Remeta koji je mislio svojom glavom

Vučeta:

Mnozi su, Obrade! među ine jes jedan

remeta svet sade na školju bogom dan,

pričiste tej vile od voda studenih

koga su obljubile vrh mladac svih inih.

Na školju tuj stoje anđeoski u vas glas

pripieva i poje višnjega slavu i čas,

u kom se veseli, liposti koga i moć

svakčas već znat želi za već ga slavit moć.

Kad pjesni ljuvene taj spieva kraj mora,

zamuknu sirene i vile od gora;

a ribe, ke more široko plivaju,

i zviri od gore sve ga uzlušaju.

                               Marin Držić, prvi prolog Tirene

Kritikom interpretiranja književnih tekstova s pomoću pretpostavljene i rekonstruirane intencije autora početkom dvadesetog stoljeća započeo je proces deindividualizacije književnosti. Različiti događaji u životu autora, vidljivi s pomoću biografskih podataka, za bavljenje djelom postali su suvišni. Doduše, pitanje autora – samo, ne više na razini empirijske pojedinačnosti, već na apstraktnoj razini analitičke kategorije – u velikoj je mjeri zaokupilo teorijske rasprave, osobito u francuskoj humanistici šezdesetih godina. Michel Foucault je pitanje tko je autor zamijenio pitanjem što je autor. Za Foucaulta autor je žarište diskurzivne koherentnosti, funkcionalno načelo kojim se omeđuje, isključuje, selekcionira, stoga je potrebno analizirati njegove različite funkcije. Prema Rolandu Barthesu dodijeliti tekstu autora znači nametnuti tekstu konačno označeno, znači „zatvoriti pisanje“. Foucaultovo i Barthesovo bavljenje autorom proizlaze iz njihova šireg interesa, koji se u konačnici može svesti na kritiku moći, na kritiku ideologije utkane u tkivo svakodnevice. Njihovi pronicavi uvidi, ne samo kada je u pitanju autor, s pravom su postali važan poticaj književnim povjesničarima, što su pokazali novohistoristi i književni materijalisti ponajprije interpretiranjem renesansnih književnih tekstova. Njihove interpretacije obilježene su, naime, „antropologizacijom“, odnosno analizom simboličko-diskurzivnih područja reprezentacija i njihova odnosa spram sociokulturnih praksi. Tako je „novi filolog“ (A. Becker) postao stručnjak kontekstualnih odnosa koji drevne, stare i ezoterične tekstove čini dostupnima ne samo transkripcijom, prijevodom, komentarima nego i analizom stvaranja tekstova. On, drugim riječima, ne razdvaja proučavanje upisa od upisivanja, „učvršćenog“ značenja od društvenih procesa koji ga učvršćuju.

Nedvojbeno, uklapanje književnopovijesnih interpretativnih nastojanja u šire teorijsko polje humanistike dovelo je do važnih uvida. „Novi filolozi“ došli su do vrijednih „otkrića“. Ali pitanje tko je autor zasigurno nije tako retrogradno i konzervativno, jer autor nije samo funkcija određena diskurzivnom formacijom. Usudio bih se ustvrditi da je upravo on, empirijski autor, kao uostalom i književni povjesničar, jedina prava zbilja. Možda stoga nakon „smrti autora“ (R. Barthes) uistinu dolazi njegovo „uskrsnuće“ (Sean Burke), nakon književno-historiografskog odbacivanja nizanja „velikih autora“ i njihovih biobibliografskih identiteta, ponovni interes, doduše s novom sviješću, o važnosti povijesne individue koja stoji iza teksta, tijelu u koje je locirana svijest. Jedan takav veliki autor, povijesna individua, kojega treba čitati sa starom i novom sviješću, vještinama starog i novog filologa, zasigurno je Mavro Vetranović.

