Što je novo u pitanju BiH?

Svaki mirovni ugovor, bez obzira na inovacije koje predstavlja, bez obzira koliko one bile dobre ili loše, nosi prednost prekida s razdobljem rata i nasilja, ali i mogućnost nekoga boljeg poretka. Tako je bilo i s Daytonskim sporazumom, koji je bez obzira na sve prigovore donio sad već više od dva desetljeća mira. Za Miloševićevu Srbiju Dayton je bio ključna stepenica prema prevlasti nad prekodrinskim prostorom, ali i predah, kao i odmor od Karadžićevih pretenzija. Te prednosti iskorištene su za jačanje Srbije, premda uz nastavak neuspjelih starih politika, što je onda dovelo do kosovskoga kolapsa i pada Miloševića. Za srpsko vodstvo u BiH Dayton je također značio predah, ali u mnogo zahtjevnijem smislu. Od trenutka kad su sarajevski Srbi sa svojim starim mrtvima krenuli stvarati Novo Sarajevo, pokazalo se da je cilj bosanskih Srba stvaranje paralelne srpske države, još srpskije od Srbije.

Bošnjaci su u Daytonu također našli predah, s tim što su njihovi stvarni i psihološki gubici što su nastali u ratu doista izazvali golemu traumu, posebno vezanu uz osjećaje apartnosti. Slika europskog islama, koja je opravdavala američku diplomatsku intervenciju, dovedena je u pitanje u relativno kratku roku eskalacijom sukoba islamskog ekstremizma sa Zapadom, a time i isplativost reintegracije BiH pod vodstvom bošnjačkoga bosanstva. Hrvatska se politika trudila zaboraviti u kakvu je slijepu ulicu zapala do 1994, s tim što nakon gubitka iluzija posijanih Washingtonskim sporazumom (konfederacija Hrvatske i Federacije BiH) nije uspjela naći nikakve alternativne politike koja bi otklonila posljedice ratnih sukoba i obnovila odnose povjerenja i savezništva s Bošnjacima. Dok su Bošnjaci iskoristili minimalne uvjete za povratak raseljenog stanovništva, nešto što je Daytonski sporazum predvidio, a što IFOR/SFOR nije ni proveo ni zaštitio, Hrvati su iseljavanjem u Hrvatsku i druge zemlje izgubili mnoštvo stanovništva, ne samo u Posavini.

Novi hladni rat i Balkan

Daytonski poredak u očima je međunarodne zajednice značio uspjeh diplomatski uređena trenutka, koji je nakon pada komunizma i uspona europskog projekta još doživljavan kao nagovijest dugoročne stabilnosti. Koliko se svijet promijenio od 1995, može se zaključiti iz ironične sudbine Vitalija Čurkina, koji je 1994. kao Jeljcinov izvanredni izaslanik za Balkan zadobio osudu srbijanskog vodstva kao „izdajica“ zbog ruskog zalaganja za Goražde, da bi kao Putinov stalni predstavnik pri OUN-u u srpnju 2015. uložio veto na britanski prijedlog rezolucije za obljetnicu srebreničkoga genocida i osudio ga kao „politički motiviran“. Gospodarske i diplomatske krize iz 2010-ih godina, posebno obnova sukoba između Rusije i Zapada, duplicirale su se na svakoj spornoj ili potencijalno spornoj točki. Tako je Rusija postala glavni antagonist zapadne politike na Balkanu, posebno kad je riječ o širenju NATO-saveza ili emancipaciji onih politija na koje Srbija polaže pravo (Kosovo, Crna Gora, BiH).

Novi hladni rat, koji je dosegnuo vrhunac ruskom intervencijom u Ukrajini (2014) i Siriji (2015), dogodio se u trenutku opadanja europskoga projekta (europska dužnička kriza, grčka depresija, migracijska kriza, Brexit) i sve manje spremnosti SAD-a i EU-a za nove inicijative na Balkanu. Štoviše, prošlo je i vrijeme aktivizma vezana uz „bonnske ovlasti“ Visokog predstavnika. Bruxelles se zadovoljio prividom približavanja Srbije i poboljšanja odnosa između Beograda i Prištine, premda je izvjesno da je razdoblje širenja EU-a došlo kraju. Kao rezultat takva besperspektivnog stanja, izgradnja demokratskih i tržišnih normi putem EU-integracija izgubila je minimum realnog ozračja. U međuvremenu traže se kakve-takve alternative posrnulom Zapadu, premda još u latentnom obliku.

Dodikovi konačni ciljevi

Posljedice za BiH su znatne, ali još nedovoljno očigledne. Prošlo je već gotovo desetljeće otkad Dodik figurira kao glavni moskovski klijent na Balkanu. Uz minimalna sredstva, ali uz svesrdnu potporu diplomatskim, energetskim i obavještajnim kanalima, Rusija je od Dodikove Herrenvolk-republike stvorila svoju utvrdu koja može poslužiti kao integralniji pol svesrpske politike. To je barem teza onih zapadnih krugova koji u Vučićevoj Srbiji žele vidjeti postojanog zapadnog partnera. Dodik je sustavnim napadima na daytonski poredak temeljito potkopao svaki privid normalizacije odnosa u BiH i na taj način pokazao sve slabosti zapadne politike. On je svakim svojim postupkom slabio središnje ustanove BiH te ujedno tražio saveznike za takvu politiku. Nažalost, našao ih je i u dijelu hrvatske politike – tamo gdje su ostaci iredentističke Herceg-Bosne, zahvaljujući resantimanu prema američkoj politici, postali solidarni s Dodikovim projektom te posredno s Rusijom.

