Prijelomno stoljeće hrvatske jezične  povijesti

Godine 2007. započeo je vrijedan izdavački projekt Povijest hrvatskoga jezika: od srednjega vijeka do 21. stoljeća čiji je voditelj akademik Radoslav Katičić, a glavni urednik Ante Bičanić. Polazišna je ideja projekta „u pet knjiga sustavno opisati i prikazati povijesni razvitak hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća, i to opisom hrvatskih narječja i hrvatskoga književnog jezika, odnosno objaviti opis vanjske i unutarnje povijesti“. Od ideje do danas objavljene su četiri knjige: 2009. objavljena je prva knjiga posvećena srednjemu vijeku; 2011. druga knjiga posvećena 16. stoljeću; 2013. ona posvećena 17. i 18. stoljeću, a 2015. četvrta, posvećena 19. stoljeću, koju ovdje prikazujemo.

Urednici knjige, Josip Lisac, Ivo Pranjković i Marko Samardžija, nastojali su prikazati svu širinu lingvističkih djelatnosti u 19. stoljeću. U tradicionalnim se priručnicima ono prikazivalo kao prijelomno u razvoju standardizacije hrvatskoga književnog jezika. Premda je danas općepoznata činjenica da je proces standardizacije počeo prije, to nimalo ne umanjuje važnost i iznimnu dinamiku 19. stoljeća, ponajprije stoga što su se u njemu, kao ni u jednom drugom, isprepletale različite jezičnopovijesne silnice i tipovi lingvističkih djelatnosti. Tako je, premda se iskristalizirala štokavština kao osnovica hrvatskoga standardnoga jezika, kajkavski književni jezik kao odjek prošlih vremena još postojao s bogatom stvaralačkom snagom, kako u književnosti, tako i u radu na lingvističkim priručnicima, zahuktavala se rasprava o finaliziranju nekih dotad neriješenih pitanja, a usto se paralelno razvijala lingvistička misao o jeziku prateći pritom dostignuća drugih europskih kultura.

Nastojeći pokriti svaki od tih segmenata, autori su knjigu koncipirali u šesnaest poglavlja. Samardžija i Katičić u uvodnim su dvama poglavljima prikazali složenu jezičnu situaciju od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda (Samardžija) te od preporoda do konca 19. stoljeća, s posebnim osvrtom na jezično pitanje u vrijeme narodnoga preporoda (Katičić). Izbor štokavštine kao osnovice za hrvatski standardni jezik bio je tek prvi korak, a s obzirom na širinu pojma štokavštine i niz neriješenih jezičnih pitanja, u 19. se stoljeću oblikuju filološke škole koje će, svaka sa svojim idejama i prijedlozima, nastojati oblikovati konačni izgled toga jezika. O tome je pisao Ivo Pranjković. Barbara Štebih Golub autorica je poglavlja o kajkavskom hrvatskom književnom jeziku u 19. stoljeću. Pomno prikazujući sve tipove stvaralaštva na tom jeziku, autorica zaključuje kako je kajkavski književni jezik u 19. stoljeću bio veoma razvijen te je odabir štokavštine bio više uvjetovan jezičnopolitičkom odlukom iliraca nego stupnjem razvoja tih dvaju književnih jezika. O statusu dijalekatskih idioma i dijalektološkim istraživanjima u 19. stoljeću pisao je Josip Lisac, autor koji je i u prethodnim trima knjigama obrađivao istu problematiku. Premda je proces jezičnoga razvoja kao sustava u 19. stoljeću bio posve miran i u samoj se strukturi jezika nije ništa znatno mijenjalo, to je stoljeće obilježeno počecima sustavnih dijalektoloških istraživanja, čemu je posvećen najveći dio ovoga poglavlja.

Jezik književnosti,
novinstva i znanosti

Polifunkcionalnost je jedno od temeljnih obilježja standardnoga jezika. Zadovoljavanje svih društvenih potreba složena je jezična zadaća, koja se postiže kako oslanjanjem na tradiciju tako i praćenjem strujanja sve naprednije lingvističke znanosti u 19. stoljeću. Sljedeća su četiri poglavlja posvećena hrvatskomu jeziku u različitim tipovima publikacija i tekstova. Sanja Vulić i Gordana Laco analizirale su jezik književnih djela brojnih autora, u širokom književnopovijesnom rasponu, počevši od Šime Starčevića, a završavajući sa S. S. Kranjčevićem, Josipom Kozarcem, Milanom Begovićem. Analiza je provedena na svim jezičnim razinama, s posebnim osvrtom na izabrana slovopisna rješenja. Autorice zaključuju da je štokavska osnovica bila prihvaćena, ali i da su se pojedinačna pitanja rješavala do kraja 19. stoljeća.

