Riječka šetnja s književnicama

Iako brojčano manje zastupljene, dojmljivo je kako sve umjetničke niti prvoga dvobroja časopisa Književna Rijeka za 2016. u svih šest rubrika drže književnice koje čitatelja svojim tekstovima vode u lungomarenje, tj. šetnju riječkom književnom obalom i podsjećaju kolika je njihova važnost u stvaranju književne kulturne scene.

Uvodne stranice podsjećaju na 5. dane Vesne Parun, koji su održani u Zagrebu, Rijeci i Grohotma na otoku Šolti. Slaveći život i djelo velike pjesnikinje posebno se istaknula ravnateljica Nacionalnoga muzeja za književnost u Sofiji Katja Zografova, koja u eseju Bugarska odiseja Vesne Parun ističe manje poznatu činjenicu, a ta je da je pjesnikinja odabrala živjeti u Bugarskoj od 1963. do 1967. te da je Bugarsku smatrala drugom domovinom. Tamo je prvi put pisala putopise, družila se s bugarskim disidentima te razvila intimni odnos s bugarskim glumcem Velijem Čauševim.

Kakva je Vesna Parun s humorom i oštrom ironijom u stvarnom životu, takve su otprilike junakinje priča Ane Horvat. Prva priča Dana 4. lipnja 2013. ima naznake parodičnosti kakve je imao Krleža s frajlom Melanijom, a Ana Horvat u ostalim kratkim pričama nastavlja sličnim tonom pripovijedati o položaju žena. Bilo da je riječ o mladoj studentici iz priče Žezlo ili tinejdžerici iz priče Škare – jasna kritika društva ne izostaje. U časopisu je i dalje fokus na pjesništvu pa je tako Tamara Bakran iščitala poeziju Vesne Krmpotić tražeći smisao njezine pjesničke filozofije u pojmu žudnje za „puninom, konačnom realizacijom sebstva u onostranom Drugom“, ističući kako je upravo žudnja i svojevrsna tematska opsesija Krmpotićkine lirike. 

Željka Lovrenčić otkriva zanimljivu knjigu povjesničarke umjetnosti Victorije Combalíje naslovljenu Dora Maar. U njoj Combalía piše o životu umjetnice „dalje od Picassa“, kako stoji u podnaslovu knjige, tj. koristeći obilnu dokumentaciju i svjedočanstva osamdesetak ljudi, među kojima je i domaći stručnjak Mladen Urem, zaslužan za temeljito proučavanje Dorina oca Josipa Markovića, autorica prikazuje Doru Maar prije svega kao uspješnu slikaricu i fotografkinju, a ne samo družicu velikoga slikara, s kojim je bila od 1936. do 1943. Još jednu uspješnu ženu i pjesnikinju iznjedrio je časopis, a riječ je o Korini Juretić i njezinim lirskim minijaturama Bombonijera pisanim grobničkom čakavštinom. U njoj Korina Juretić svakodnevnim i naizgled jednostavnim jezičnim diskursom povezuje nepresušnu ljepotu prirode (posebno motivski vezana uz vodu) s egzistencijalnim problemima. Pronicavost i ludičnost pjesnikinje potvrđuju neprekinutu, snažnu tradiciju domaće dijalektalne poezije, što časopis Književna Rijeka, uz pomoć ostalih književnica, čini zanimljivim.