Originalni književnik

O Vetranoviću su pisali rani dubrovački biografi Ignjat Đurđević, Serafin Marija Crijević, Franjo Marija Appendini i Sebastijan Slade-Dolci, koji ističe da je Vetranović „slavni hrvatski pjesnik“. Hrvatska književna historiografija 19. i 20. stoljeća također ga spominje bez iznimke. Da je za njegova života bila živa svijest o njegovu autorstvu i pjesničkoj reputaciji, govore poslanice Nikole Nalješkovića i Petra Hektorovića, pohvalni govor u dubrovačkom senatu koji je u povodu njegove smrti održao Miho Menčetić, pjesme koje su ispjevali Miho Bunić Babulinov (epigram), dubrovački učitelj i humanist Didak Pir (elegiju, odu i epigram na latinskom) i Nikola Nalješković (nadgroblje na hrvatskom i epigram na latinskom). U svojim djelima spominju ga Marin Držić (prvi prolog Tirene i poslanica Svitlom i vridnom vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić), Antun Sasin (pjesma Drugi san) i Petar Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje). Kao „izvanrednog pjesnika na slavenskom jeziku“ spominje ga Mavro Orbini u Kraljevstvu Slavena (Dell’ origine degli Slavi). Konačno, o njegovoj reputaciji govore optužbe nepoznatih napadača da je Marin Držić plagirao upravo Vetranovića. Ne čudi stoga lapidarna konstatacija Jurja Carića da je Vetranović prva originalna figura dubrovačke književnosti („La prima figura originale, che presenta Ragusa, è il poeta Mavro Vetranić-Čavčić“).

Djela u rukopisima

No ono što se o Vetranoviću zna zapravo pokazuje koliko se o njemu ne zna. Nismo sigurni u godinu njegova rođenja i smrti; što je, osim teologije, studirao u benediktinskom zavodu u Monte Cassinu; zašto je, ne tražeći dopuštenja, 1517. otišao u Italiju, pri čemu ga je dubrovačka vlada proglasila odmetnikom i kaznila progonstvom iz Republike; kako to da se nakon pet godina vratio u Dubrovnik; zašto je odbio odluku Senata da 1528. ide papi u Rim; u kojim je samostanima boravio, koliko dugo i u kojoj ulozi... Zasad nam, što se tiče njegova književnog djela, nije poznat ni jedan autograf, a prijepisi su u znatnoj mjeri neproučeni. Nije nam posve jasna njihova tradicija, međusobni odnos, datacija. Književni su se povjesničari stoga nemalo mučili oko usustavljivanja Vetranovićeva pozamašna opusa – svojevrsnoj panorami renesansnih književnih vrsta – a da njegovo definiranje, čini se, još nije završeno. Za dramske sastavke što su mu atribuirani ne znamo sa sigurnošću jesu li se, kada i gdje izvodili.

Ignjat Đurđević u pismu Radu Miličiću Vetranovića svrstava u skupinu „autori per ragusei, de’ quali vivono l’opere manoscritte“. Koji su razlozi da ni jedno Vetranovićevo djelo nije tiskano za njegova života, možemo samo nagađati. Je li možda riječ o specifičnom shvaćanju književne djelatnosti, o strahu od „fiksiranja“ tiskanog teksta, o želji da se rukopisnim verzijama zadrži „otvorenost“ teksta za moguća nadodavanja ili skraćivanja, za prilagodbu teksta kakvim specifičnim okolnostima, ne znamo. Prvo je Vetranovićevo tiskano djelo Posvetilište Abramovo, koje je zapisano u pet različitih redakcija i koje se isprva atribuiralo Marinu Držiću (Franjo Petračić tzv. kraću verziju objavio je u: Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, knjiga VII, JAZU, Zagreb, 1875). Pod naslovom Verši od Abrama 1616. tiskano je u Veneciji u redakciji Matije Divkovića u tzv. Malom katekizmu. Nakon više od dva stoljeća (1853) Posvetilište Abramovo, zajedno s, pokazalo se poslije ipak Držićevom Hekubom, izdali su Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić. Medo Pucić je 1844. (Slavjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah) objavio nepotpun tekst Remete I, naslovljen Otok Svetoga Andrije, a Ivan Kukuljević Sakcinski 1856. (Pjesnici hrvatski XV. vieka) fragment Posvetilišta Abramova; nepotpunu Pjesancu Latinom, naslovljenu Italiji, i Remetu I. Izdanje koje su u dva sveska za Akademiju 1871. i 1872. priredili Vatroslav Jagić, Ivan August Kaznačić i Gjuro Daničić, kao treću i četvrtu knjigu edicije Stari pisci hrvatski, pokušaj je da se sva Vetranovićeva djela objave na jednom mjestu.

