome gledam njezinu prirodu. Od svoje sam prve izložbe, ali i svaki put kada sam počinjao raditi neku temu, sliku shvaćao kao svijet zatvoren u sebe s energijom usmjerenom prema promatraču. Ne mora, naravno, zarobljena energija platna na svakoga djelovati jednako, to od slike i ne možemo očekivati. Moje bavljenje umjetnošću također je krenulo od slike. Međutim, slike koje sam promatrao i u njima uživao prije no što sam odlučio postati umjetnik zanimale su me isključivo kao slike – nikada se nisam previše zanimao za slikarstvo kao proces niti sam tom procesu davao veliku važnost.

U vašem se radu zapaža posezanje za prohodnim temama i razumljivim prizorima. Kako dolazite do teme?

Inače nisam osoba koja se previše voli osvrtati unatrag, ali što sam stariji, uviđam da je to ponekad nužno – osobito u umjetnosti – jer određene stvari iz vlastite prošlosti s vremenom možeš i drukčije razumijevati. Čovjek slikajući postaje svjestan da se nekad mora malo vratiti na ono što je već uradio, mora imati neki oblik retrovizora jer s godinama lakše definira ono čime se bavio i čime se sada bavi. Mislim da se to moglo osjetiti na mojoj zadnjoj zagrebačkoj izložbi u Laubi održanoj 2014, a naslovljenoj Uprizorenja. Ono što slikam zapravo je uprizorenje pa su iz toga razloga slike figurativne. Mislim da sam tim nazivom definirao ono čime se u svom slikarstvu bavim. Dakle, ja uprizorujem stvari! Kod tih se uprizorenja služim modelima kao glumcima. U prethodnim sam se ciklusima bavio iluzijama ili nekim sličnim stvarima, ali mislim kako sam tim uprizorenjima uspio donekle prikladno odrediti nešto što možemo nazvati mojom poetikom. Pitali ste me također kako dolazim do teme koju slikam. U početku imam neku ideju o nečemu za koju mogu reći da je najčešće literarna jer se vrlo lako može odrediti i budući prizor opisati. Nakon toga tražim modele, odnosno izvođače koji bi spomenutu ideju na najbolji način mogli uprizoriti. Zatim smišljam postav teme te počinjem tražiti prostor u koji ću sve to staviti – taj je prostor često moj atelijer. Riječ je dakle o pravoj inscenaciji. U posljednje se vrijeme intenzivno služim fotografijom pri postavljanju prizora. Fotografija na kojoj mi se postavljena scena čini najboljom postaje predložak koji u konačnici uprizorujem na platnu. Čitav proces ide uobičajenim (slikarskim) tijekom. Tako je i atelijer u kojem radim na početku čist i uredan, moja je radna odjeća čista i uredna, a kako se približavam kraju, dolazi do pravoga košmara boja i nereda koji je nemoguće izbjeći.

Koliko vam je inscenacija prizora važna? Naime, ona se može vidjeti i na novim slikama, koje se isprva mogu učiniti tek slučajno zahvaćenim trenutkom, ali pomnijim se promatranjem uočava da je svaki prizor ipak nešto više.

