Trenuci stvaranja najljepša su čarolija

U sklopu ciklusa većih monografskih izložbi kojima se predstavlja suvremeno likovno stvaralaštvo hrvatskih autora u zagrebačkoj Modernoj galeriji postavljena je najnovija izložba slikara, kipara i grafičara Munira Vejzovića. Pod naslovom Zagrljaj erotike i plastike u tom su pregledu izdvojena 104 rada, slika, crteža, skuptura, akademskog umjetnika vjerna tradicionalnom slikarskom izričaju, koji još crta i modelira. Predstavljene su Vejzovićeve slike na platnu velikih i srednjih formata, gvaševi i skulpture. Naglasak je izložbe na posljednjem desetljeću umjetnikova stvaralaštva, iako je raspon nastanka djela protegnut i na mnoga ranija godišta. Tako je najraniji pastel, Pri toaleti, nastao 1984, a laviranim tušem nacrtan Cirkus godinu poslije. U niski izloženih djela nekoliko je velikih formata poput Bakanala, Zaljubljenog Pierrota i dame s mačkama, diptiha Iskopine, zatim pojedinačnih aktova iz umjetnikova atelijera, dok dio pripada Modernoj galeriji i nekolicini drugih vlasnika. Vejzovića smo posjetili u atelijeru u središtu Zagreba, gdje je njegova kreativna oaza.

Dijelite sudbinu hrvatske likovne scene od sedamdesetih godina do danas. U Modernoj galeriji vaše je veliko slikarsko, kiparsko i crtačko blago, teme iz Biblije poput Adama i Eve, interpretacije slikarskih autoriteta, mnogo je aktova i mitoloških tema, skulptura?

Pred publikom je izbor, temelj mojega cjelokupnog umjetničkoga napora. Djela smo zajedno birali akademik Tonko Maroević i ja. Možda smo mogli dodati više crteža, jer ja mnogo crtam, ali ovaj pregled ima svoju čistoću. Da, izloženo je mnogo aktova, zato se izdvaja ta erotska komponenta, a u prikazima Adama i Eve nema čak ni onoga minijaturnoga smokvina lista. Izloženo je četiri-pet varijacija Adama i Eve, ta mi je biblijska tema privlačna jer mi pruža mogućnost slikanja akta, ljudskih tijela, koja su uvijek lijepa. Kad slikam, tijekom rada mijenjam neke detalje u kadru, no nastojim zadržati cjelinu, koja mi je važna uz te nage figure.

Ovdje je predstavljeno šesnaest vaših skulptura.

Mnogi misle da je skulptura tek moj izlet u nepoznato. Nije to nikakav izlet. Ja sam zapravo počeo sa skulpturom još kao dječak u rodnom Doboju. Tamo sam često modelirao glinu. Gline je bilo u izobilju, bila je to zabava za svu djecu. Ja naravno nemam ništa od toga sačuvano, ali imam sjećanje na to sretno djetinjstvo, puno radoznalosti. Kao djeca znali smo mi točnu lokaciju gdje ima dobre gline. Natjecali smo se tko će napraviti boljega konjića, neku figuricu. Poslije sam u Sarajevu završio Školu primijenjene umjetnosti. Slijedila je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu (1965–1970), gdje sam se uz Krstu Hegedušića, Ivu Režeka, Vjekoslava Paraća, Ljubu Ivančića, posebno vezao uz Antuna Mezdjića, kod kojega sam i diplomirao. Kontakti s Mezdjićem za mene su bili plodonosni. Preporučio mi ga je profesor Ferdo Kulmer, valjda je on osjetio da imamo sličan senzibilitet. To je bilo plodonosno druženje, kolega Vlado Bašić i ja ostajali smo čak subotom i nedjeljom na ALU-u.

Na svim se mjestima spominje vaš odlazak u Pariz one nemirne 1968?