Poslije su u različitim rukopisima otkrivane Vetranovićeve pjesme koje nisu zastup­ljene u Akademijinu izdanju (Orlača riđanka Kotoru govori pronostik, Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba i Nadgrobnica gornjega Marina, koje je objavio Petar Kolendić 1905, zatim dvadeset uglavnom nenaslovljenih pjesničkih sastavaka, koje je također objavio Kolendić u radu Dvadeset pjesama Mavra Vetranovića, 1912. i Prilika od žedna jelina, koju je Vetranoviću atribuirao i objavio Franjo Fancev u radu Dubrovačka pjesma 16. stoljeća u počakavljenom prijepisu, 1912), zatim mitološka drama Orfeo (Petar Kolendić, Vetranovićev „Orfeo“, 1908), dramski sastavak religiozne tematike Kako bratja prodaše Jozefa (Milan Rešetar, Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa, 1912) i dramski sastavak mitološko-pastoralne tematike Istorija od Dijane (priredio Josip Vončina 1982). Zanimljivo, iako je bio učen teolog – o čemu govori elogij ispod njegove slike u Svetom Jakovu (P. D. Maurus Vetranus Civis Ragusinus / Vir in utraq. Theologia versatis[si]mus [Poštovani gospodin Mavro Vetranović dubrovački građanin / muž vrlo učen u jednoj i drugoj teologiji]) – nije napisao, ili nam nije poznato, ni jedno teološko djelo. Očito, Mavro Vetranović je – kako to i priliči jednom remeti – obavijen velom tajne.

Izuzev dvije poslanice (Vlasteostvu hvarskomu i Plemenitom i vrijednom gospodinu Petru Hektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom odgovor D. Mavra Vetrani) i jedne prigodne pjesme (Pjesanca Marinu Držiću u pomoć) u Vetranovićevu opusu nema ni tekstualnih parafernalija (posvete, prolozi i sl.). Koliko nam je poznato, nije dakle napisao ni jednu posvetu u kojoj bi progovorio o namjeri i očekivanim učincima koje bi knji­ževno djelo trebalo proizvesti – kao što su to učinili, primjerice, Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Doduše, različite poetološke misli možemo pronaći „razasute“ u mnogim njegovim pjesmama. Primjerice, u Pjesanci Plutonu nalazi se poznata renesansna misao o oponašanju uzora, kanoniziranih autora. Pjesancu: Aurea aetas započinje platoničkim iskazom prema kojemu je pjesništvo nebeski dar što ga Apolon ili muze podjeljuju pjesniku čije je nadahnuće ispunjeno božanskim zanosom (furor poeticus). Ista misao nalazi se i u Pjesanci muzam te Pjesanci Marinu Držiću u pomoć. U spomenutim pjesmama, usko povezano s idejom o božanskom nadahnuću, nalazi se i ideja o božanskom podrijetlu pjesnika, ali i odrazi mišljenja 16. stoljeća o astrološkim utjecajima na pjesnika. Slični motivi nalaze se u poslanici Petru Hektoroviću, nadgroblju Nikoli Dimitroviću i Marinu Držiću (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba). Motive orfejske snage pjesništva nalazimo u Pjesanci kufu i Pjesanci Orfeju. Nasuprot ideji da je pjesništvo nebeski dar što ga muze podjeljuju pjesniku, u Pjesanci slavi carevoj i u Pjesanca djevici sedmoj Vetranović se koristi poetskim toposom odbacivanja muza kao inspiracijskog vrela. U spomenutim Vetranovićevim sastavcima riječ je, naravno, ponajprije o pjesničkim topoima iz kojih se ne može rekonstruirati jasnija teorijska misao.