Upravo tako. Kako sam spomenuo, u zadnje vrijeme često se koristim fotoaparatom. Mnogo scena zato nastaje slučajno, premda ovdje riječ slučajno ne treba uzeti doslovno jer je dosta prizora zapravo prisiljeni slučaj. Volim raditi s drugim ljudima. Često radim s onima koji dolaze iz svijeta kazališta ili plesa i koji već sa svojom strukom dobivaju osjećaj za sceničnost. Oni sami u sebi sadržavaju svijest o tome kako se u određenom trenutku postaviti, na koji način nagnuti glavu, kamo pogledati i slično. Dakle, već mi govor njihova tijela tim kretnjama pruža mnogo toga slučajnog, iako je to slučajno, kako ste sami rekli, nešto malo više od slučajno uhvaćena trenutka. Imao sam priliku raditi i s modelima koji su se teško snalazili s poziranjem pa su u tome slučaju moje sugestije morale biti jasne ne bi li im uspio jasno dati do znanja na čemu inzistiram. Ciklus Novih slika koje su predstavljene upravo u Osijeku rađen je sa ženom koja se sama bavi scenografijom, što mi je bila olakotna okolnost jer osobno nisam morao previše voditi računa o tome kako i na koji način postaviti stvari i oblikovati prizor. Njezin je doprinos na „novim“ slikama bio važan, premda sam i sam točno znao kako želim da prizor izgleda. Suradnja me s takvim ljudima ujedno silno obogaćuje jer me s jedne strane oslobađa detaljna bavljenja scenom, dok se s druge strane volim i sam iznenaditi kada vidim da stvari ispadnu bolje no što sam prvotno zamislio. Više sam se puta radeći uvjerio da ti možeš kao autor imati ideju kako nešto napraviti, ali kroz razmjenu mišljenja i energije s drugim ljudima stvari ispadnu drukčije jer u početku ne možeš kontrolirati ono što će proizaći kao rezultat. Nekoliko sam se već puta našao u situaciji da su scenu koja mi se našla pred očima i pred objektivom fotoaparata u potpunosti oblikovali moji suradnici tako da sam sebe gledao tek kao izvođača – slikara koji slika nešto što mu je ponuđeno i na što nije prethodno imao velikog utjecaja.

U kojoj mjeri uprizorena inscenacija komunicira s promatračem?

U kojoj mjeri i koliko uprizorenje komunicira s promatračem ovisi isključivo o promatraču. Osobno mi je zanimljivo čuti kako drugi ljudi vide ono što sam naslikao i na koji način pokušavaju tragati za referencijama koje su meni prilikom slikanja bile potpuno nepoznate. Mislim da mnogo toga ovisi i o tome što promatrač želi vidjeti. Slika nije medij za izravnu komunikaciju kojim se prenosi istina ili šalje poruka. Slika nije priča, narativ, premda u slici ljudi to gotovo uvijek traže. Nikada mi nije bila namjera stvarati nekakve zagonetke i rebuse premda sam se često koristio citatima koje mi je ponudilo kulturno nasljeđe zapadne civilizacije. Može se reći da je u mom slikarstvu riječ o stanovitom bijegu od komunikacije zato jer (izravna) komunikacija nije cilj jer se više ne radi prema strogo propisanim ikonološkim pravilima koja bi bila ključ za tumačenje slike. Komponiranjem jednoga uprizorenja namjera mi je stvoriti jednu situaciju, određeni odnos među likovima koji istovremeno jest i nije poznat, koji će biti otvoren za potpuno različita tumačenja, a opet ostati samostalan i individualan.

U svojem se slikarstvu koristite fotoaparatom, što je praksa brojnih slikara već gotovo cijelo stoljeće. Kako uopće gledate na odnos tehnologije i umjetnosti? Biste li se mogli složiti s onima koji tvrde da je tehnoznanstveni pogled na svijet u konačnici neprijateljski okrenut prema umjetnosti?

Opći je stav kako su fotografija i film umjetnost pa smatram da se ni na koji način korištenje tehnologije u umjetnosti ne može smatrati neprijateljskim spram nje same. Prilikom kreativnoga procesa od ideje do realizacije slike ne postavljam si nikakva pitanja, ali ni ograničenja. Cilj mi je napraviti ono što sam si odredio te rabim sva moguća sredstva kako bih do toga došao. Cilj nije umjetnost, nego slika koju želim naslikati, tako da mi je u tom smislu potpuno svejedno postavlja li se tehnoznanstveni pogled neprijateljski prema umjetnosti ili ne. Možda mi je to teško objasniti, ali dobra je umjetnost nešto što se stvara, neka energija u virtualnom prostoru između djela i promatrača koja ne leži ni u djelu ni u promatraču, već upravo u međuprostoru. Potpuno sam, dakle, ravnodušan prema tome kako je djelo izvedeno. Jednako tako postoje promatrači koji nisu kadri pokrenuti određenu energiju koja se nalazi između njih i onoga što promatraju, tako da ne možemo uvijek kriviti ni djelo za izostanak estetskog impulsa. U kontekstu priče o umjetnosti i tehnologiji preporučam knjigu Davida Hockneyja Skriveno znanje. Pretpostavljam da će u svemirskom brodu na putu za nove galaksije nedostajati mjesta za slike, ali siguran sam da će si astronauti kada budu probuđeni iz hibernacije zapjevati nešto te šarati svojim električnim olovkama kada im bude dosadno.