Da. Svi pišu o mojemu bijegu u Pariz. Te revolucionarne godine bio sam čvrsto odlučio ostati u Parizu. Bio je to moj prvi susret s glavnim francuskim gradom. Došao sam tamo 1. ožujka 1968, nisam računao na prevrat, demonstracije protiv De Gaullea, barikade na ulicama. Imao sam dva prijatelja, Mićo i Šime su me primili. Oni su imali svoje poslove, a ja sam svaki dan odlazio u Louvre gledati stare majstore, po cijele dane bio sam tamo, radio bilješke. To je za mene bilo otkriće. Prvo sam stao pred Goyom, to je bilo veličanstveno. Goya, Rembrandt, pa Velasquez bili su prvi, Picassa sam poslije akceptirao, a mnogo je značio za moj razvoj. U Parizu sam dosta dobro živio, mogao sam zaraditi i po stotinu franaka, tako da je bilo za sve potrebe, a ostalo je i za vino. Sastajali smo se u caféu Debussy, nazvanu po skladatelju. Bila su to zanimljiva druženja, sve do štrajkova, koji su stvorili kaos u gradu. Bilo je i opasno, nosio sam dokumente sa sobom u slučaju da me zaustavi policija. Bile su racije, vidio sam kako policija mlati jednoga crnca. Pariška je policija nevjerojatno opasna. Ništa zbog štrajkova nije radilo, ni promet, željeznica, avioni, ništa. Nisam imao kamo pa sam negdje potkraj kolovoza morao napustiti Pariz. Išao sam pješice do autoceste i stopirao. Dva dana trajalo je moje putovanje do Zagreba.

Što ste tada mislili o studentskoj pobuni, radnicima?

Čujte, to je bio protest protiv De Gaulleove vlade. Nisam ja sudjelovao u tome. Ja sam bio student koji je radio po cijele dane, želio nešto naučiti, slikao. Kad nisam bio u muzejima, radio sam po bistroima krokije, portretirao ljude. Mnogi su zagledavali što radim, netko bi platio pet, netko deset, dvadeset franaka, skupilo se. No kad smo izašli na ulicu, bilo je sve puno paleži, automobilskih guma, nismo smjeli izlaziti, sve skupa nije bilo ugodno. Po povratku u Zagreb otišao sam prvo na Akademiju likovnih umjetnosti. Sreo sam profesora Matka Peića, koji me prekorio što sam izostao cijeli semestar, rekao je da kod njega neću proći. Rekao sam da sam se došao ispričati svim profesorima što sam „nestao“. Tako sam ponavljao treću godinu. Prvu izložbu crteža imao sam 1974. u Knjižnici Medveščak. Tada me zapazio profesor Vaništa, javio mi se kartolinom, molio da ga posjetim. Posjetio sam ga u atelijeru, a on mi je ponudio neke poslove, radio sam makete za njega i Arhitektonski fakultet.

Kad promatram vaše slike, uvijek imam dojam kao da sam nedavno prošetala pariškim trgovima, da se društvo tek diglo od stolića uličnoga kafea. U vašim slikama titra negdje ta Picassova energija, čak Chagallovi lebdeći likovi. Interpretirate slikarske velikane na svoj način?

Picasso je umjetnički utjecao na cijelo poslijeratno slikarstvo 20. stoljeća. Mene često spajaju s Picassom i Chagallom, velikim slikarima u svakom slučaju. Moja namjera bila je da se približim, neću reći tim predlošcima, ali da izađem iz te kolotečine i napravim nešto svoje. Koliko vidim reakciju nekolicine pisaca koji su sudili o meni, to se i dogodilo. Tako sam, mogu skromno reći, pomalo i zadovoljan. Uvijek radim skice, imam na tisuće crteža. Kad radim, skica je uvijek prvi korak u razradi neke teme. Mislim da sam uvijek znao dobro gledati, birao sam uzore po svom afinitetu. Nije čudo što me povezuju s dobrim crtačima. Crtež je temelj, stup svega. Mene je prije trideset i više godina zanimao Giacometti, vidio sam njegove radove u južnoj Francuskoj. Fasciniralo me kako može izraditi minijaturne portrete i dvometarske uske skulpture.

Na vašim su slikama često cirkuski akrobati, ekvilibristi. Volite li cirkus?

Kako da ne. Obožavao sam cirkus. Nažalost, sad više nemamo prilike odlaziti u cirkus, nema ih više u Zagrebu, izostaju cirkuske predstave. Zadnji put sam bio u cirkusu prije desetak godina.

Vidim da imate stalnu ekipu kritičara koji pišu o vama, prate vaš rad. Sad je to akademik Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, zatim Milan Bešlić. Iz monografija se vidi da je u početku o vama pisao Josip Depolo?