Odmak od srednjovjekovlja

Specifična poetika može se pak naslutiti već pri površnom susretu s pojedinim sastavcima. Novum dramskih sastavaka religiozne tematike (Prikazanje od uskrsnutja Isukrstova, Posvetilište Abramovo, Prikazanje od poroda Jezusova, Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa i Suzana čista) u odnosu na srednjovjekovnu poetiku prikazanja nije samo u znatnijoj uporabi amorozno-pastoralne topike, folklorne tradicije i „realističkih“ slika već i u novim dramaturgijskim rješe­njima: primjerice, za razliku od zatvorene dramaturgije crkvenih prikazanja, odnosno veoma stroge razdvojenosti dramskih prostora, u Uskrsnutju Isukrstovu nailazimo na otvorenu dramaturgiju u kojoj likovi mogu prelaziti iz jednog u drugi dramski prostor; u nekoj mjeri u Posvetilištu Abramovu, a napose u Suzani čistoj Vetranović se približio dramatizacijama sačinjenim prema plautovsko-terencijevskoj dramaturgiji, točnije humanističkoj religijskoj drami (J. Parente). U mitološko-pastoralnom dramskom sastavku Orfeo nalazi se neobična „prerada“ klasične mitološke priče o Orfeju i Euridiki: u Vetranovićevu sastavku okreće se Euridika, a ne Orfej. Doduše, takve prerade poznate su i iz drugih ranonovovjekovnih pjesničkih sastavaka: ekloga Alphus: De natura mulierum Bapttista Spagnuolija Mantuana i pjesma Orpheus’ Song Roberta Greenea. Ali dok je promjena orfejske tradicije u Mantuanovoj eklogi i Greeneovoj pjesmi funkcionalno sasvim razumljiva (njezino okretanje služi kao jedan od primjera ludosti žena), Vetranovićev sastavak, mislim, nije mizogino intoniran, pa se postavlja pitanje što bi onda takva prerada orfejske tematike trebala značiti. U Istoriji od Dijane nazire se za ranonovovjekovne mitološko-pastoral­ne dramske sastavke nadasve neobična koncepcija erosa: prokreativna.

U peregrinacijskom spjevu Piligrin, koji je često bio temom filoloških, književnopovijesnih, poredbenih i interpretacijskih rasprava, nalaze se raznovrsni tematski kompleksi: groteskno-komični, fantastični, peregrinacijski, pastoralni i mitološki elementi, motivi iz srednjovjekovne književne kulture, bestijarija i lucidara. Samo, navedeni su kompleksi strukturirani nekoherentno i nelogično, pa je spjev smisaono taman, hermetičan. Pjesnički subjekt Piligrina – kao uostalom i ciklusa sedamnaest pretpiligrinskih pjesama, koje je književna historiografija već zarana povezala sa spjevom – determiniran je osjećajem nestabilnosti vlastita stanja, svjesnosti o slabosti vlastite stvaralačke snage, svijesti o hodanju po rubu ponora, što, možda, upućuje na renesansnu ideju genija (homo melancholicus).

Plačevi i invektive

U sedamdesetak vrstovno raznolikih pjesama religiozne tematike (pjesme o Isusu, marijanske pjesme, molitvene i psalamske parafraze, religiozno-refleksivne pjesme), iako u nekoj mjeri nasljeduju poetiku srednjovjekovne religiozne lirike (motivski kompleks i strukturiranje pjesama po načelu adicije: nizanjem motiva, predmeta, pojava i događanja), Vetranović umnogome izlazi izvan okvira ne samo starije nego i autorske religiozne lirike 16. stoljeća (uvođenje motiva mitološkog i pastoralnog podrijetla, apostrofiranje osoba i predmeta u maniri elegia flebile, personifikacija flore i faune, česte promjene iskaznog subjekta i različitih modusa, prerastanje religioznih pobuda u misaone preokupacije šireg zahvata, tumačenje središnjih teoloških mjesta kao što su stvaranje, grijeh, spasenje, Trojstvo, nebeska viđenja, zainteresiranost za aktualna zbivanja). Vrijedno je, ne samo zbog neobične poetike već i zbog tematike, izdvojiti plačeve Tužbu kralja Davida vrhu Saula i Jonate te Tužbu kralja Davida vrhu Absalona, sastavke u kojima se tematizira Davidova žalost za izraelskim kraljem Šaulom i njegovim sinom Jonatanom i Davidova žalost za sinom Apšalomom, jer planctusa ispjevanih na spomenutu starozavjetnu tematiku u hrvatskoj književnoj tradiciji nema, a rijetki su i u europskoj književnosti (najpoznatiji su oni Petra Abelarda, napisani na latinskom jeziku). Zapravo, u europskoj književnoj kulturi 16. stoljeća, koliko je poznato, postoji samo jedna Davidova lamentacija ispjevana na narodnom jeziku: Triste estava el rey David Španjolca Alonsa Mudarra, i jedna s početka 17. stoljeća: When David Heard Thomasa Tomkinsa.

