Svijet u kojem živimo sve je manje slobodan

Julijana Adamović, rođena u Baču (Srbija), živi i radi u Vukovaru. Po zanimanju je socijalna pedagoginja, a magistrirala je dječju i adolescentnu psihijatriju. Prozaistica po vokaciji, već je prvom prozom Kako su nas ukrali Ciganima (2008) nagrađena dvjema nagradama (Kiklop 2008. za najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj i Nagrada Ivana i Josipa Kozarca, za „najbolji prvijenac Slavonije“), a ušla je u finale književnoga festivala Galovićeve jeseni s temom Dvojni identiteti. Ubrzo je objavila i drugu knjigu priča, Konzerviranje (2010), a zatim se uspješno okušala i u prozi za djecu i mlade objavivši roman Da ti pamet stane (2013) i zbirku kratkih priča za djecu Dnevnik sivog mačka i druge priče (2013). Pobijedila je na anonimnom natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2013. pričom Božica i važne stvari, a 2015. objavila je i zbirku poezije Sunce na šalteru. Njezina najnovija, treća zbirka priča Glineni anđeli povod je ovome razgovoru.

Gospođo Adamović, vaši Glineni anđeli sve su samo ne „anđeli“. Dakle, paradoks u samu naslovu kulminira žestokim, strastvenim, bezumno ukletim sudbinama koje se tragično „raspadaju“.

Rekla bih da su to anđeli lišeni utjecaja. Ne samo da ne mogu pomoći voljenima nego su, zatečeni i stjerani u kut, bez utjecaja na događaje i stanja u kojima su sami postali predmetom, lišeni moći da se uzdignu iz bezdana, blata. U nemoći pomoći sebi. Moguće naivni, slabi, u mnogim drugim stvarima grešni, ali u odnosu na teret koji im se, umjesto krila, natovario na leđa – posve nevini. Žena koja postaje objektom ratne mržnje i osvete prema do zadnjeg atoma demoniziranu neprijatelju (da stvari budu gore, dojučerašnjem susjedu, prijatelju), ona koja je silovana, ona koja mora napustiti dom i cijeli život strpati u jednu najlonsku vrećicu. Kojoj se lome uspomene pod promrzlim stopalima. „Svijet se izokrenuo naopako. Pod njezinim nogama pucaju žarulje, lusteri, vaze, i porculanski anđeli. Pršte toliko glasno da isprva ne čuje buku s ulice.”
Ili ona koja je prezrena na mjestu koje bi trebalo pružiti utočište i milost. „Raspuštenica“ u crkvi. Ljudi koji gube jedni druge zbog dogmi i zabluda upakiranih u celofan političkih ideala. Ili, opet, onih koji te ideale nemaju, ali koga za to briga. Njihove šanse da završe pomiješani s glinicom rastu razmjerno silini užarene lave u glavama prethodno spomenutih „idealista“. Doduše, ima i onih koji vas razgale beskrajnom dobrotom, jer što je drugo nego sama koncentracija dobrote čin u kojem vam soboslikar uskače u „problem“ i umjesto zauzetoga slastičara načini skulpturu od dječje rođendanske torte? Ili djeteta koje vam želi umanjiti bol za umrlim ocem? To su otprilike moji „anđeli“.

U knjizi Kako su nas ukrali Ciganima uz ironijski otklon promišljate o svijetu i egzistiranju. I nezaobilaznu i vječnu temu, ljubav, propitujete na specifičan način. U Konzerviranju tragične ljudske sudbine uzaludno se opiru grubostima svakodnevice. No vaši su Glineni anđeli, simbolički govoreći, „kraj svijeta“, gotovo kao Sudnji dan. Dogodio se rat, Zlo je prevladalo i sve se čini promašenim.

Da. Mogli bismo i tako reći. Bio je to stvaralački put od viška emocija – ovih ili onih, hormonalnih vatrometa u kojima je svaka nova ekstaza zasigurno praskavija od one koja nam se događa ili se upravo okončala, preko surove realnosti s odškrinutim vratima, gdje trenutke sreće mjerimo barem duplo, između njih stoički primajući udarce jer smo uvjereni kako su dio života i „sutra je novi dan“, do, o Glinenim anđelima – mučnog egzistencijalizma. No mislim da ni ovaj nije posve lišen pobune protiv otuđenosti, nepravdi i upletanja drugih u tuđe živote. Žao mi je ako je tinta između redaka odveć blijeda i slabokrvna. Želim vjerovati da nisam posve eliminirala nadu. Jer ako ona umire zadnja, značilo bi da sam, u književnom smislu, umrla i ja. Nije to neka šteta za čovječanstvo, ali sebična sam. Još mislim da moje vrijeme tek dolazi. Ono vrijeme u kojem ću moći uzeti samo za sebe i pisanje barem nekoliko sati u komadu, bez trčanja na posao, s posla. Bez borbe za golu egzistenciju. Kratka priča podnosi takvu vrstu neposvećenosti i cjepkanja vremena. Roman ne. Dakle, bilo bi mi drago da opstanem i iskusim i takve dane.

To, kako vi pišete, stvarate, nije samo rezignacija ili depresija. Vaši zahvati u svekolikim virusima zagađen život dublji su, okrutniji, tjeskobniji. Vaš je spisateljski vokabular ogoljen do srži, mjestimice vulgaran do mučnine, iako su grubosti opisanih posječenih života same za sebe krik, grč i očaj.