Vlasta Rišner bavila se jezikom hrvatskih novina i časopisa ističući da će više pozornosti posvetiti časopisima poput Pozora / Obzora i Vijenca, nedovoljno istraženih u nas. Autorica novine i časopise prikazuje u četirima cjelinama: do preporoda, od preporoda do 1848, od sredine do sedamdesetih godina i od sedamdesetih do konca stoljeća te ih analizira na svim jezičnim razinama s posebnim osvrtom na stil. U analizu uključuje i dio publikacija na talijanskom i njemačkom jeziku te analizira njihov utjecaj na hrvatske časopise i novine. S obzirom na brojnost novina i časopisa u Hrvatskoj u 19. stoljeću te na činjenicu da je velik dio njih otisnut izvan Zagreba, razumljivo je da autorica ne teži sveobuhvatnom opisu.

Devetnaesto stoljeće donijelo je snažan zamah znanstvenoga djelovanja i velik broj znanstvenih tekstova. Jezikom tih tekstova bavile su se Marijana Horvat, Lana Hudeček i Milica Mihaljević. U prvom su dijelu poglavlja prikazale tipove tekstova podijelivši ih prema nastanku u razdoblje prije i nakon pedesetih godina. Analiza jezika tih izdanja provedena je na svim razinama, a posebna je pozornost usmjerena na znanstveno nazivlje različitih provenijencija te na stil samih tekstova. Jezik administrativno-poslovnih tekstova na istim je osnovama analizirala Vladimira Rezo. Metodološki ujednačen način analize u četirima poglavljima omogućuje usporedne analize unutar pojedinačnih jezičnih razina i stilskih obilježja, a jednako tako rezultati tih analiza upućuju na činjenicu da je hrvatski jezik 19. stoljeća bio razvijen u (socio)lingvističkom smislu te da je mogao zadovoljavati sve društvene potrebe, dakle bio je polifunkcionalan, što mu pridaje i odrednice standardnoga.

Gramatike i rječnici

Sljedeći blok od triju poglavlja posvećen je jezikoslovnim priručnicima. Lada Badurina analizirala je slovopis i pravopis jer su oni u 19. stoljeću „počeli poprimati, na koncu i zadobili, svoj današnji oblik“. Riječ je dakle o jednom od središnjih problema koji su rješavani tijekom tog stoljeća. Rad na gramatikama bio je veoma plodan te iz toga razdoblja datiraju brojne znamenite gramatike. Zanimljivo je da, premda se gramatike poimaju kao standardološki priručnici, u 19. stoljeću nastaju i gramatike i gramatički priručnici koji nisu takvi, primjerice gramatike kajkavskoga hrvatskoga književnoga jezika. Autorica Željka Brlobaš sve ih je obradila u zasebnom poglavlju, a pozornost je posvetila i gramatikama nastalim na području Bosne i Hercegovine. Marko Samardžija analizirao je leksikografski rad prikazujući leksikografske priručnike u trima razdobljima: dopreporodnom, preporodnom i u drugoj polovici 19. stoljeća, zaključujući kako je leksikografija toga vremena obogaćena nizom vrijednih djela, s evidentnom evolucijom, osobito u terminološkom smislu.

Autorica koja se od prve knjige ovoga izdanja bavi onomastičkom građom, Anđela Frančić, i u ovoj je knjizi pisala o istoj temi analizirajući zasebno antroponimiju i toponimiju. Posebnu je pozornost posvetila upravo onim segmentima koji su na planu onomastike najzanimljiviji u 19. stoljeću, poput poticaja oblikovanih preporodnim idejama u antroponimiji, preko inojezičnih antroponima koji se javljaju kao posljedica snažnih migracija na prostor Hrvatske, ali i s njega, do nasilnoga preimenovanja naselja i zbog nagle urbanizacije sve znatnijega razvoja hodonima.

Utjecaji stranih jezika

Budući da 19. stoljeće donosi razvoj filologije u Europi i u nas, posebno je poglavlje iz pera akademika Josipa Bratulića posvećeno upravo razvoju te discipline. No ono je i mnogo šire od onoga što je određeno naslovom. U njemu se hrvatski jezik promatra kao filološka činjenica u sveukupnoj slavenskoj filologiji, ali i kao temeljno sredstvo identificiranja s pojmom nacije u preporodu i poslije. Prikazuje se i razvoj jezične politike, okolnosti oko Bečkoga dogovora te legislativa o nazivu jezika.