U funeralnim pjesmama, osim pojedinačnih (prigodnih) pobuda, tematiziraju se i univerzalni sadržaji (fenomen smrti). U nekim pjesmama (Pjesanca Lili na grobu i Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba) očita je i svijest o važnosti pjesništva za konstituiranje kulturnog identiteta, što je odraz shvaćanja naznačena već u Danteovu De vulgari eloquentia i zapravo jedna od važnih sastavnica predrenesansne i renesansne književne kulture. Iz opsežnoga satiričkog opusa – u kojemu se nalaze, za dubrovačku književnu kulturu 16. stoljeća rijetke, invektive protiv nekih pojava unutar crkve – izdvaja se Pjesanca spurjanom, „najnetolerantnija pjesma dopreporodne hrvatske književnosti“ (Slobodan Prosperov Novak). U njoj se Remeta, u prvi mah čini se neobjašnjivo, obrušava na dubrovačku nahočad. Konačno, vrijedno je izdvojiti i Pjesancu u pomoć poetam, jer je u njoj moguće naslutiti stanovit utjecaj ne samo humanističke nego i skolastičke filozofije umjetnosti.

Dosadni manirist
ili važan inovator?

Malo sigurnih biografskih podataka, filološka nemoć pred, u prvi se mah čini, nesagledivom količinom prijepisa, razasuti poetološki topoi, često u diskrepanciji, žanrovski i tematski neobični sastavci nisu zaplašili knji­ževne povjesničare pri iznošenju sintetičkih zaključaka o Vetranovićevu opsežnom i raznorodnom opusu. Primjerice, Milorad Medini heterogenost i prividnu ambivalentnost Vetranovićeva opusa vidio je u njegovoj nesavršenoj biološkoj asimilaciji romanskog i slavenskog, dok je Juraj Carić smatrao da je riječ o nesavršenoj vjerskoj asimilaciji kršćanskog i poganskog. Promjena metodološke paradigme nazire se u monografiji Franje Švel­eca Mavro Vetranović, objavljene u dva dijela (1959 i 1960) u Radovima Instituta JAZU u Zadru. Švelec se na početku svoje studije osvrnuo na njemačku znanost o književnosti koja pri interpretiranju književnog teksta odbacuje biografizam (Hintergrund). Iako opravdava takav pristup, napominje da se „to možda ne treba shvatiti u apsolutnom smislu, već kao težnju, da se nauka o književnosti oslobodi pretjeranog insistiranja na svakoj, pa i najmanjoj sitnici, koja za objašnjenje djela ne može biti ni od kakve koristi“. I to zato što „pokidati veze između književnika kao historijske ličnosti i njegova djela, značilo bi dignuti u oblake“ i promatrati književno djelo „kao pojavu za sebe, koja nema veze sa životom“. Ipak, Švelec se ne upušta u podrobnije teorijsko obrazlaganje dijalektike „pjesničkog svijeta“ i „realnog svijeta“, odnosno, jer riječ je o tekstovima koji pripadaju dubljim katovima književne povijesti, kako razumjeti odnos sadašnjeg i prošlog – što je jedan od temeljnih interesa njemačke filozofijske tradicije okrenute hermeneutici.

