Vozači, vozari, taljige i sveci

U arsenalu zaboravljenih zanimanja, u koji sam posegnula u prošlom broju Vijenca, ima još takva blaga. Naravno, s porastom automobilske industrije, a onda i sve većim brojem korisnika motornih vozila, vozač će se teško svrstati u zaboravljena zanimanja. Tako se danas zove svatko tko upravlja motornim ili električnim vozilom (automobil, autobus, tramvaj). Među njima ima i vozača profesionalaca i amatera. Zašto onda vozače uopće i spominjem? Zato što je vozač počeo interferirati s jednim drugim zanimanjem, a potom ga je i sasvim  istisnuo. Još se sjećam (dakle nije bilo prije sto godina, no prije više od pedeset jest) i nekadašnjih tramvaja i osoblja u njemu. Bile su ondje dvije važne osobe: vozar i kondukter. Vozar je, naravno, vozio, a kondukter prodavao putnicima vozne karte (i gurao ih prema izlazu, koji je uvijek bio na prednjim vratima: „Sredina, pomaknite se prema izlazu“). Zašto danas kažemo vozač tramvaja, a ne više vozar? Na to sam pitanje već zapravo odgovorila: jer danas tako zovemo svakoga tko upravlja motornim ili električnim vozilom. Ako mislimo na preciznost, vozar je bio precizniji izraz od vozača. Tko je onda izvorno bio vozar da se provukao i do tramvaja? Bio je onaj koji je vozio zaprežna kola, najčešće taljige, a njih je vukao obično jedan konj. Kako je preteča električnoga tramvaja bio konjski tramvaj, jasno je zašto se i upravljač tim vozilom isprva zvao vozar. To mu je ostalo još od konja.

Taljige, stsl. telĕga, bile su kola u koja se uprezao samo jedan konj. No imale su i drugih značenja. Jedno je bilo tralje ili traglje (njem. Trage, nosila, nosiljka, tragen, nositi), nosila na kojima su se nosile cigle ili kamenje pri zidanju. Imale su četiri ručke koje su držala dvojica hodajući jedan za drugim. Ipak, u etimologiju bi valjalo uvrstiti i njemački deminutiv Tragel u istom značenju, što je preko mađ. traglya došlo i u hrvatski (taraglje, pluralia tantum). U krajevima koji su blizu talijanskom utjecaju rabe se izrazi civare, civijera (tal. civiera, nosila, kola, saonice). Taljigaši su, osim konja koji vuku taljige, bili i njihovi gospodari, prijevoznici robe taljigama. Takvi su se ljudi obično nalazili uz kolodvore i pristaništa, jer su na tim mjestima najlakše dolazili do posla: putnicima su uz naknadu prevozili prtljagu na ručnim kolicima. Zvali su se i služnici, bili su registrirani, imali su blistavu mjedenu pločicu s brojem na kapi tako da ju je svatko mogao dobro vidjeti. Za svojega zadnjeg službenog boravka u Splitu, u svibnju 2007. godine, jedan takav služnik, Ante, prepoznavši me, htio me pozvati na kavu, no kako je bilo vrijeme od Sudamje (svetkovina sv. Duje), gužva oko nas na rivi bila je neopisiva, pa mu rekoh: hvala, Ante, drugi put. Koliko se takvih „drugi put“ nikada nije ostvarilo?

Da li zbog sirotinjskoga prijevoza ili i zbog uboga izgleda samih taljigaša, ljudi su počeli zamjenjivati tralje i trulje (dronjci, prnje, rite). No trulje ne potječu od tragen nego od truh (truo). Izreka kupi tralje, pa idemo dalje sigurno ne poziva na skupljanje nosiljki za teške terete nego na skupljanje prnja, krpica, ono malo sirotinjske odjeće, pa da se krene dalje na put. Takvo putovanje često je bilo obično taljiganje; taljigati se znači i danas voziti se u taljigama (ako toga još ima), ali i drndati se, voziti se sporo i neudobno, a preneseno i mučiti se, mrcvariti se. Vlasnici starih automobila nerijetko će i za svoje islužene limene ljubimce reći moje taljige. Jer im se i brzina i udobnost približava jednoj konjskoj.

Naravno, u toj prijevozničkoj branši nije se moglo bez kočijaša, upravljača svim takvim vozilima. I to je jedno staro zanimanje, već zaboravljeno, koje povezuje Mađarsku, Francusku i jednoga sveca. Pričica je zgodna, pa evo je! Kočijaš je dobio ime po kočiji kojom je upravljao, a kočija se tako zove po mađarskom mjestu Kocsu (Koč), gdje je u 15./16. st. bila radionica takvih vozila. Izraz je prešao u njem. Kutsche, pa u tal. cocchio (sve kočija), dok nije došao do šp. coche, što znači auto. Kočijaš kočira ili kočijaši. Kako se pojačavao javni promet, pojavile su se i najamne kočije kao vozila u gradskom prometu. Bili su to fijakeri, fr. fiacre. Kako sam ja voljela fijakere! Uživala sam kad bih se na Glavnom kolodvoru, sišavši s vlaka koji me dovezao s đačkoga ljetovanja, uvalila u fijaker da me vozi preko Zrinjevca i  Jelačićeva trga do kuće u Tkalčićevoj. Osjećala sam se važno i samostalno (a stariji su platili moj užitak čim bih se iskrcala). Radosti miće! Fijaker je nazvan tako po gostionici sv. Fijakra, čiji je vlasnik iznajmljivao kočije kao javno prijevozno sredstvo još od 1640. Na to je mjesto, po predaji, zalazio jedan Irac, kojemu pravo ime i ne znamo, no ostao mu je nadimak Fijakr, pod kojim ima i spomendan u katoličkom kalendaru 30. kolovoza. Ne zna se je li taj univerzalni iscjelitelj i sam bio kočijaš, no ime mu je ostalo povezano i s konjima i s kočijašima. Nadam se da pred njim nitko nije psovao kao kočijaš, jer te su psovke najgadnije.

I tursko nam je doba namrlo neke izraze za prijevoz konjima i kolima. Kiridžija ili kirijaš prevozio je robu uz naknadu (tur. kireci od ar. kirā), plaću za kirijašku uslugu. Rabadžija (tur. arabaci, arabadžija) bio je i kočijaš i kolar, a saltadžija onaj koji je prevozio samo ljude, ne i robu (tur. salt, samo, jedino). Kako bi to moglo biti da i njemački nije ostavio traga?! Evo ga: furman (Fuhrmann), vozar, kočijaš, kirijaš, foringaš (njem. Führung, fura, vožnja), najamni prijevoznik tereta.

Za vozače motornih vozila kažemo, razgovorno, i šofer. Nekoć je ta tuđica bila češća od domaće riječi vozač. Bila je i preciznija, jer vozač može voziti svašta, a šofer, fr. chauffeur, samo auto. Polagao se (pa i više puta) vozački ispit, zvan i šoferski. No prvotni šofer uopće nije vozio auto. Francuska riječ chauffage znači grijanje, chauffe zagrijavanje, chauffer grijati, zagrijavati se. Pa što li je to bio negdašnji šofer? Bio je ložač lokomotive.