Svakako. Depolo je bio draga duša. Sve je dao od sebe, nije nikad mislio na novac, iako je kod njega toga falilo. Ostao mi je u lijepu sjećanju. Pratio je moj rad od samog početka. Kad sam želio da mi piše predgovor, nisam ni ja imao novaca. Na neki način sam mu se revanširao radovima. Takav je bio dogovor, ako je već prihvatio da piše o vama. Depolo je i autor prve monografije iz 1988. Tonko Maroević također me dugo prati, čak se sad ispričava u tekstu kataloga ove izložbe u Modernoj galeriji zbog jedne male nespretnosti oko moje prve izložbe 1974. Bila je to izložba crteža, neformalna, ali meni veoma važna. Došao sam k njima „s ceste“ i prihvatili su me bez ikakvih preporuka.

Vi ste mnogo kontaktirali s književnicima, ilustrirali ste njihova djela, na izložbi je jedan Krležin portret nacrtan ugljenom, imate mnogo Krležinih portreta. U vašem atelijeru krasan je reljef, poluprofil nasmiješene pjesnikinje Vesne Parun, još je u glini?

Nažalost, Krležu nisam imao prilike upoznati za života, iako sam živio u Zagrebu. Kao i svaki veliki čovjek, on je koristio svoje vrijeme za strogo ciljane poslove i kontakte, nije bio neki široko društven čovjek kao mi umjetnici. Imam cijelu seriju njegovih portreta. Za Zbirku Biškupić ilustrirao sam s nekolicinom književnika i pjesnika nekoliko bibliofilskih izdanja, a od mape monotipija Pastorala napravili smo poslije 23 mape u kojima je objavljeno dvije stotine monotipija. Među književnicima bili su mi zanimljivi Ranko Marinković, surađujem mnogo s Lukom Paljetkom. Ja sam portretirao Paljetka, a on je o meni pisao. Drag mi je pjesnik Mate Maras, prevoditelj Shakespearea na hrvatski. Našu najveću poetesu Vesnu Parun prvo sam nacrtao olovkom i ugljenom 2012, to je djelo na ovoj izložbi u Modernoj galeriji. Potom sam njezin poluprofil modelirao u glini. Već neko vrijeme postoji inicijativa da upravo ovaj reljefni portret Vesne Parun odlijemo u bronci. Nadam se da ćemo uspjeti odliti broncu i ovaj portret postaviti u Zlarinu, na njezinu rodnom otoku. To mi je velika želja!

Poznato mi je da ste se mnogo družili s Arsenom Dedićem?

Kako da ne. S Arsenom sam blisko prijateljevao više od dvadeset godina, često smo se posjećivali. Upoznali smo se negdje 1993. kad su Gabi i Arsen došli s mora, baš se otvarala jedna moja izložba u Zagrebu. Družili smo se često, zajedno smo napravili album njegove poezije i mojih grafika. Gabi je još u žalosti. Svi osjećamo gubitak, a meni nedostaje Arsen ovih godinu i više dana otkako je umro.

Što vam je najljepše u slikarstvu?

Najljepši su trenuci sama stvaranja. To je najdragocjenije što svaki umjetnik može doživjeti, tu čaroliju. Sve ostalo nije bitno. Ali ti su trenuci bitni, bez obzira što se poslije dogodilo sa slikom, hoće li ona biti uništena, spaljena, jer ima i toga ako autor nije njome zadovoljan, ili će nastati sjajan rad. Stvaranje je bît svega. Zbog toga vrijedi živjeti, to je najbolje što umjetnik može imati.

Što mislite o Zagrebu, kulturi, sadašnjem trenutku?

Što da vam kažem? Nije jednostavno. U krizi nemate mnogo izbora. Mi umjetnici radimo, ali unatrag nekih sedam-osam godina prodaja je slika stala. Čak mi se čini da je za Domovinskoga rata bilo mnogo bolje. Ja sam radio s galeristima, nakupcima, prekupcima, to je tako, mnogo je posrednika na tržištu umjetnina. Morate prihvatiti što vam se nudi, jer živite od svojega rada. Nekad sam imao izložbe u Parizu, Barceloni, iako nisam bio u Španjolskoj, bila je izložba u Beogradu u doba bivše države. Dosta je mojih radova rasuto po svijetu. Zagrebački trgovi i vedute bili su moj glavni motiv, posebno nekadašnji Cvjetni trg i Zrinjevac. Tu sam isprobao sve tehnike od pastela do ulja i grafika.