Velike korporacije i mali ljudi

Film Pakao na horizontu američkoga redatelja Petera Berga fikcijska je rekonstrukcija pogibeljne eksplozije na naftnoj platformi Deepwater Horizon 2010. u Meksičkome zaljevu i izlijevanja nafte koje je uslijedilo. Berg je uprizorio scenarij Matthewa Sanda i Matthewa Michaela Carnahana nastao prema faktografskim podacima, ali i prema publicističkom radu Deepwater Horizon’s Final Hours Davida Barsta, Davida Rohdea i Stephanie Saul tiskanu u New York Timesu. Nema nikakve sumnje da je taj film novi vrhunac stvaralaštva Petera Berga, filmaša u čijem radu bilježimo glumu, scenarije, produkciju i režiju igranofilmskih i televizijskih, pa čak i videospotovskih naslova.

Zbog veličine autorova opusa ovom ću se prigodom osvrnuti ukratko tek na sedam režiranih kinofilmova. Ne odveć uspjela crna komedija Gore ne može (1998) usredotočila se na momačku večer mladoženje i njegovih prijatelja tijekom koje nehotice smrtno strada prostitutka, a raslojavanje je skupine središnjih likova praćeno daljim izrazito destruktivnim postupcima. Nemušta je to interpretacija svjetonazora dotadašnjega opusa Quentina Tarantina, koja seže i do morbidnosti te graniči čak i s lošim ukusom.

Svjestan stvaralačkoga promašaja, Berg je u akcijsko-pustolovnoj komediji Dobrodošli u džunglu (2003) znatno promišljenije pristupio variranju žanrovskih obrazaca pa je u djelu o lovcu na ucjene koji u amazonskoj džungli traga za odbjeglim mafijaševim sinom uspostavio ironijski odmak prema temi, čime je polučio afirmativne kritičke osvrte, ali ne i tržišni uspjeh. No sportska drama Najbolji tim (2004), prema biografskim podacima također pretočenim u publicističko djelo o srednjoškolskoj ekipi američkoga nogometa iz teksaške provincije koja dolazi do nacionalnoga finala, pokazala je da Peter Berg može stvoriti film istodobno tržišno isplativ i visokih autorskih dosega te ne čudi ni da je uslijedio istoimeni televizijski serijal, kao ni da zauzima istaknuto mjesto u žanru.

Politički akcijski triler Kraljevstvo (2007) zemljopisno je određen prostorima Bliskog istoka i nosio breme klišeiziranog odnosa Amerikanaca i Arapa provučena kroz naglašenu prizmu dobrih i loših, inverzija superherojskoga žanra u Hancocku (2008) usprkos gledanosti izgubila se u procjepu promišljanja junakova statusa i populističkih zahtjeva. Zanimljivo je da u prvoj polovici ovoga desetljeća bilježimo čak dva ratna filma. No dok je Bojni brod (2012) znanstvenofantastični rad o komunikaciji s izvanzemaljcima koja se pokaže pogibeljnom jer pridošlice su destruktivnih namjera, Jedini preživjeli (2013) temelji se na biografskom predtekstu, neuspjeloj misiji hvatanja jednog od talibanskih vođa u Afganistanu. Iako nije riječ o nepogrešivu ostvarenju, Jedini preživjeli je među najboljim suvremenim ratnim filmovima, sasvim uz bok Padu Crnog jastreba (2001) ili Zero Dark Thirty (2012) Kathryn Bigelow te tek nešto manje dobar od Narednika Jamesa (2008) Kathryn Bigelow i Snajperista (2014) Clinta Eastwooda.

S obzirom na činjenicu da je suvremena američka kinematografija srednje struje zbog tržišnih i producentskih zahtjeva često nesmiljena prema poticajnom formiranju samosvojnoga redateljskoga stava i svjetonazora, ni Peteru Bergu još ne možemo priskrbiti oznaku punopravnoga filmskoga autora. No nije upitno da se čitavim njegovim opusom provlači kontekst egzistencijalnosti, jer središnji se likovi moraju suočiti sa situacijom koja uglavnom nadrasta njihove sposobnosti ili ih pak potvrđuje. Takav se motiv, bez obzira na žanrovski predznak ili suprotnost komedije i drame, odražava u svim navedenim radovima, a nije upitno da je okosnicom i osmoga redateljskoga dosega u nas prevedenoga kao Pakao na horizontu. Žanrovske odrednice biografske drame preklapaju se s filmom katastrofe, a najgora ekološka katastrofa u SAD-u prouzročena ljudskim faktorom odnijela je između ostaloga i živote čak jedanaestorice radnika na naftnoj platformi. Opreka profesionalizma i korporacije pritom je sasvim jasna, upravo zbog podatka da su predstavnici British Petroleuma zbog višetjednoga kašnjenja i financijskih gubitaka zanemarili provedbu postupaka o sigurnosti.