U vašim se „novim“ slikama može zapaziti kako uvijek postoji specifičan izvor svjetlosti prema kojem je lice prikazanoga lika vrlo izravno usmjereno. Koliko vam je zanimljivo igrati se odnosnom svjetla i sjene? Gledajući slike vidi se naime kako mnogo pozornosti posvećujete upravo tome.

Interes za svjetlo postoji kod mene već dulje vrijeme. Među „starim“ slikama izloženima na ovoj izložbi nalazi se platno na kojem je naslikana crna folija, a naslovio sam ga Kao da je noć. Djelo je nastalo prije deset godina, točnije 2006. Do teme sam došao igrom slučaja. Prostor koji sam iznajmio preko ljeta i u kojem je bilo izrazito vruće odlučio sam zaštititi građevinskom folijom. S vremenom me igra svjetla na toj foliji počela fascinirati, gotovo opsjedati, pa sam shvatio kako to moram prenijeti na platno. Od tada svjetlost počinje igrati važnu ulogu u mojim djelima i to je osjetno do dana današnjeg, što ste i sami zapazili na najnovijim uprizorenjima. Prije slike Kao da je noć svjetlo mi nije bilo osobito važno jer sam se u ranijih fazama usmjeravao na crtež. Djela iz tih godina više su nalikovala oslikanim crtežima nego pravim slikama proizašlima iz „slikarske ruke“.

Upravo ste se dotaknuli crteža. Po akademskom ste obrazovanju naime grafičar jer ste diplomirali na grafičkom odsjeku zagrebačke Akademije. Na vašim se slikama vidi stalno posezanje za linijom kojom oblikujete plohe. Koliko je bilo teško postati istinski slikar?

Svjestan sam da svaki medij ima svoju logiku pa se tako slikanju pristupa na drukčiji način nego što se to čini s grafikom, fotografijom ili bilo kojim drugim medijem. Jednom me prilikom posjetila gospođa iz Francuske koja je, vidjevši moje slike, izustila: Pa to je strip! Koliko god su moje slike slikane, ponekad se još osjeti ta manje slikarska dimenzija, što u konačnici ne smatram nedostatkom. Već se gotovo trideset godina bavim ovim poslom i za to sam vrijeme sve više ulazio i u sam métier. Jednom sam spomenuo kako ne slikam slike radi slikarstva. Slike su me uvijek fascinirale kao slike. Kada počnem raditi sliku, ne počinjem raditi slikarstvo Lovre Artukovića, nego određenu sliku koju sam zamislio – na primjer sliku Pieta obrnuto. Jedan mi je od omiljenih slikara Cy Twombly koji intenzivno rabi liniju pa njegovi radovi posjeduju crtačku i pomalo grafičku potku. No sloboda koju u radu posjeduje kao i njegovo maestralno orkestriranje bojom i potezom stvari su koje kod njega doista volim. Sam, ipak, nikada nisam otišao u tom smjeru jednostavno zbog ljubavi prema uprizorenju. Uvijek mi je bila potrebna neka figurativna situacija da bih ono što želim realizirao. Kada se moje slike pogledaju iz blizine, može se vidjeti da su one relativno slobodno slikane te da imaju karakteristike slobodnijeg slikarstva, ali u konačnici težište ne stavljam na to, na tu slobodu – ona se javlja tek usputno.

Koliko ste zadovoljni kritičarskim tekstovima napisanima o vašem radu i održanim izložbama? Iznenadite li se ponekad nekoj interpretaciji svoga djela?