Postoje različita tumačenja Dodikovih konačnih ciljeva. Oni zapadni autori koji u njegovim potezima vide tek pokušaje jačanja vlastitog položaja u BiH te odbijaju i pomisao na bilo kakvu zajedničku akciju između Beograda i Banje Luke (primjerice, James Ker-Lindsay) ne vide mogućnost jednostrane objave neovisnosti srpskog entiteta. No to ne znači da ne vide opasnost u stalnim najavama odcjepljenja, jer, po Thomasovu teoremu, ako ljudi doživljavaju neku situaciju realnom, ona je realna po svojim posljedicama. Zato nema dvojbe da je Dodikov projekt najopasniji izazov stabilnosti BiH i cijeloga balkanskog prostora. Turski odgovor Dodiku, prihvaćanje Tadićeve Srbije u ulozi kingmakera Zapadnog Balkana (Davutoğlu), preko koje bi se vršio pritisak na Dodika, u početku se činio strateški izgledan, ali se pokazao promašenim po učincima na bošnjačku politiku i općenito stanje. Razlog tomu jest rast „neoosmanskih“ stranputica u turskoj vanjskopolitičkoj strategiji, a s njim zahlađenje u odnosima sa Zapadom te (sukladno tomu) povremena zatopljenja s Rusijom. Premda je bošnjačka stranačka scena bila najrazrađenija u BiH, sama činjenica da je vodeća bošnjačka stranka (SDA) ušla u orbitu Erdoğanova AKP-a govori u prilog dodatnoj destabilizaciji BiH.

Najnoviji Dodikovi potezi, odluka o održavanju zabranjenoga referenduma o zabranjenom Danu Republike Srpske te činjenica da je u lokalnim izborima Dodikova stranka po svemu sudeći imala koristi od tog jednostranog postupka, dok međunarodna zajednica još ne vidi koristi od prikladnih sankcija, govori do koje se mjere situacija u BiH promijenila od uvođenja „bonnskih ovlasti“ 1997. Premda su svi važniji međunarodni čimbenici odahnuli jer se nisu ostvarila najnegativnija predviđanja o posljedicama referenduma, nema nikakve dvojbe da nema mjesta opuštanju. Moglo bi se zaključiti da Dodik sustavno potkopava BiH, ali da konačni učinak njegove politike neće biti konzumiran ukoliko drugi bosanskohercegovački akteri i općenito susjedi ne potpomognu njegov projekt, odnosno ukoliko Rusija ne gurne Dodika u konačnu konzumaciju.

Odgovornije prema Bošnjacima

Što se može poduzeti s hrvatske strane? Premda je uspjeh Željka Glasnovića na hrvatskim parlamentarnim izborima najnovija najava pluralizacije dosad prilično zatvorena hrvatskoga političkog prostora u BiH, on nije praćen očekivanim rezultatima na recentnim lokalnim izborima. Neovisni kandidat Ante Paponja (Ljubuški) i kandidat Hrvatskog saveza HKDU–Hrast–HDZ 1990. Pero Barbarić (Čitluk) izgubili su načelničke izbore. Bilo bi važno da se razvije pluralni dijalog među bosanskohercegovačkim Hrvatima i da oni prestanu biti privjesak raznih kratkotrajnih politika unutar Hrvatske. Iluzije o Josipovićevim i Milanovićevim inicijativama samo su usporile demokratske procese unutar BiH. Još je važnije da hrvatska politika s obiju strana Save i Une prestane igrati bez pravila. Hrvatska vanjska politika mora znati tko su joj saveznici, a tko protivnici. Dok je god srbijanska politika glavni vanjskopolitički izazov, što ne treba posebno dokazivati, Hrvatska mora tražiti saveznike tamo gdje su i drugi izloženi pritiscima. To nalaže odgovorniju politiku prema Bošnjacima, u čemu jedino HDZ može imati i razloga i uspjeha. U takvim okolnostima jednakopravnost ne smije biti apstraktan pojam, nego nešto što mijenja odnose u cijeloj BiH, ne samo u Federaciji. Jer ukoliko se jednakopravnost ograniči na Federaciju, neizbježni su novi sukobi s Bošnjacima, po liniji najnovijih ekscesa u Stocu. Što se federalizacije tiče, ono se ne smije poistovjećivati s Dodikovim programom, jer on izlazi izvan okvira federalizma. Moglo bi se zaključiti da kantonalno-županijski ustroj u Federaciji konzumira i previše federalizma, a premalo stvarne podjele vlasti. A sve se zapravo svodi na pravednu podjelu vlasti unutar zajedničkoga projekta. To je još preduvjet za stabilizaciju BiH i trajna još nekonzumirana novost.