Vetranovićeva poetološka inovativnost, neobičnost njegovih stilsko-kompozicijskih postupaka, metatekstualni ekskursi, specifičan odnos prema tradiciji naveli su isprva Nikicu Kolumbića, a potom i Pavla Pavličića, da njegovu poetiku odrede kao manirističku. Uklopljenost Vetranovićeva opusa u manirističko razdoblje, odnosno stil, nije doveo u pitanje monografijom Mavro Vetranović (2012) Antun Pavešković, ni Milivoje S. Spasić svojom disertacijom Književno delo Mavra Vetranovića i njegovo doba, koju je 2012. obranio na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dakako, o Vetranoviću su brojne članke napisali mnogi drugi istaknuti hrvatski i inozemni književni povjesničari. Da je njegov opus i nadalje izazovan, svjedoče njihovi mlađi kolege: ponajprije Dolores Grmača pronicavim studijama o Orfeu, Posvetilištu Abramovu i Piligrinu, Lahorka Pejić Poje analizom pozamašna Vetranovićeva satiričkog opusa, zatim Ivan Lupić i Leo Rafolt – da spomenem tek nekolicinu.

Iako je možda „najdosadniji naš pisac“ (J. Berković), „dugočasna narikača“ (P. Kolendić), „hladni alegoričar“ (M. Kombol), ono što se može naslutiti pri pomnijem čitanju ustvrdio je Carić: Vetranović je čovjek koji misli vlastitom glavom („un uomo che pensa colla propria testa“). Stoga je, unatoč svim dosadašnjim radovima, književnim povjesničarima, pa i ne samo njima, i nadalje izazov. Dakle, pred kroatističkim književnim studijem, „novim filolozima“, ostaje zov da pomnije istraže prijepise, odnosno postoji li ipak koji Vetranovićev autograf, da jasnije odrede njegov opus te da razmotre kako Vetranovićevi tekstovi ulaze na poprište diskurzivnih silnica, retoričkih strategija, različitih književnih vrsta, poetičkih tradicija, kulturnih temata i, konačno, je li se pritom oblikovala specifična autorska poetika – poetika iza koje stoji svijest locirana u povijesno tijelo, povijesna individua s kojom je moguće povesti dijalog. Svakako, nagrada za pisanje o Vetranoviću nije samo naslućivanje njegove poetike – to bi bilo premalo za uložen trud – već „pribraja­nje“ među mudre ljude. Na što zapravo mislim kazuje Miho Bunić Babulinov nadgrobnicom U smrt Mavra Vetranića kada piše o nagradi koja pripada Vetranoviću zbog njegova spisateljskog rada: „Vila: Kû platu on ima: Um: Spomenu na svit saj meu ljudim mudrima, na nebu vječni raj.“ Držim da je sjećanje, pa i „dijalog“ s onima koji su u „vječnom raju“, uistinu mudro.

Da završim u nekoj mjeri polemički, konstatirajuće-apelativno i upitno: oduzmemo li tekstu autora – emipirijskog, dakako – tada ga, napominje Barthes u eseju La mort de l’auteur (Smrt autora), pretvaramo u tekst suvremenoga skriptora te prepuštamo neponov­ljivosti i trenutačnosti individualnog pisanja. U tom slučaju blizu smo konstataciji naratora Ecova romana Il nome della Rosa (Ime ruže): „U skriptoriju je hladno, boli me palac. Ostavljam ovaj spis, ne znam za koga, ne znam više o čemu.“ Neprestana semioza u čiji je kovitlac bačen tekst bez autora lako dovodi do „ludila“. Da se vratim našem empirijskom autoru: iako je Mavro Vetranović jedan od važnih i nadasve zanimljivih hrvatskih pisaca, još nisu sačinjena njegova sabrana djela prema suvremenim tekstološkim načelima, još se većina njegova pjesničkog opusa nalazi u trećoj i četvrtoj knjizi Akademijine edicije Stari pisci hrvatski, kasnije otkriveni sastavci još su razbacani u različitim, često teško dostupnim publikacijama, još nemamo – zašto ne i to spomenuti – digitalnu zbirku Vetranovićevih djela. Dolazi li vrijeme za Remetu?