Postoje umjetnici koji vole imati kontrolu nad svime – od toga što rade, kako se to predstavlja i u kojem prostoru do toga tko će pisati predgovor za katalog te osvrt na izložbu. Lovro Artuković ne pripada toj skupini umjetnika. Kada završim neku sliku, otkidam je od sebe i ona postaje autonomna stvarnost, autonomno biće nad kojim nemam i ne želim imati bilo kakvu kontrolu. Kako će se slika snaći u svijetu u koji sam je odaslao njezina je stvar i mene se ne tiče. Sve interpretacije koje sam pročitao ili čuo o svojim slikama za mene su vrlo zanimljive. Izdvojio bih one Leonide Kovač i Krešimira Purgara. Često su ih pisali ljudi s kojima se privatno i poslovno družim i koje poznajem, a dobro je što u tom slučaju oni i mene poznaju pa je ta komunikacija lakša i iskrenija. Osobno me te interpretacije obogaćuju i šire mi vidike jer nerijetko u njima otkrivam nešto što ni sam nisam o svome radu znao. Naravno, ima uspješnijih i manje uspješnih interpretacija, što ovisi i o osobi koja je piše, koliko si je dala truda i slično. Nisam nikada pokušavao taj dio vlastite karijere nadzirati pa sam uvijek davao odriješene ruke institucijama u kojima sam izlagao da nađu pisca predgovora i drugih popratnih izvješća o izložbi.

Na aktualnoj izložbi u Osijeku primijetio sam da su „stare“ slike isključivo većega formata, dok su ove „nove“ znatno manje. Trebamo li „nove“ slike shvatiti kao pripremu za buduće slike koje će opet biti na većim platnima?

„Nove“ slike maloga formata nastale su nedavno i može ih se promatrati kao određene studije i predloške za slike koje ću zasigurno raditi u sljedećem razdoblju. Trenutno u atelijeru imam dvije-tri velike slike na kojima još radim, a koje su nastale na temelju malih formata koji se mogu vidjeti na ovoj osječkoj izložbi. Priča je oko „novih“ slika i malih formata nastala kada sam završavao Modeli poziraju za Pietu i Pieta obrnuto. Modeli koji su pozirali za te slike dali su si izraditi fotografije koje sam koristio kao predložak kaširavši ih i učinivši ih samostalnim djelima. Kada sam vidio te fotografije manjega formata izložene kod njih u stanu, shvatio sam da bi neke moje slike doista dobro funkcionirale kada bih ih slikao na platnima manjih dimenzija. Od slike uvijek tražim da posjeduje neku energiju i kada je ona još zbijena na manjoj površini, imam dojam kako je rezultat još efektniji i intrigantniji. Ne mogu zanemariti ni nagovor nekih prijatelja koji su me ponukali da konačno napravim neki manji rad, na manjim dimenzijama. Nadalje, želio sam isprobati nešto novo, provocirati situaciju da se dogodi neki pomak i da odem u nešto novo što dosad nisam radio. Sve je to nekako prethodilo ciklusu „novih“ slika. Dakle, ispravno ih je gledati i kao moguće predloške za budućnost, ali ni pod koju cijenu ne treba zanemariti kako je ipak riječ o samostalnom i autonomnom ciklusu.

Nove vas slike, dakle, odaju kao slikara koji je još na putu te je sklon promjenama i traženju novih mogućnosti unutar vlastitoga opusa.

Tako je! Međutim, ne volim se baš gledati kao umjetnik koji promjenama u radu pokazuje stanovitu hrabrost i sklonost nekom nejasnom traganju. To su sve riječi koje zvuče jako veliko i moćno pa ne mogu reći da me baš ispravno opisuju. Najvažnije mi je raditi, slikati i ustrajati u tome, a sve ostalo zbiva se po nekoj inerciji. Možda je tako i s promjenama o kojima govorite, a koje će p(r)okazati budućnost.

Postoje li već definirani planovi za budućnost i možemo li očekivati neke novine ili u planu imate nastaviti čuvati već ukroćene granice slikarskoga medija?

Planovi ili bolje rečeno ideje za nove slike postoje, a postoji dakako i želja da se i dalje razvijam. Nadam se kako ću uspjeti pronaći još poneki neotkriveni teren koji drugi slikari dosad nisu zaposjeli, a ako nekolicina i jest, makar da ga nije eksploatirala. Ipak, to se ne može unaprijed planirati jer proizlazi iz stalnog i neprekidnog rada. Stvari se uglavnom dogode ili ne dogode pa se rijetko time opterećujem. Bitno mi je napraviti još nekoliko stvarno dobrih slika, a onda što bude.