Prožimanje s europskim kulturama neodvojiv je dio hrvatske kulture od sama početka. Međutim, u 19. stoljeću, zahvaljujući razvoju znanosti i uzletu tehnologije, ti su odnosi intenzivirani, a njihove posljedice brojne. Njima se, u posebnom, ujedno i posljednjem tekstualnom dijelu knjige naslovljenu Hrvatski jezik i europski jezici u 19. st. bavi Dubravka Sesar. Nakon pregleda razvoja europskih književnih jezika autorica prikazuje status hrvatskoga jezika među njima, kao i brojne utjecaje tih jezika na hrvatski, uglavnom na leksičkoj razini.

Koncepcija ovoga izdavačkoga pothvata nalaže da knjigu zatvori antologija djela koju su ovom prigodom izradili Sanja Holjevac, Josip Lisac, Lina Pliško, Ivo Pranjković i Diana Stolac. Riječ je o probranih pedeset ulomaka iz djela ili cjelovitih djela koja su predstavljena najčešće transkripcijski i popraćena sažetim autorskim tekstom o odabranom djelu. Probir je tekstova vrlo osmišljen jer donosi tekstove različitih žanrova, čime se potkrepljuje teza o polifunkcionalnosti jezika, ali jednako tako uz tekstove na još živućem kajkavskom književnom jeziku te na već odabranoj štokavskoj osnovici, donose se i tekstovi čakavske provenijencije koji, iako više brojnošću i statusom nisu bili ravnopravni drugim dvama, još nastaju i relevantna su silnica u manjim sredinama te neizostavan kamičak u jezičnopovijesnom mozaiku hrvatskoga jezika 19. stoljeća. Knjizi su pridani i sažeci svih poglavlja na engleskom jeziku, kao i kraći životopisi autora.

Glagoljaštvo u 19. stoljeću

Pomnom uredničkom koncepcijom pokrivena su sva relevantna područja filološkom i kulturološkom dinamikom izrazito obilježena 19. stoljeća. Dodajmo samo i to da je glagoljaštvo, iako u zamiranju, u 19. stoljeću još bilo snažan čimbenik u stvaranju, očuvanju i promicanju nacionalnoga identiteta, osobito u Istri i u sjevernom Hrvatskom primorju, ali i šire (spomenimo se poznate epizode s ukinućem službe Božje na hrvatskom jeziku u Malom Lošinju 1801). Trajna borba za pravo na liturgiju na puku razumljivu jeziku koja u jačem ili slabijem intenzitetu traje od 10. stoljeća nastavlja se i u 19. stoljeću. Ono je obilježeno nastavkom uporabe šćaveta i nastojanjem da se jezik crkve razvija u smjeru koji je vjekovima građen, a kulminira 1893. tiskanjem misala D. A. Parčića, što Vatroslav Jagić nazivlje trijumfom slavenske filologije. Usto, paleoslavistička istraživanja, a u okviru toga i istraživanja hrvatske srednjovjekovne baštine, bila su dominantna filološka tema u europskoj slavistici 19. stoljeća.

Četvrta knjiga Povijesti hrvatskoga jezika kvalitetom se nadovezuje na prethodne tri osmišljenom strukturom, izborom autora specijaliziranih za određena područja, preglednošću, jasnim stilom te odličnom grafičkom pripremom, koju krase, osim slikovnog materijala vezana uz tematiku, i neka od temeljnih djela hrvatskoga slikarstva 19. stoljeća. Njezina je dodatna vrijednost u tome što, osim praćenja razvoja hrvatskoga jezika, otvara novo poglavlje i prati razvoj filološke znanosti u nas te je smješta u širi slavistički okvir. Knjiga je to namijenjena svim zainteresiranim čitateljima, koji zbog načela preglednosti i jasnoće ne moraju imati filološku izobrazbu kao preduvjet za čitanje, ali i studentima, koji njome dobivaju sjajnu sintezu. Autori priloga u ovoj knjizi znanstvenici su s instituta i zavoda u Zagrebu i Rijeci te nastavnici na svih šest sveučilišta u Hrvatskoj sa studijem kroatistike: zagrebačkom, zadarskom, riječkom, osječkom, splitskom i pulskom. To svjedoči o decentraliziranom kontinuitetu intelektualne snage koji je zapodjenut interesom za filologiju u 19. stoljeću.

Na kraju treba reći i to da je u vremenu nesklonu knjizi kao i ostalim vidovima nepragmatičnih i neprofitabilnih djelatnosti pravo umijeće zadržati pravilan bijenalan tempo izlaženja pa nam ostaje nada da ćemo sljedeće, 2017, dobiti i posljednju knjigu izdavačkoga projekta koji znači trajnu vrijednost za hrvatsku i slavističku filologiju, ali i sveukupnu nacionalnu kulturu.