Novinski izvori

Zanimljivo je pritom da scenaristički predložak, kao i redateljska nadgradnja prilično vjerno pristupaju tiskanome predlošku. Nema nikakve dvojbe da je film podjednako i posveta stradalim i preživjelim radnicima na platformi, što zasigurno potvrđuju uvodna i završna špica Pakla na horizontu kao dokumentaristička svjedočanstva i izravni povijesni izvor. Zasigurno i zbog toga, Peter Berg filmskoj interpretaciji stvarnoga predteksta pristupa zamalo pseudodokumentarno. Variranje je žanrovskih obrazaca višestruko pa dodiruje i obrasce akcijskoga trilera, a takve postavke navode i na gledateljevo empatično promišljanje prikazane građe.

Ne i odveć začudno, struktura se filma može učiniti zamalo arhetipska, jer se u ekspoziciji elaborira obiteljski život središnjega lika elektrotehničara Mike Williamsa (Mark Wahlberg) tek nešto manje radnice Andree Feytas (Gina Rodriguez) i stožernika Jimmyja Harrella (Kurt Russell), a zatim se tijekom leta helikopterom prema platformi i prvim satima boravka na njoj neprestano gradira opasnost prije nego što dolazi do katastrofalne eksplozije i nastojanja protagonista da zaustave razorne posljedice te spase što više ozlijeđenih. Jasno je i njihovo često sučeljavanje s predstavnikom BP-a (John Malkovich), čija neutaživa pohlepa postaje katalizatorom pogubnih zbivanja, a izravni navodi o velikoj korporacijskoj slici i maloj pojedinačnoj platformi opažaju se i poput žanrovske kritike globalnoga kapitalizma pa su gorka okusa zbog nemogućnosti individue da se othrva hijerarhijskim postavkama koje dokidaju humanost na račun profita.

Dobra glumačka ekipa

Kako je gledatelj barem površno upoznat sa činjenicama, Peter Berg se u redateljskim postupcima i prema scenarističkome predlošku odvažio izmicanju predvidivosti i pretjeranome sentimentalizmu. Tako čitava prva polovica filma prolazi u neprestanoj nelagodi. Berg dinamičnom kamerom Enriquea Chediaka neprestano gledatelja veže uz zbivanja, a tehnički izvanprizorni ili unutarprizorni navodi omogućavaju njihovo razumijevanje. Profesionalizam središnjih likova, kao i njima privrženih, nije pritom tek odraz predteksta već je i sastavnica zamalo svih ostvarenja Petera Berga, s iznimkom prvijenca, a uočljiv pomak od običnih ljudi do junaka tijekom druge polovice Pakla na horizontu – unatoč često ovlašnoj karakterizaciji mnogih likova – otponac je povišenoga praga emocionalnosti te se sama završnica razmatra u višestrukoj prizmi koja od osobnoga i obiteljskoga seže čak i do vjerskoga. Pritom je vidljivo da Petera Berga ne zanima ni društvena angažiranost, iako je u potpunosti svjestan razmjera ekološke katastrofe. Dapače, građi prilazi iz samih središnjih likova, usmjeravajući se prije svega spram njihovih postupaka i sudbina pa je tako više nasljednikom klasika američkoga filma i skloniji je konzervativnome sagledavanju konteksta zbivanja negoli liberalnome.

Ne treba zaboraviti da je Berg bio drugi izbor za redatelja. Prvi, J. K. Chandor (Sve je izgubljeno, Godina nasilja) zbog kreativnih neslaganja odustao je od projekta, pa je Pakao na horizontu, nakon Jedinoga preživjelog nova Bergova suradnja s Wahlbergom. I upravo je Wahlbergovo tumačenje središnjega lika, poput katalizatora, odnosa gledatelja i radnje, zacijelo i zbog glumačkoga modela čovjeka iz susjedstva čija djela u kriznoj situaciji postaju junačka i moralno opravdana. Iskusni Kurt Russell više je nego dosljedan u ulozi stožernika gospodina Jimmyja, a tek je korak iza njih Gina Rodriguez, kao i Kate Hudson u ulozi protagonistove supruge.

Pakao na horizontu nedvojbeno je snažno filmsko ostvarenje. Ocijenimo li ga u skladu s recentnijim radovima biografskoga predznaka, tek je nešto manje kvalitetan od Čuda s Hudsona Clinta Eastwooda, a čini se da je bolji od vrsnoga Kapetana Phillipsa (2013) Paula Greengrassa. Ako ga pak sagledavamo kroz žarište filma katastrofe, možemo ustvrditi da je posrijedi ponajbolji žanrovski doseg desetljeća. Razmatrajući opus Petera Berga lako je zaključiti da taj filmaš ponajbolja djela ostvaruje prema stvarnim događajima propuštenim kroz publicističku prizmu, kao što su Najbolji tim, Jedini preživjeli i Pakao na horizontu. Upravo stoga sa zanimanjem možemo očekivati njegov sljedeći rad, prevodiv kao Dan patriota, čiji je tematski sklop određen bombaškim napadima 2013. tijekom bostonskoga maratona i istragom koja je uslijedila. Uspije li Berg postići visoku kvalitetu navedenih filmova, nema dvojbe da će se potvrditi i njegov autorski kredo, dakle važno mjesto u suvremenoj sedmoj umjetnosti.