Zvijezda domaće filmske avangarde

Svojedobno se u novinskom razgovoru prisjećajući svoje karijere te rekapitulirajući sve što je postigla, nedavno preminula Jagoda Kaloper, obrazovanjem slikarica a dominantnim umjetničkim habitusom glumica te u posljednjoj fazi stvaralaštva videoumjetnica, očekivano prisjetila svoje najpoznatije uloge, one u kultnoj satiričnoj humornoj drami W. R. Misterije organizma scenarista i redatelja Dušana Makavejeva. Ustvrdivši da ju je to ostvarenje, ključno temeljeno na filozofiji života Wilhelma Reicha, kao glumicu najintenzivnije obilježilo, ali i opteretilo, Kaloperova je rekla da ulogu aktivistice u seksualnoj revoluciji iz tadašnje perspektive ne bi ponovila.

Na takav je stav nije nagnao sam film, u kojem se autor uz inteligentno i provokativno elaboriranje teme nužnog oslobođenja pojedinca zarobljena u sve otuđenijem, agresivnijem i nesretnijem društvu, pozabavio nizom motiva od totalitarnosti i konzervativizma socijalističkog odnosno komunističkog društva, preko zagovora individualnih sloboda, anarhoidnosti i seksa kao najizrazitijeg simbola života i slobode / oslobađanja, do zagovora feminizma uz kritiku rasizma, konzumerizma i militarizma, baš kao što je nije nagnala ni svijest o vlastitoj mladenačkoj naivnosti u skladu s kojom je kao pripadnica djece cvijeća vjerovala da bi oni zajedničkim djelovanjem uistinu mogli promijeniti svijet. Nisu problematične bile ni scene koje su joj se u vrijeme razgovora činile politički dvojbenima, već jednostavno činjenica da godine čine svoje, da glumac treba znati starjeti te prihvaćati mijene na svom licu i tijelu, kao i da treba živjeti u aktualnom vremenu, u skladu s vlastitim artističkim poticajima i potrebama. Jagoda Kaloper to je svakako znala, jednako kao što je znala cijeniti vlastitu privatnost i potrebu za zaštitom intime, premda je bila umjetnički aktivna i u razdoblju u kojem se činilo da su je kao glumicu svi zaboravili.

Pečat modernizma

A glumački je zabljesnula već u debitantskoj ulozi, kao plaha i senzibilna Vera u prvoj priči omnibusa Ključ pod naslovom Duga ulica, koju je je režirao Vanča Kljaković i u kojoj joj je partner bio u odnosu na nju znatno iskusniji Božidar Boban. Od tri stambenim okolnostima uvjetovane urbane storije o mladim zagrebačkim parovima Duga ulica zapravo je najbenignija, a posrijedi je diskretno modernističko djelo klasične narativne strukture, efektnoga socijalnog konteksta i naglašene atmosfere, u kojem međuigra suptilno senzualne Vere, koja izgledom i glumačkim iskazom podsjeća na francuske dive tog vremena, i nesigurnog te u završnici razočarana i osvetoljubiva Borisa počiva na tek skiciranim, ali jasnim karakterima. Pečatom modernizma snažno je obilježen i njezin sljedeći projekt, sjajna psihološka drama Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice, slojevito djelo nelinearne naracije, intrigantna prepletanja vremena i također vrlo sugestivna ozračja nelagode, obilježeno zanimljivom igrom bojama te suptilnim baratanjem motivom toka svijesti.

Izvrsnu je rolu Kaloperova ostvarila i u filmu Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, zaglavnom i najuspjelijem djelu Branka Ivande, naslovu koji ničim ne odaje da je riječ o redateljskom prvijencu. Upravo suprotno, posrijedi je iznimno zrelo ostvarenje u kojem se autor predstavio kao inteligentan promatrač i bilježnik onodobne turobne socijalne stvarnosti, malograđanštine i nevesele perspektive radničke klase. A onda su stigle Papićeve Lisice, maestralan predstavnik političkoga filma u kojem je Jagoda Kaloper ostvarila izvrsnu ulogu tragične mladenke Višnje, za koju je osvojila Srebrnu arenu. Njezina tragedija vrhunac doživljava na kraju, nakon što Papić uz pomoć suscenarista Mirka Kovača višestrukom metaforikom natopljenu priču o političkoj opresiji i njome izazvanom strahu u maloj, patrijarhalnoj, tradicionalističkoj i izrazito negostoljubivoj seoskoj sredini iznimno vješto i sugestivno ugođaj nelagode prenapregne do pucanja.

Neiskorišten talent

Kod Papića sve poprima prijeteće i jezive konotacije, od nijemoga kola i tradicionalne ojkalice do sljubljivanja neba s kamenim tlom i okolišem, pri čemu je zahvaljujući crno-bijeloj fotografiji nebo i tlo u segmentima ključnima za dramsku akcentuaciju nemoguće razlikovati, a ono što se pri svakom novom gledanju podjednako snažno doima gledatelja jest neopisiv osjećaj tjeskobe pri suočenju nemoćnoga pojedinca i svemoćnoga totalitarnog sustava pred kojim nema nevinih i pred kojim je nemoguće pobjeći i skriti se.

Odlične je uloge Jagoda Kaloper ostvarila i u konceptualno zanimljivoj i donekle socijalnokritičkoj, ali nezaokruženoj drami Kud puklo da puklo Rajka Grlića te žanrovski srodnoj, iznimno realističnoj i sjajno glumljenoj Kući Bogdana Žižića, a za interpretaciju Seke u potonjem filmu nagrađena je Zlatnom arenom. Nakon epizodne role u Grlićevoj poslijeratnoj socijalnoj melodrami Samo jednom se ljubi uslijedit će stanka od šesnaest godina, nakon koje se Jagoda Kaloper više nikad nije vratila u punom glumačkom sjaju, jer je ostvarila također redom epizodne uloge u filmovima Mondo Bobo Gorana Rušinovića, Zavaravanje Željka Senečića, Holding Tomislava Radića i Družba Isusova Silvija Petranovića. Napokon, posljednji je nastup zabilježila u kratkometražnoj psihološkoj drami Sretan rođendan, Marija Ivane Škrabalo iz 2010, u kojoj je ostvarila glavnu ulogu majke koja se jednog jutra suočava s problemima u obitelji. I na temelju tog filma lako je zaključiti da je kultna glumica domaće filmske avangarde mogla i morala biti znatno više iskorištena.