Tim Burton na svom terenu

Priča kaže da je američki književnik, ali i fotograf te filmski scenarist, snimatelj i redatelj Ransom Riggs kod jednog kolekcionara pronašao zbirku starih fotografija koje su ga neobičnošću podsjetile na kadrove iz filmova Davida Lyncha te ga fascinirale u tolikoj mjeri da je oko njih odlučio izgraditi fikcijsku priču, umećući ih u isprva jedno prozno djelo u izvornom obliku. Dakako, žanr je tijekom posljednjih nekoliko godina popularan tinejdžerski fantasy, a Riggs je izborom žanra, konstruiranjem zapleta oko crno-bijelih fotografija lebdeće i izgledom pomaknute djece te spisateljskom strategijom osovljenom oko posuđivanja i deriviranja brojnih motiva s dugom tradicijom u književnosti i popularnoj kulturi postigao nekoliko ciljeva. Ponajprije, osigurao je svom djelu pozornost tinejdžera kao ciljane čitateljske skupine, baš kao i intrigantnost za širu publiku od sama početka, podatnost za filmske adaptacije te aromu vjerodostojnosti i određene provokativnosti koje počivaju na činjenici da su u temelju knjige autentične fotografije sa svojom „zagonetnom“ poviješću.

Književna kritika tvrdi da se Riggsu ne može prigovoriti ni zbog manjka maštovitosti, ni zbog dramske konstrukcije i narativne dinamike djela, a ponajmanje zbog slikovitih likova što osvajaju čitatelje. Ono zbog čega se piscu može prigovoriti odnosi se na površne i shematizirane karaktere likova, izgrađene, kao i čitav koncept, oko žanrovskih i općih stereotipa, nerijetko tek skicirane osnovnim crtama. Na isti problem nailazimo i u filmu, jer osim glavnoga junaka, dakako tinejdžera Jakea kojeg vrlo dobro tumači Asa Butterfield, te same gospođice Peregrine u uobičajeno raspoloženoj interpretaciji Eve Green i Jakeove vršnjakinje te buduće ljubavi Emme Bloom koju utjelovljuje Ella Purnell, sva su ostala djeca obilježena tek naglašenom dobrodušnošću te tjelesnim ili mentalnim posebnostima koje ih čine čudnovatima. U toj se galeriji prividnom „zloćom“ isprva opet formulaično i na neprimjeren način pokušava izdvojiti zavidni Enoch O´Conner, da bi s dinamiziranjem zbivanja i ekspanzijom akcije i on pao u drugi plan te postao sasvim benigan.

Također problematična osobina prvog od dosad tri objavljena romana serijala, predugo vrijeme uvoda i nedostatak zbivanja u prvom dijelu, na filmu je izbjegnuta dominantno zahvaljujući Burtonovoj sugestivnoj režiji i vizualnoj cizeliranosti, koju cjelina duguje iznimno estetiziranoj i koloristički bogatoj fotografiji Bruna Delbonnela te radu scenaristice Jane Goldman. Goldmanova u inicijalnom zapletu s pojavom strašnih stvorenja i za kasniji razvoj događaja ključnom smrću Jakeova djeda Abea vješto kreira tjeskobno ozračje te inicira dramsku, ali dijelom i melodramsku napetost što obilježava čitavu priču. Kad znamo da je Jane Goldman surađivala na serijalu X-Men, a Bruno Delbonnel na serijalu o Harryju Potteru, nimalo ne čudi da čitav koncept i knjige i filma mnogo duguje tim franšizama, baš kao i nizu literarnih, filmskih i popkulturnih referencija. Ne samo Carollovoj Alici u Zemlji čudesa, iz koje je deriviran motiv prolaza kroz petlju i ulaza u svijet čudnovate djece i njihove skrbnice, gospođice Peregrine, nego i klasičnim filmskim pustolovinama poput Sedmog Sinbadova putovanja iz 1958. (u sekvencama borbe horde kostura s čudovištima predvođenima donekle i karikaturalnim Barunom kojeg interpretira Samuel L. Jackson), baš kao i kultnoj TV-seriji Doktor Who (motiv vremenskih skokova), fantastičnoj romantičnoj komediji Beskrajni dan Harolda Ramisa te filmovima sama Burtona, osobito u sekvencama borbe robotiziranih i zahvaljujući malim srcima oživljenih lutaka. Njihove ruke s kliještima asociraju na Edwarda Škarorukog, a neki od čudovišnih Barunovih Praznoduha iliti Praznjaka podsjećaju na stvorenja iz Predbožićne noćne more i još nekih redateljevih ostvarenja.

Premda priča nije osobito originalna, a svodi se na to da Jake u jednoj od prostorno-vremenskih petlji nakon djedove smrti otkrije u stari dvorac i njegovu okolinu 3. rujna 1943, na datum bombardiranja i razaranja dvorca, smješten svijet gospođice Peregrine i čudnovate djece, pojednostavnjeno rečeno mutanata kojima mora pomoći u obrani od dijaboličnih Praznoduha, ona Burtonu sasvim dobro leži, i razvidno je da je u prozi Ransoma Riggsa on na svom terenu. To ne znači da je film bez mana, a one se očituju manje u nedostatnoj originalnosti, kao i u klišeiziranosti manje bitnih likova, a više u narativnim zalihostima i gubljenjima ritma, u povremeno neskladnu spoju bartonovske makabričnosti s infantilnom (melo)dramom i alegorijom o stradanju Židova tijekom Drugoga svjetskog rata te u osjećaju da redatelj na neki način neprestano potiskuje i podigrava svoj „mrak“, odnosno ne dopušta mu da se razmaše koliko bi mogao. U cjelini je tako riječ o vrlo dobru filmu koji kakvoćom zaslužuje mjesto po sredini dosadašnjega Burtonova opusa.