Disketa

U doba moje mladosti bila je na velikoj cijeni disciplina koja se zvala futurologija. Postojali su stručnjaci koji su pisali debele knjige o tome što će se dogoditi u idućim desetljećima, ili, recimo, do kraja milenija, što je tada izgledalo strahovito daleko. Pazite, nisu to bili nikakvi šarlatani, nego ozbiljni analitičari: uzimali su oni u obzir sve moguće faktore – od demografije i zaliha nafte pa do proizvodnje hrane i političkih gibanja u raznim dijelovima svijeta – te su na temelju tih podataka izvodili zaključke o smjeru u kojem će se svijet dalje kretati. I, djelovali su duboko i uvjerljivo, a njihove su knjige znale doći u središte javne pozornosti, pa i poslužiti kao argument u polemikama o tome kako je potrebno planirati ulaganja ili izgradnju energetskih kapaciteta. Ukratko, radilo se o pravoj znanosti, pa je disciplina s pravom imala onaj dodatak logija.

Ali, moram vam reći da su jedva išta pogodili: prošla su desetljeća i sad se to jasno vidi. Nitko od njih nije prorekao ovo što sad imamo s računalima i internetom, nitko nije rekao ništa o ovome što nam se sad događa s mobitelima i općenito s komunikacijom. Ali to ne znači da treba te ljude prezreti i ismijati; obratno, mislim da treba pohvaliti njihov herojski napor da se uhvate ukoštac s nečim što je unaprijed osuđeno na propast, to jest s predviđanjem budućnosti.

A to je predviđanje osuđeno na propast zato što ono ne može imati uvid u ključni faktor koji na razvoj utječe, odnosno u nova tehnološka otkrića. Mogao bih vam to predočiti slikom: u isto to vrijeme moje mladosti još su intenzivno kružili stripovi o Flashu Gordonu, koji su nastajali tridesetih godina 20. stoljeća. E, u tim stripovima junaci lete u raketama od planeta do planeta, a kad međusobno razgovaraju, onda govore u mikrofone koji su veliki kao šaka. Autori su, dakle, predvidjeli razvoj aeronautike, ali im nije palo na pamet da bi moglo doći do minijaturizacije tehnoloških pomagala, pa su zato crtali mikrofone iz svojega vremena. E, tako je nekako išlo i s onim futurolozima: mogli su predvidjeti društvene odnose, ali nisu mogli tehnologiju.

Jer tehnologija ovisi o ljudskoj kreativnosti: kako vi možete znati što će neki genijalac u nekom tamo laboratoriju (ili čak u vlastitoj garaži) jednoga dana smisliti i kako će to što je on smislio promijeniti svijet? I još više: čak ni kad se pojavi kakvo novo otkriće, čovjek zapravo nije kadar procijeniti koliko je ono važno i koliko će dugo utjecati na naš život. A kako smo opsjednuti tehnologijom, tako nam se češće događa da značenje nekoga izuma precijenimo nego da ga podcijenimo.

Imam i za to primjer. Meni se, recimo, osamdesetih godina činilo da će telefaks – koji se tada stao munjevito širiti – iz korijena promijeniti svijet. Odjednom ste mogli preko telefonske linije slati goleme količine tekstova, i ti su tekstovi stizali do primatelja u realnom vremenu. Ne trebam valjda naglašavati kako me fascinirala mogućnost da čovjek, sjedeći u Zagrebu, dobije pred sebe tekstove iz neke dubrovačke knjižnice. A pokazalo se da nisam imao pravo. Jer vrlo brzo potom došla je elektronska pošta i telefaks je naglo otišao u drugi plan: danas on još tavori negdje u kutu kao skromno uredsko pomagalo.

A još je zanimljivije ono što se dogodilo s disketama. Diskete su nam – u doba kad smo nabavljali svoja prva računala – izgledale kao ključni dokaz da smo dočekali onu budućnost o kojoj smo prije toliko maštali. Jer na disketama su bili programi za one prve kompjutere, a na njima smo čuvali i ono što bismo na kompjuterima napisali. U ta rana, herojska vremena još je svatko radio u drugome programu, pa su se tekstovi morali konvertirati i postojali su gurui koji su sve to znali vješto ispeglati. A guruima se stvar nosila na disketama. Diskete su bile bilo meke – od pet inča – bilo tvrde – od tri inča – i stalno smo ih vukli po torbama i po džepovima, jer je, između ostaloga, u optjecaju bila golema količina piratskoga softvera, pa čovjek nikad nije znao kad će mu se pružiti prilika da nešto od toga presnimi.

Još je važnije bilo to što su diskete postupno osvajale javni prostor i ništa se više nije moglo zamisliti bez njih: viđali ste ih u banci i u pošti, u školi i na fakultetu, u tvornici i u općini. U pustolovnim filmovima cijele komplicirane fabule vrtjele su se oko nekakvih disketa, a mi smo se osjećali svjetskim ljudima zato što su te diskete izgledale posve isto kao i one kojima se mi služimo. Mi pak koji mrčimo papir – ako to nije neprimjerena formulacija u ovome kontekstu – spremali smo diskete u posebne kontejnere koji su se mogli kupiti u prodavaonicama opreme i lijepili smo na njih naljepnice s informacijom što je na disketama zabilježeno. Ukratko, činilo nam se da bez disketa ne možemo i pitali smo se kako smo uopće prije mogli.

A onda smo došli u priliku da shvatimo u kojoj smo mjeri u krivu. Razumjeli smo tada kako su se osjećali oni futurolozi kad ih je zbilja počela demantirati. Jer nama se činilo da su diskete nekakav vrhunac, da razvoj dalje od njih ne može ići, pa da će nas one pratiti i ubuduće, cijeli život. A diskete su odjednom počele nestajati.

Najprije su ih istisnuli kompakt-diskovi. Na njih je moglo stati mnogo više podataka nego na disketu, a bili su i u mnogim drugim stvarima praktičniji. Tako smo prihvatili novu tehnologiju bez gunđanja, utoliko više što nam je CD izgledao kao neka malo bolja varijanta diskete. A onda je i on nestao. Dogodila se, naime, nekakva revolucija u načinu pohranjivanja podataka, i sad memorije ima koliko ti srce želi. Još na prijelazu iz 1999. u 2000. bili su cijeli cirkusi zato što su tadašnja računala godinu bilježila samo dvama slovnim mjestima pa se strahovalo od kolapsa cijele mreže kad se pojave one dvije nule u brojci 2000. Onda je došao USB, na koji možeš staviti cijelu omanju biblioteku, i CD više nikomu ne treba. Tko je to mogao predvidjeti?

Računalo na kojem vam ovo pišem može koristiti i disketu i CD i USB. A ja rabim samo posljednje. A tko zna hoće li za koju godinu i to biti potrebno.