Kako biti obziran i pristojan u priči o silovatelju? Kako se ne spustiti na dno kad pišete o ljudima koji su ga dotaknuli? Istina, nisam bila svjesna mučnine koju određene priče izazivaju, sve do prvih reakcija pojedinih čitatelja. Možda mi je na trenutak bilo neugodno jer sam ih „uznemirila“, ali drukčije nisam mogla. Neka izdrže do zadnje trećine. Tu će se moguće pronaći nešto zaigraniji. Uz čašu vina ili antidepresiv, život se zna učiniti zabavnijim. Sad mi tu nedostaje emotikon (što je negativan utjecaj interneta).

Znamo da je Vukovar naš hod po mukama i da će možda jednom oprost i doći, ali nikad neće biti zaboravljeno izbezumljeno lice djevojčice koja je bespomoćno bila izvrgnuta rasulu pijane soldateske. Vi živite i radite u Vukovaru. Je li danas život u Vukovaru podnošljiv?

Život u Vukovaru ne razlikuje se od života u bilo kojem drugom slavonskom gradiću. Dapače, on ima i prednosti. Mi smo obnovljeni, ušminkani. Dolaze nam turisti, ne samo tzv. ratni. Uz obalu su usidreni kruzeri. Imamo i neke sve poznatije i kvalitetnije festivale (Filmski festival podunavskih zemalja, na primjer). Stvari se mijenjaju tek u prilikama kad mediji posvećuju previše pozornosti marginalnim skupinama, glasnoj manjini, samozvanim stožerima za obranu Vukovara od nečega ili kad ga pojedine strukture koriste kao instrument u dnevnopolitičke svrhe. Naravno da se u Vukovaru osjećaju vibracije jednog ne samo mogućeg nego i stvarnog pristojnog suživota. Točnije, života, jer se sve više živi sa, a ne pored. Dovoljno je reći da u Vukovaru od same mirne reintegracije nije bilo ozbiljnijih međunacionalnih incidenata ili do zuba naoružanih policajaca na ulici. Mislim da ljudi ne cijene činjenicu da mi ne znamo što je to terorizam. Također, grad je na samu dnu ljestvice nacionalne kaznene statistike. Iskreno, ne znam za slučaj mirne reintegracije nekog ratom izmrcvarena i okupirana područja, s teretom tako strašna zločina nad civilima, a da je sve tako glatko prošlo. Taj dio mi uvijek daje nadu da su Vukovarci veći od onoga što mediji o njima pišu. Ipak, pomalo me zabrinjavaju mlađe generacije. Tu smo prilično zakazali. Vrijeme je da se trgnemo i ponudimo djeci neke druge i drukčije prilike od života u etnocentričnim skupovima koji se tek tu i tamo nakratko presijeku.

Internet je danas postao svemoguće rješenje za sve probleme. Raznorazne internetske mreže i aplikacije niču bezobzirno i silovito. Kako se vi u tom virusnom metežu snalazite sa svojom kolumnom?

Prilično sam zadovoljna. Nakon početnih nesnalaženja shvatila sam da se od mene ne očekuje mini znanstveni rad. Dugačke tekstove internet ne trpi. Radije se odlučuje za zabavnu površnost. Riječ je o subjektivnom osvrtu – uzmi ili ostavi. Povratne su informacije odlične. Kolumna je prilično čitana. No postoji i negativna strana priče: uskoro na mom čelu neće biti mjesta za nove etikete. I književnost su mi počeli mjeriti kroz osvrt prema Mili Kekinu ili Oluji. Što je najtužnije, tzv. progresivna Hrvatska u aktivnosti lupi etiketu ne zaostaje mnogo od one Hrvatske kojoj se s pravom čudi i ruga. Pišući kolumnu, bogatija sam za iznos honorara, ali i spoznaju da je svijet u kojem živimo sve manje slobodan. Ukopali smo se u rovove, usidrili u novoj vrsti verbalnog delikta. Onoga tko se ogriješi ili smo uvjereni da se ogriješio – a nikakvi dokazi taj naš stav ne mijenjaju – razapinjemo na virtualne stupove srama. Izopćujemo iz zajednice, linčujemo, oduzimamo mu pravo da diše, piše, postoji. Osuđen je zauvijek. Točno onoliko koliko Google pamti.

I, za kraj, slatko: nezaobilazne, nasušne književne nagrade. Je li vam nagrada Kiklop koju ste dobili 2008. pomogla da ste se osjećali bolje? Je li bilo nekih pozitivnih pomaka? I dolaze li te nagrade uvijek u „prave ruke“?!

Ako se sjećate, to je bila godina Kiklopa kolegice Nives Celzijus. Eto, tako otprilike prosječni Hrvat percipira tu nagradu, najčešće nemajući pojma o tome kako je tu riječ o nizu različitih kategorija. Ipak, žao mi je što se od Kiklopa odustalo. S druge strane, te 2008. bila sam totalni autsajder i ta nagrada, kao i pobjeda na anonimnom natječaju za kratku priču 2013, za mene je znak da sve ovo moje piskaranje ipak ima nekog smisla i nije umišljaj. Kad je u pitanju književna scena, osobito njezin dio koji se odnosi na kritiku ili žiri različitih nagrada, mene tamo nema. Ne želim insinuirati. Moguće da svojim pisanjem nisam ni zaslužila biti. Možda bi bilo bolje da ponekad držim jezik za zubima, kad već nisam „dio ekipe“. Često mi dobronamjerno savjetuju učlanjenje u jedno od dva velika književna društva. Ne, hvala. Društvo koje ne šalje cvijeće na sprovod piscu koji nije bio njihov član ili je bio, ali je prestao plaćati članarinu, ne zanima me.